Korijeni iz vremena kad su Vatrene proglasili ‘Tuđmanovom reprezentacijom’: Tko želi stvoriti dojam da Hrvati nisu uz svoju Hrvatsku na SP-u?

Vatreni će ove subote 16. lipnja u subotu krenuti u svoje peto Svjetsko nogometno prvenstvo. Peto od šest mogućih, zaista impresivno, a pogotovo ako znamo da u Rusiji neće biti ni višestrukih svjetskih prvaka Talijana, kao ni Nizozemske, koja je na prošlom prvenstvu u Brazilu bila treća.  Prva utakmica Vatrenih na rasporedu je od 21 sat, a prvi protivnik, reći će mnogi, taman po mjeri – Nigerija.  U kampu hrvatske reprezentacije vlada sjajna atmosfera, ali…

Nažalost, u dijelu medija, a posebno preko društvenih mreža, nekih stranica Facebooka koje konstantno i nekažnjeno zasipaju javnost mržnjom, vodi se tiha kampanja protiv reprezentacije, navodno zbog slučaja Zdravka Mamića i činjenice kako je savjetnik Dinama osuđen nepravomoćno na šest u pol godina zatvora, a dan prije izricanja presude ”izgubio” se u Bosni i Hercegovini. Naravno, Mamić je samo povod, razlozi su puno dublji i datiraju još od vremena kada su ti isti ljudi, danas možda u drugim medijima, ti isti ljevičarski aktivisti, Vatrene proglašavali ”Tuđmanovom reprezentacijom”, posebno im je smetala ruka na srcu hrvatskih reprezentativaca tijekom intoniranja himne.

Budimo iskreni, zar netko doista misli da je Mamić uspio svima ”ogaditi reprezentaciju”? Što bi onda trebali Hrvati zbog nekih nevjerojatnih poteza Mesića, Račana, Sanadera, Milanovića, Plenkovića, mrziti Hrvatsku? Niti je Mamić hrvatska reprezentacija, niti su Plenković, Milanović i ostali političari Hrvatska. Oni su prolaznici, Hrvatska ostaje. Ako će nakon svega i nakon ovog kaosa još nešto ostati na ovom samo bogom danom prostoru od Prevlake do Dunava?

Svi smo u Hrvatskoj kao fokusirani na uspjeh Vatrenih i na ponavljanje rezultata iz Francuske 1998., ali realno gledajući, kroz medije sve nekako dijeluje umjetno, bezidejno, kao da se radi o prisili. Nema spontanosti i nema energije koja bi sve pokrenula, takav je dojam u javnosti, u stvarnosti, u narodu, običnom puku, događa se nešto sasvim drugo. Koliko je zapravo hrvatska stvarnost drugačija od one koju nam žele prikazati mediji i političari pokazale su i dokazale referendumske inicijative koje su u nemogućim uvjetima uspjele prikupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje refrenduma. Kakva je reakcija političara i medija na takvu činjenicu i na volju naroda jasno artikuliranu posljednjih dana? Svi su u ovoj državi u pravu,  od političara do novinara i aktivista, samo narod ima krivo.

”Želi se namjerno prikazati da narod ne stoji iza hrvatske reprezentacije, a to nije istina – reprezentacija je svetinja. Nitko ne spori da je hrvatski nogomet opterećen problemima, međutim pustimo ljude da igraju nogomet. Pravo je čudo da je reprezentacija uz takvu infrastrukturu, ulaganje u sport i situaciju u kojoj je država tamo gdje jest. Od kad je Dalić došao gotovo da nema nikakvog iskakanja. Kada ste u glavama dobro posloženi i kada štima u reprezentaciji, onda je to dobra priča” rekao je sinoć u emisiji Otvoreno HRT-a sportski komentator i televizijski urednik Stjepan Balog. Iako u čitavoj toj priči ulogu HRT-a u negativnom kontekstu nije moguće zanemariti Balog je u pravu.  Naime, nije ”atak” na reprezentaciju, na Vatrene počeo za vrijeme Milanovćevih ministara Željka Jovanovća i Ranka Ostojića, on je tada institucionaliziran, nije čak sve počelo ni 2000. godine kada su Vatreni, predvođeni Ćirom i Štimcem potpisali peticiju podrške hrvatskim generalima, u to vrijeme progonjenim kako od Haaškog suda tako i tadašnje vlasti, na čelu sa Stjepanom Mesićem, tada je možda sve dobilo snažnije, opipljive konture. No, geneza dublja i seže sve do prvih poratnih godina.  Neki tvrde kako ima veze s nikad provedenom lustracijom.

Isprava potiho, sramežljivo, a onda sve jače, sve besramnije, krenulo se na reprezentaciju još devedesetih, kada su Vatrene proglašavali nacionalistima, a čak su im neki mediji opisivali ”izbezumljena lica” kad su slavili golove Njemačkoj u nezaboravnom četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Mnogi će se sjetiti kako je jedan, tada mali dio, medija, kritizirao Jarnijevo lice poslije vodećeg gola za Hrvatsku protiv Njemačke. Govorilo se o ”fanatičnim nacionalistima, Hrvatima…”  Nešto negativno, što dugo traje, a nitko ne pokušava zaustaviti, po prirodi se razvija, raste do kancerogenih razmjera.  Iza te fasade, iza te maske koju pokazuje dio medija kada piše o reprezentaciji i kada kao podržava Vatrene, zapravo se krije figa u džepu i nada u prvi poraz.

Stvarno zanimanje medija za utakmice Vatrenih i vjera u njih na Svjetskom prvenstvu vidljiva je iz jednog podatka, Naime, nikad manje hrvatskih novinara nije bilo na jednom ovakvom nogometnom spektaklu, nikad manje uz hrvatsku reprezentaciju. Primjerice, pokraj kampa Šumska rapsodija nedaleko Sankt Petersburga živi, radi samo sedam hrvatskih novinara. Na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj bilo ih je stotinjak, u Japanu i Južnoj Koreji 2002. bilo ih je pedesetak, u Njemačkoj četiri godine kasnije, baš kao i u Francuskoj 1998., stotinjak. I u Brazilu prije četiri godine bilo ih je puno više nego danas. Koliko hrvatskih novinara prati Zdravka Mamića po Bosni i Hercegovini?

Medijski defetizam želi se proširiti na reprezentaciju, na navijače, pritom te iste medije defetizam ne nadahnjuje kada su u pitanju tragične posljedice nikad većeg egzodusa Hrvata iz domovine, trbuhom za kruhom. Kao da se radi o normalnom, poželjnom, scenariju, a ne katastrofi koja će s vremenom, ako se nastavi, ugroziti same temelje ove države.

Izvor: narod.hr