Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (III)

Zaključni dio analize “Osnova geopolitike” Aleksandra Dugina u kojem nagađamo kako bi to izgledalo kad globaliziraju Rusi.

Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (I dio)

Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (II dio)

Životni prostor ruskog naroda

Prema Aleksandru Duginu Rusi su narod koji spontano izgrađuje civilizaciju, što je u njegovim očima istovjetno izgrađivanju carstva. Štoviše, civilizacija čija je izgradnja ruska sudbina, univerzalna je u krajnje specifičnom smislu riječi – ona je izraz eurazijskog Raumsinn-a i odnosa koji Rusi imaju prema prostoru uopće; a “smisao ruskog prostora” sastoji se u tome što ruski Grossraum ili životni prostor ne može biti ograničen i mora obuhvatiti cijeli svijet, na sličan način kako su Rusi kroz povijest asimilirali druge narode:

“Jedinstvenost ruskog nacionalizma leži upravo u njegovom globalnom značaju – on nije toliko vezan za krv, koliko za prostor, zemlju i tlo. Rusi će izgubiti svoj identitet i nestati kao nacija, ako se nađu izvan carstva” (OGG, 219.).

Moramo naglasiti – kao što to i sam Dugin opetovano čini – da ovdje nije posrijedi nacionalizam u smislu “Velike Rusije”. Riječ je, nasuprot tome, o globalizmu “Globalne Rusije”.

Jedino što je bitno jest da Rusija ne izgubi svoju carsku sudbinu:

“Danas, nakon pada Sovjetskog saveza, Zapad nastoji Rusiji nametnuti drugačiju geopolitičku funkciju, odnosno pretvoriti je u političku strukturu nesposobnu za izravno sudjelovanje u međunarodnoj politici i ispunjavanju njezine civilizacijske misije (…) Rusiji se nudi uloga regionalne države (…) regionalna država ima veće ambicije od obične države, ali uvijek nešto manje od supersile ili carstva. Istodobno ona ima stanovite prednosti u odnosu na svoje slabije susjede te na njih uvijek može izvršiti politički i ekonomski pritisak (…) Za Rusiju, postati regionalna država značilo bi ujedno odustati od najdubljeg nacionalnog impulsa koji leži u temeljima njezine sudbine.” (OG, str. 176 – 178.)

Regionalna država ili velesila?

Očigledno, stvar koju Dugin s tolikom jezom otklanja od Rusije – kvalifikaciju nje kao ‘regionalne države’ koja ima svoju ‘sferu utjecaja’ – upravo je ono što većina zapadnjačkih pristaša ili simpatizera Putinove Rusije ima na umu kad misli na Rusiju: Rusi samo žele da ih se pusti na miru ugnjetavati susjede – što je, pretpostavlja se prešutno, sasvim normalno – i nemaju nikakvih ambicija van toga. No, kao što vidimo, barem kad je Dugin u pitanju, ruske ambicije trebaju biti daleko, daleko veće. On odbacuje ‘regionalnu državu’ čak i kao tranzicijsku fazu u izgradnji carstva – Rusija mora od početka biti na putu apsolutne moći, a nazivati se ‘regionalnom državom’ smije samo kako bi se zavaralo protivnike, dok se priprema odlučujuće korake za osvajanje globalne prevlasti.

Dobro bi bilo u tom se smislu podsjetiti na poznatu izjavu Vladimira Putina kako je raspad Sovjetskog saveza bio “najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća”, jer čini se kako se on i Dugin po tom pitanju potpuno slažu – jedini pravi i legitimni, premda neuspješni, izraz eurazijskog carstva u prošlosti bio je upravo Sovjetski savez:

“Nemoguće je poreći kako je prava osovina Sovjetskog saveza bio upravo ruski narod koji je dokučio, premda u to doba još uvijek samo polovično, svoj jedinstveni univerzalizam oličen u sovjetskom ideološkom i socio-političkom modelu.” (OG, 178.)

Ruski univerzalizam

Ovaj nam kratki odlomak daje naslutiti što je točno taj “jedinstveni univerzalizam” i što on čini onima koje Rusi “univerzaliziraju”, premda nemojmo zaboraviti: Dugin za 21. stoljeće zamišlja nešto daleko radikalnije od sovjetskog modela:

“Postojanje ruskog naroda, kao organske povijesne zajednicene, nezamislivo je bez kreativnog izgrađivanja carstva na kontinentalnoj osnovi. Rusi će ostati narod samo u okvirima novog carstva. To carstvo mora, u skladu s logikom geopolitike, strateški i prostorno nadići svog prethodnika, odnosno Sovjetski savez. Stoga, novo carstvo mora biti eurazijsko, kontinentalno i – u perspektivi – svijetsko carstvo. Borba za globalnu prevlast ruskog naroda nije gotova.”(OG, 188.)

“U osnovi geopolitičke konstrukcije eurazijskog carstva mora biti položeno načelo zajedničkog neprijatelja” (OG, 191.)

“Carstvo kraja” je zapravo načelo strateške konsolidacije kontinentalnog svijeta, a ne naprosto nacionalna ekspanzija Rusa. Ono je multipolarna faza konačnog, sasvim unipolarnog, procesa “globalne prevlasti ruskog naroda.”

Pokret nesvrstanih 2.0

Sasvim slično kako kod Thomasa Hobbesa ideja suvreniteta nastaje poput iskre razuma koja spontano nastaje iz stanja “rata svih protiv sviju”, tako se i eurazijsko carstvo spontano konsolidira na osnovi zajedničke “slike neprijatelja” koju dijele različiti ‘veliki prostori’.

Pod tim Dugin misli na različite “savezničke” narode i države, koji, van onih najvažnijih poput Njemačke uglavnom predstavljaju “who is who?” poluraspalih režima nekadašnjeg Trećeg svijeta koje uglavnom ujedinjuje samo mržnja prema SAD-u.

Sve priče o očuvanju kulturnih, etničkih i religioznih identiteta koje Dugin opetovano ponavlja u svojim brojnim člancima, knjigama i intervjuima na engleskom jeziku treba promatrati isključivo s te točke gledišta: sve to mnoštvo različitih naroda, nacija i kulturnih krugova on vidi kao gorivo koje treba zapaliti samo kako bi se postiglo njihovo sjedinjenje u neprijateljstvu prema pomorskoj sili – SAD-u, naravno, pod vodstvom Rusije.

Kako je Duginova geopolitika ideologija apsolutnog sukoba, jednom kad bi se ostvario cilj uništenja SAD-a i njegovih partnera, sve te posebne kulture morale bi se sliti u jednu jedinstvenu globalnu kulturu čija je osovina Rusija i ruski narod.

Doista, u ovoj je optici, heraklitovski rečeno, rat otac svih stvari te je stoga, kako bi se razrješila sudbina planeta zemlje, nužan planetarni rat – Treći svjetski rat.

Endkampf

Konačni rat ili Endkampf, kako ga Dugin naziva, posuđujući izraz od posljeratnih europskih post-nacista, vodit će se između pomorske sile predvođene SAD-om i kopnene sile konsolidirane oko geopolitičke osovine što se prostire od Lisabona do Vladivostoka.

Temelj ovog “carstva carstava”, kojem on zadaje ispravku greške koju su Sile osovine počinile u Drugom svjetskom ratu trebao bi činiti savez Rusije i Središnje Europe konsolidirane oko Njemačke, i to takve Njemačke koja bi bila, kako to Dugin zove, ideokratska, dakle totalitarna, država. Kako sadašnju Njemačku, s njezinim demokratskim institucijama i članstvom u NATO-u preoblikovati u Četvrti Reich? Jednostavno, putem ruskog utjecaja:

“Sva nastojanja u pravcu europske konsolidacije oko Njemačke imat će pozitivnog smisla samo ako ispune jedan temeljni uvjet – stvaranje trajne geopolitčke i strateške osovine Moskva-Berlin. (…) K tome, teško je očekivati istinsko geopolitičko i nacionalno buđenje u Europi bez revolucionarnog utjecaja ruskog faktora.” (OG, 195.)

Osovina

Dakle, savez Njemačke i Rusije u njihovim ideokratskim inkarnacijama – ispunjenje sna nacional-boljševika od Niekitscha do Yockeya – bio bi svojevrsni Molotov-Ribbentrop pakt za 21. stoljeće, koji bi Rusiji omogućio odvajanje Europe od “atlantističkog” utjecaja u svim njegovim oblicima. To bi, međutim, zahtjevalo “žrtveno jare”:

“U eurazijskom projektu Engleska će neizbježno postati ‘žrtveno jare’, jer europski proces kontinentalne integracije nužno će se razviti ne samo uz potpuno zanemarivanje britanskih interesa, nego upravo u suprotnosti s njima. U tome kontekstu nemalu će ulogu igrati europska i, općenito, eurazijska potpora irskom, škotskom i velškom nacionalizmu, sve do pokretanja separatističkih inicijativa i političke destabilizacije Velike Britanije.” (OG, 194.)

U Europi bi, dakle, trebao nastati postmoderni simulakrum asimetričnog Drugog svjetskog rata u kojem će Njemačka pobijediti u bici za Britaniju, ne samo ne ponavljajući Hitlerovu fatalnu grešku napada na Rusiju, nego će to postići upravo pod ruskim vodstvom.

Možda će vas zanimati

Svijet

Drug Hitler - Bizarni svijet ruske mitomanije i šund književnost u službi rata

11. veljače 2024. u 22:55

U Rusiji knjiga naslova “Drug Hitler. Pogubite Churchilla!” može postati bestseller. Zbog čega ni danas analitičari to ne shvaćaju ozbiljno?

U “Osnovama Geopolitike” Dugin izlaže cjelokupnu geopolitičku strukturu budućeg rata kontinenata, ali zbog ograničenosti prostora nećemo ulaziti u njegovu strategiju za Bliski i Daleki istok, i Afriku. To bi nas odvelo predaleko, te ćemo to, kao i Duginove projekcije za sudbinu Ukrajine, ostaviti za neku drugu priliku.

SAD mora nestati

Dostatno je u zaključku ove analize ponoviti kako u središtu uvijek ostaje ruski narod i jedno konačno “žrtveno jare” kojeg će se morati zaklati da projekt eurazijskog carstva uspije:

“U okvirima carstva, Rusi neće dobiti svoju nacionalnu državu kao izraz etničke zajednice, nego će umjesto toga postići nacionalno jedinstvo i divovsku kontinentalnu državu u čijem će upravljanju igrati središnju ulogu.” (OG, 221)

“U procesu izgradnje novog planetarnog carstva, posljednje i krajnje ‘žrtveno jare’ bit će SAD, a podrivanje američke moći – sve do potpunog uništenja te geopolitičke konstrukcije – metodički će i beskompromisno provoditi svi članovi novog carstva.  Eurazijski projekt (…) pretpostavlja ekspanziju u Južnu i Centralnu Ameriku kako bi ih se oslobodila utjecaja Sjevera (…), kako i poticanje svih oblika nestabilnosti i separatizma u samom SAD-u (snage afro-američkih rasista tu bi mogle predstavljati oslonac). Drevna rimska formula ‘Kartagu se mora uništiti’ postat će apsolutni slogan eurazijskog carstva, jer on sabire bit geopolitičke planetarne strategije kontinenta koji se budi za svoju misiju.” (OG, 218)

Sada imamo osnove za neke zaključke o Duginovom geopolitičkom projektu.

Projekt apokalipse

Posrijedi je svojesvrsni “projekt apokalipse”, odnosno nacrt okončanja svijeta kakav poznajemo, kroz pokretanje svjetskog sukoba, čiji će pak ishod biti konačno uništenje civilizacije kakvu, u Duginovim očima, ponajprije utjelovljuje SAD, te nastanak nove čiju će osovinu činiti globalna prevlast ruskog naroda.

Kako smo vidjeli, ‘ruski narod’ je sasvim specifična kategorija – riječ je o narodu koji utjelovljuje ideju eurazijskog carstva i zbog toga ruska globalizacija nije prevlast načela, kao što je to slučaj u zapadnjačkoj, liberalnoj globalizaciji, nego ekspanzija jednog, posebnog naroda do krajnjih, planetarnih granica.

Sve institucionalne tvorbe ruskog naroda su s njime identične – država, crkva i, konačno, svjetsko carstvo – nisu naprosto univerzalne, nego ruski univerzalne. Što to znači u svim implikacijama, priča je koja bi nas na ovom mjestu odvela predaleko, ali možda bi domaći čitatelj mogao promisliti o tome što se dogodi kad između, recimo, naroda, crkve i države nema razlike, pa se onda ekspanzija tog naroda i države po potrebi poistovjećuje sa širenjem granica crkvene patrijarhije. Takav mentalitet i takva ideja nisu dobro poznati zapadnjačkim analitičarima. Ljudi, pak, koji dijele granicu sa susjedom čija je cjelokupna nacionalna posebnost izgrađena oko njih nemaju taj luksuz.

U svrhu ekspanzije “univerzalnog naroda” Aleksandar Dugin želi vidjeti globalni savez sviju neprijatelja suvremenog – kako to danas ruska politika naziva: “kolektivnog” – Zapada dakle svih onih država, pokreta i saveza koji su suprotstavljeni zapadnim vrijednostima u najširem smislu, ali i koji su geopolitički gubitnici globalizacije na zapadnjački način.

Pritom Dugin ne vidi nikakvog srednjeg puta između dva suprotstavljena modela i, ako promatrate što danas govori, sasvim je jasno da on u svakoj krizi traži priliku, iskru koja će zapaliti globalni sukob.

Geopolitika barbarstva

U tom smislu, a i promatrajući modus operandi, ruske vojske u Ukrajini može se dobiti prilično jasnu sliku o tome kako bi ekspanzija ruskog naroda u globalno carstvo konačno izgledala. Naime, Dugin prostor ne razumije u kvalitativnim kategorijama, kao nešto što se kultivira, oplemenjuje ili na bilo kakav način humanizira, nego upravo obrnuto: prostor je kvantitativna kategorija čiji je smisao svođenja svih kvaliteta na jednu – prazno prostiranje. I inače u geopolitici, ne samo kod Dugina, nego već i kod Mackindera, protagonist svjetske politike nije civilizirani čovjek, nego barbarin, odnosno onaj koji djeluje kao puki produžetak prirodnih sila. One prostore što uobičajeno shvaćamo kao kolijevke civilizacije već se i kod tog britanskog mislioca i stratega pronalazi tek na margini pustih, neciviliziranih prostora čiji su stanovnici njima utoliko nadmoćniji što su manje civilizirani.

Ništa čudno otud da tako osvješten ruski ideolog poput Aleksandra Dugina vidi geopolitičku snagu svoje zemlje upravo u njezinom ogromnom prostranstvu i mogućnosti da ono proguta cijeli svijet poput, u nagorem slučaju odrona, a u najboljem osvajačke horde.

“Furija pustošenja”

U svakom slučaju, ‘ruski univerzalizam’, preveden na jezik civilizacije znači pustošenje. Hegel je, u drugom kontekstu, kad je nastojao objasniti mentalitet koji je bio na djelu tijekom revolucionarnog terora u Francuskoj, ovu pojavu nazvao: Furija ili bijes pustošenja (Die Furie der Zerstörung). Riječ je o svijesti u koja ne može prepoznati postojanje ničega izvan same sebe i svoje volje da samu sebe potvrdi kao zbiljsku. Zamislimo to kao jedno ‘Ja’ koje ne može pojmiti ‘drugo Ja’, osim na način da u njemu vidi sama sebe. Stoga pojedinac, narod ili čak civilizacija zapali u takav mentalitet ne mogu prihvatiti postojanje drugog bez da ga identificiraju sa samim sobom. Ako se pak taj drugi tome opire – a opirati se mora, jer bi prihvaćanje ukinulo njegovu vlastitu opstojnost – onda je jedini izlaz taj da ga se potpuno asimilira, odnosno, u onoj mjeri u kojoj se on tomu opire, uništi.

Zbog toga, furija pustošenja završava u destrukciji poradi destrukcije same. Motiv nije osvajanje ili dominacija, nego pokušaj da se svijet, koji se ne može asimilirati, uništi, jer se pokazao kao neadekvatno ogledalo. Narodu zahvaćenom takvim ludilom, susjed koji pruža otpor postaje samo ogledalo koje se mora razbiti.

Narodi onih dijelova Europe koji stoje na granici Istoka i Zapada ne moraju poznavati Hegela da bi prepoznali o čemu je tu riječ, bez potrebe da iznalaze filozofska objašnjenja, zašto se to događa. Stoga njihovi pripadnici nemaju nikakvog izgovora da zatvaraju oči pred pravom prirodom ruskog poriva za ekspanzijom, koji je Alekasndar Dugin veoma jasno teorijski utemeljio, a njegov predsjednik upravo provodi u Ukrajini.