Crna Gora kao ratni plijen Velike Srbije – tko je bio junak, a tko izdajnik?

Crna Gora je bila žrtva I. svjetskog rata, prvo plijen Austro-Ugarske, a onda završetkom rata ono najgore – plijen megalomanske Velike Srbije. Ova nezavisna država od 1878., istog dana kada i Srbija, postala je dijelom ratnog plijena Beograda. Tim tragičnije, jer su upravo Crnogorci spasili srpsku vojsku u bijegu iz Srbije u Albaniju u I. svjetskom ratu, čuvajući joj odstupnicu i potpuni slom od strane Austro-Ugarske vojske, u kojoj je bio i veliki broj hrvatskih vojnika.

 Tko su bili domoljubi u Crnoj Gori, a tko izdajnici u korist Srbije?

Mojkovačka bitka – Crnogorci junaštvom spasili srbijansku vojsku u bijegu, a za ‘nagradu’ dobili nož u leđa!

Crna Gora je bila žrtva nasilne aneksije 1918. Srbije kada je prestala postojati kao država, podsjeća povjesničar i pravnik Novak Adžić. Adžić je ocijenio da je Crnu Goru i njenog kralja 1918. izdala elita koju su predvodili Janko Vukotić, vojni zapovjednik i Mitrofan Ban, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve.

Govoreći o navodnoj ljubavi Crnogoraca prema Aleksandru Karađorđeviću, Adžić kaže da je bila tolika da ga je Cetinje 1925. dočekalo zatvorenih prozora, kao i da je planiran atentat na njega od strane crnogorskih zelenaša (protivnici Srbije i pristaše nezavisne Crne Gore), navodi se na Facebook stranici Istina i pravda za Crnu Goru

“Božićni ustanak je podignut sa ciljem da se anuliraju odluke veleizdajničke Podgoričke skupštine, to je bio revolt i pobuna crnogorskog naroda na brutalno ponašanje srpskih okupatorskih trupa. Organizator, ideolog i vođa ustanka bio je Jovan Simonov Plamenac, a Krsto Zrnov Popović bio je stvarni vojni vođa ustanka“, objašnjava povjesničar Adžić.

Božićni ustanak – masovni zločini srpske vojske nad Crnogorcima

“Braćo, poginućemo za čast, pravo i slobodu Crne Gore!” (Krsto Zrnov Popović, vođa crnogorskih ustanika protiv Srbije, Božićni ustanak)

Ustanak Crnogoraca protiv srpske okupacije

Kralj Nikola je, kad je izbio Božićni ustanak, ovako rekao svojim suradnicima:

“Uviđam da Crna Gora neće otići kao djevojka bez prćije, zadovoljan sam, danas sam se naprosto pomladio, e da mi je da se pomolim na Orlovom kršu, da osokolim svoje vitezove”, citira Adžić.

Ustanika je mobilizirano od četiri do pet tisuća, a u oružanoj borbi oko Cetinja i Nikšića ih je bilo oko tri tisuće. Prva žrtva Božićnog ustanka bio je kapetan Đuro Drašković.

“Bjelaš Jovan Ćetković, poslanik Podgoričke skupštine, opisuje u knjizi da je Drašković u podnožju Orlova krša jurišao sa sabljom i krstaš barjakom i pjevao ‘kralj Nikola jaše vranca, a kralj Petar na magarca’. Tada su ga ubili, točno znam tko je pucao na njega, ne moram to sada spominjati. U akciji ubojstva sudjelovao je i Petar Baćović, kasnije četnički vojvoda tokom Drugog svjetskog rata”, navodi Adžić.

Glad, staro naoružanje, ali i permanentno nastojanje vođa ustanka da ne pucaju na svoje sunarodnjake bjelaše (pristalice Srbije), nego da se do kompromisa dođe mirnim putem, utjecali su na neuspjeh ustanka, smatra Adžić.

Mitropolit CPC-a Mitrofan Ban – je li izdao Crnu Goru?

Govoreći o ulozi Mitrofana Bana i Janka Vukotića u propasti ustanka, objašnjava: “Mitrofan Ban bi da nije bilo kralja Nikole prodavao drva u Grblju, bio bi potpuno beznačajna ličnost u crnogorskoj povijesti. To je bio čovjek koji je sa moralnog stanovišta nisko pao, pod stare dane je prošpijao organizaciju Božićnog ustanka, jer je pop Stevo Drecun njemu dostavio informaciju da su glavni vođe ustanka Jovan Plamenac, brigadir Milutin Vučinić, vojvoda Đuro i Božo Petrović i da je planirano oslobođenje Cetinja”.

Otišao je u zapovjedništvo Jadranskih trupa, informirao Dragutina Milutinovića i tako otkrio namjere ustaničkih vođa. Poslije je Mitrofan Ban držao ode kralju Petru Karađorđeviću, pa je u pravu bio Jovan Plamenac kad ga je optužio da je počinio čin izdaje i da izražava želju da više nijedan klerik Crnogorske crkve ne krene putem Mitrofana Bana.

Političar Janko Vukotić – je li izdao Crnu Goru?

Janko Vukotić, predsjednik crnogorske vlade i ministar, naložio je 1916. da crnogorska vojska položi oružje, a 1918. stavio se na raspolaganje Dragutinu Milutinoviću i podržao srpsku okupaciju Crne Gore. Čak je 15. siječnja 1919. dostavio generalu Stevanu Hadžiću plan za uništenje crnogorskog ustanka. Na kraju, završio je kod kralja Aleksandra i spada u krajnje negativne povijesne ličnosti. Nije jedini, jer je crnogorska vojna elita dominantno, čast izuzecima, u generalskom sastavu izdala Ustav i zakone, kao i zakletvu crnogorskom kralju i institucijama”, naveo je Adžić.

Druga faza Božićnog ustanka je 12. srpnja 1919. kada se ponovo diže narod na bunu, kada kreću najveće borbe po Crnoj Gori, a Krsto Popović predvodi tu ekspediciju.

Dubinu podjele kojom je Podgorička skupština pocijepala Crnu Goru oslikava reakcija Bogdana Vukotića na vijest o smrti njegovog brata Steve Vukotića. “Kada su Bogdana Vukotića obavijestili o smrti njegovog brata, on je sa indignacijom odgovorio ‘Sadim krtolu’, i nije bratu bio na pokajanju”, naveo je Adžić.

Za okupacijsku srbijansku vlast, kako smatra Adžić, komite su bili banditi i suđeno im je za ono za što im je trebalo dati odlikovanje.

“Crnogorski zelenaši bili su suverenisti koji su se legitimno i legalno borili za opstanak Crne Gore i njeno uskrsnuće”, kazao je Adžić.

“Kako se zovu oni što surađuju s okupatorom? Izdajnici!” (Božićni ustanak, serija)

Srpska vojska obukla svinji crnogorsku vojnu odoru

Slavni junak Marko Vučeraković i njegova obitelj, bili su žrtva velikosrpskog terora.

“On je bio jedan od glavnih ustaničkih vođa. Iz Italije se vratio po zapovijedi Krsta Popovića 1919. godine. Okupatori su mu ubili rođenog brata, zlostavljali mu ženu, zapalili kuću, a onda su na Virpazaru uzeli njegovu časničku uniformu sa crnogorskom kapom i  činom, obukli svinju u tu uniformu i stavili joj kapu na glavu i štapom pred svjetinom, pozivali da dođu da pozdrave gospodarevo zapovjednika. Međutim, Vučeraković je izvršio dostojnu osvetu 1920. kada je likvidirao dvadesetjednog pripadnika okupacijske vojske”, navodi Adžić.

Primjer zločina i obeščašćivanja je, kako kaže Adžić, također i poručnik crnogorske vojske i jedan od ustaničkih vođa Nikola Nikolić:

“Njega su ubili, a onda iskopali i egzemplarno mrtvog strijeljali”.

Govoreći o navodnoj ljubavi Crnogoraca prema Aleksandru Karađorđeviću, Adžić kaže da to najbolje opisuju memoari “Ni rat ni pakt” Milana Stojadinovića.

“On je prvi put došao u siječnju 1925. u Crnu Goru. Od Kotora do Cetinja je straža štitila putove, jer se tu nalazilo 500 zelenaških odmetnika. On tu opisuje da je Cetinje dočekalo kralja Aleksandra zatvorenih prozora, da ga je bojkotiralo. Tada je bilo planiran atentat od strane crnogorskih zelenaša. Bilo je odlučeno da Ćiro Stanko Vuković bude izvršilac atentata, međutim njegova majka ga je zaklela majčinim mlijekom da to ne napravi. I on je poslije sebi oduzeo život”, kazao je Adžić.

Riječi njegove majke su utjecale na njegovu odluku. A rekla mu je : “Ako ubiješ ti njega, crnogorskog uha neće ostati”.

Junak Marko Vučeraković poginuo za Crnu Goru

“Četa kojom zapovijeda Marko Vučeraković, nalazila se već nekoliko dana i noći u krvavim okršajima sa srbijanskom vojskom, deset puta brojno jačom. Malo po malo plamen je nadmašio gusti dim – srbijanska vojska pali crnogorsko selo i pljačka crnogorsku sirotinju. Čuje se plač i vrisak žena i djece, pomiješan sa divljim uzvicima obijesne soldateske. ‘Junaci moji’, kliknu komandir Vučeraković svojima iz čete, ‘čujete li u onom ognju jauk naše sirotinje i nejači! Znajte da na našu rodnu grudu, ma da smo od vazda na ljutoj Krajini, još nikada nije neprijatelj nogom stupio, a da to nije krvavo platio. U našim žilama teče ista krv naših djedova koji su naša ognjišta i domove očuvali i zaštitili od svake napasti. Ustali smo da branimo čast i pravo naše Domovine koju hoće da nam pogaze i unište dojučerašnji tuđinski robovi…Naprijed junaci moji! Za mnom u smrt!”, uzvikuje, prema pisanju “Glasa Crnogorca”, major Marko Vučeraković. (Viđeti: “Glas Crnogorca”, godina izlaska 47, Nej kod Pariza, br. 78. od 10. listopada 1919., po starom kalendaru, odnosno, 23. listopada 1919. godine po novom kalendaru, str. 3.).

U istom tekstu navodi se i to kako “zapovjednik Marko Vučeraković uskače u čamac, snažno zgrabi veslo i ubrzo prebrodi i iskrca se na onu stranu vode. Prezirući smrt hvata se sa neprijateljem, koji mu je nasrnuo na svetinju doma i ognjišta. Sedamnaestoricu ubija na mrtvo, a osamnaestoga je ranio tako da je taj ubrzo podlegao ranama. Sutradan, i brat mu Blažo biva smrtno ranjen…I on ga ostavlja da mu tijelo rastrgaju divlja zvjerad i orlovi, a on produžuje borbu na užas krvniku svoje Domovine. Neka je slava i čast zapovjedniku Vučeraković Marku i svoj njegovoj družini, a vječan spomen svima palim junacima i neka im je laka ona crna zemlja i onaj studeni kamen naš za koga su živote položili”, navodi se u spomenutom broju emigrantskog “Glasa Crnogorca”.

Junačka borba Crnogoraca protiv velikosrpskih okupatora trajala je godinama nakon stvaranja Jugoslavije i bila slomljena tek iza 1925. godine. I danas Crna Gora se mora boriti protiv velikosrpskog imperijalizma, koji ima snažno uporište u srpskoj manjini u Crnoj Gori.