Priča o Crnoj Gori, državi koja je imala svoju samostalnost prije ulaska u Jugoslaviju, sliči na priču o Hrvatskoj. U svojoj naivnosti na jaslama „beogradske čaršijske pokvarenosti“ i pašićevsko-crnorukaške aktivnosti, i gotovo stoljetne propagande i pripreme terena, Crna Gora je prihvatila odricanje od svoje državnosti na svoju štetu u korist ideje jugoslavenstva.
Mojkovačka bitka u I. svjetskom ratu bila je posljednja bitka samostalne Crne Gore i njene vojske, koja je bila i labuđi pjev države koja je dobila neovisnost isti dan kada i Srbija, 38 godina prije ove bitke. Ta bitka je ostala zapamćena po junačkom samožrtvovanju Crnogoraca za srpsku vojsku koja je, potpuno poražena i demoralizirana porazom od Austro-Ugarske, napuštala Srbiju i kretala prema Jadranskom moru kroz jedini spas – Mojkovačka vrata.
Mojkovačka bitka, ili boj samo je završni čin Mojkovačke operacije, koja obuhvaća događaje na Sandžačkom ratištu od 22. studenoga 1915. do druge polovice siječnja 1916. godine, u kojima je učestvovala crnogorska Sandžačka vojska, na čelu sa svojim komandantom Jankom Vukotićem. Crnogorska vojska je štitila odstupnicu srpskoj vojsci, koja se, da ne bi bila opkoljena i uništena, povlačila preko Kosova, Peći, Andrijevice i Podgorice prema Skadru i albanskim lukama na Jadranu i našla utočište kod saveznika.
Premda je Austro-Ugarska predlagala zbog rata sa Srbijom, tada neovisnoj državi Crnoj Gori da zatvori sjeverne granice koje su bile koridor prema moru i zadrži neutralnost u sukobu, Crnogorci to nisu napravili. Da jesu možda bi geopolitčka karta ovog dijela svijeta, a osobito Crne Gore, u 20. stoljeću izgledala drugačije, jer tada spasa srpskoj vojsci u bijegu u siječnju 1916. ne bi bilo, a Crna Gora bi kao država dočekala kraj I. svjetskog rata.
Mojkovačka bitka
Photo: youtube.com
Mojkovačka bitka – najveći podvig crnogorske vojske za spas Srbije i njene vojske
Crnogorci tu bitku s pravom smatraju za najveći ratni podvig svoje vojske u povijesti. Austro-ugarska vojska bila je u ofenzivi i ciljala je prekinuti odstupnicu srpskoj vojsci koja se povlačila prema Skadru i Jadranskom moru.
Ono što je zanimljivo, pod utjecajem Srbije, Crnogorci su puno veće snage koristili da bi spasili srbijansku vojsku u bijegu, čiji je jedini prolaz prema moru bila Mojkovačka vrata na sjeveru Crne Gore, nego na tzv. Lovćenskom frontu i obrani glavnog grada samostalne države Crne Gore – Cetinja. Srbijanska vojska u rasulu bi u protivnom slučaju bila stjerana od Austro-Ugarske na ravninu Kosova Polja gdje bi postala laki plijen.
Vrijedi istaknuti da je sa srbijanskom vojskom u povlačenju prema Jadranu bilo i 70.000 zarobljenih vojnika iz prethodnih bitaka. Među njima je bilo i mnogo Hrvata, a na „marševima smrti“ preminulo je 47.000 zarobljenika, zasigurno i veliki broj naših sunardonjaka. Bili su to „križni putevi“ slični onima 1945. godine, o kojima se ništa ne zna u hrvatskoj javnosti. Tisuće zarobljenih Hrvata, naših predaka i slavnih vojnika, bilo je ubijeno ili umrlo na srbijanskim marševima smrti od Niša preko Crne Gore do Albanije, te čak Sardinije, dalekog otoka u Italiji. A jedna država bi trebala držati do grobova svojih vojnika, kojih ima od Ukrajine preko Srbije do Italije.
Što se tiče srpske vojske u rasulu, tek kada je posljednji srbijanski vojnik napustio Skadar i otišao na otok Krf, Crnogorci su pali.
Crnogorska vojska tako je spasila srpsku vojsku, da bi joj Srbija i njeni vojnici dvije godine kasnije uzvratili nožem u leđa po klasičnom velikosrpskom obrascu. Iskrcali su su se nakon kraja I. svjetskog rata 1918. iz Soluna u Baru i Budvi i okupirali Crnu Goru. Po klasičnom velikosrpskom obrascu odmah su počinili niz zločina nad istaknutim pripadnicima zelenaša i njihovih obitelji, te počeli krvavo gušiti narodni otpor Crnogoraca. Rezultat toga je bilo oko 6000 spaljenih domova Crnogoraca, zločina koje je jugoslavenska historiografija krila, silovanja žena i djevojaka, čak i pojava i pojava nekrofilije i ponovnog ritualnog ubijanja mrtvaca (vidi intervju sa Jevremom Brkovićem).
Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve priznao je na smrtnoj postelji da su ga srpski žandari s bajunetom pod grlom prisili da potpiše akt utapanja crnogorske crkve u Srpsku pravoslavnu crkvu, što je i 2020. kamen spoticanja i širenja velikosrpstva u Crnoj Gori.
Država Crna Gora prije I. svjetskog rata i nakon osvajanja u Balkanskim ratovima 1912/13 g.
Photo: hr.wikipedia.org
Povijest Crne Gore, kao i Hrvatske, u Jugoslaviji bila lažirana i prešućivana
Tek u novije vrijeme, nakon što je 70 godina u Jugoslaviji bio negiran bilo kakav oblik crnogorske državnosti (velikosrpska mantra o „drugom oku u glavi“), sklopljena je, ipak, realna i utemeljena slika o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu i sudjelovanju Crne Gore u ratnim operacijama na strani saveznika. Jugoslavenska historiografija je potpuno prešućivala bilo kakvu vojničku prošlost bilo kojeg naroda izvan partizana i Titove vojske, osim srpske vojske u Balkanskim ratovima i I. svjetskom ratu. Vojska Crne Gore, kao i Hrvatska vojska u okviru Austro-Ugarske ili ranije, gotovo nisu bili ni spominjani.
Sve je u Jugoslaviji počinjalo i završavalo sa srpskim „vojničkim junaštvom“, pa čak i na mitovima građenim na izgubljenoj bitci na Kosovu i porazu od Turaka.
Tek samostalnošću u 21. stoljeću utvrđen je doprinos Crne Gore i crnogorske vojske, te na vidjelo dolazi sva himbenost i pokvarenost „iskrene saveznice“ Srbije, prema sudbini crnogorske države, naroda, vojske i dinastije.
Dalekosežne negativne posljedice ulaska u savez sa Srbijom i Jugoslaviju
Nakon Mojkovačke bitke i pada Cetinja crnogorska vojska 1916. prestala je s borbom i raspustila vojnike kućama. Taj nesretan/nespretan potez je vjerojatno utjecao na činjenicu da je Crna Gora za dugo vremena, skoro 100 godina, ostala i bez državnosti. Bila je utopljena u Jugoslaviju i 100 godina posrbljivanja crnogorskog naroda.
Rekli smi, i za Hrvatsku su ovi događaji bili dalekosežni, a posebno će istraživački biti zanimljivo razmotriti povlačenje austrougarskih zarobljenika iz Niša zajedno sa srpskom vojskom prema albanskome primorju, gdje je od 70 tisuća zarobljenih njih do mora stiglo samo oko 23 tisuće. Uz pretpostavku da je među zarobljenicima bio i poveći broj Hrvata, ova tragedija mogla bi postati jedna od novih postaja na zemljovidu hrvatskih „križnih“ puteva 20. stoljeća.
Krajem Prvog svjetskog rata Crna Gora dobija nož u leđa, Srbija ulazi u dogovoru sa Saveznicima u Crnu Goru i okupira je, uz masovne pobune Crnogoraca i odmazde nad čitavim obiteljima zelenaša, boraca za neovisnu Crnu Goru.
kako je Beograd htio uništiti postojanje Crne Gore zločinačkim velikosrpstvom?
Srpski politički i vojni vrh, zajedno sa saveznicima, iza leđa, osuđuju Crnu Goru na propast i kapitulaciju, da bi je kao opasnog rivala u projektu ujedinjenja i stvaranju Jugoslavije potpuno eliminirali, podmuklo i cinično.
Povijest je morala i konačno je rekla pravu istinu. Sa ove distance se jasno vidi kako se Mojkovac – crnogorski Termopilski klanac, pretvarao i pretvorio u crnogorsku Troju – pobjeda u poraz i nestanak, ne samo države, nego gotovo i crnogorskog naroda.
Crnogorci slave obnovu nezavisnosti 2006. godine
Photo: wikizeroo.org
Takva naivnost i bezrezervno povjerenje, preskupo su se osvetili ne samo crnogorskom suverenu Nikoli Prvom Petroviću Njegošu, nego i njegovoj državi, vojsci i narodu. To je i njega i njegovu zemlju, Crnu Goru, odvelo na put stradanja, čije se posljedice osjećaju sve do danas.
Do danas, kada velikosrpstvo ponovno nasrće 2020. godine na neovisnu Crnu Goru, opet podmuklo i perfidno čekajući svoj trenutak koji su prvi puta dočekali 1918. godine stvaranjem velikosrpske Jugoslavije (Kraljevine SHS).
Međutim, prevarenoj Crnoj Gori duh vremena je pomalo nadoknađivao i nadoknađuje ono sto je nezasluženo izgubila od lukavog velikosrpskog jugoslavenstva.
Svi narodi su 2020. konačno progledali i vidjeli da je Jugoslavija u stvarnosti bila -Velika Srbija.
S radikalom Nikolom Pašićem ili komunistom Slobodanom Miloševićem – sve je isto.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
