Velikosrpsko svojatanje Crne Gore traje još od 1844. i Načertanija Ilije Garašanina pa sve do današnjih dana. Taj srpski koncept izlaska na more trebao se ostvariti na bilo koji način, ne samo na račun Crne Gore, već i Hrvatske, osobito nakon što su se izjalovili planovi izlaska na more preko Soluna ili sjeverne Albanije nakon balkanskih ratova i I. svjetskog rata.
Svi planovi rušenja Crne Gore, baš kao i Hrvatske, rađeni su i inicirani u Beogradu.
Crnogorsko pitanje relativno je nepoznato hrvatskom čitateljstvu, a o svemu tome je za časopis Imotska Krajina razgovarao svojevremeno s piscem Jevremom Brkovićem današnji zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Tomislav Jonjić.
Za Imotsku krajinu Brković je govorio o crnogorskoj tragediji koja je dogodila odlukom Podgoričke skupštine o ujedinjenju za Srbijom na današnji dan 1918. godine.
Velikosrpsko svojatanje Crne Gore traje još od 1844. i Načertanija Ilije Garašanina pa sve do današnjih dana. Taj srpski koncept izlaska na more trebao se ostvariti na bilo koji način, ne samo na račun Crne Gore, već i Hrvatske, osobito nakon što su se izjalovili planovi izlaska na more preko Soluna ili sjeverne Albanije.
Svi planovi rušenja Crne Gore, baš kao i Hrvatske, rađeni su i inicirani u Beogradu.
Crna Ruka sije smrt i u Crnoj Gori
Tako su i kolašinska i bombaška afera iz 1908. godine, u kojoj je trebao biti ubijen crnogorski monarh Nikola I. Petrović, organizirana u Beogradu preko tajne terorističke organizacije Crna Ruka, koja je ubila i austro-ugarskog prijestolonasljednika i inicirala I. svjetski rat. Nikola I. Petrović bio je jedan od glavnih protivnika ujedinjenja sa Srbijom. Bombe su proizvedene u Kragujevcu, a bilo ih je ukupno 16.
Za urotu je u Crnoj Gori osuđeno 6 crnorukaša na smrt, a 28 na dugogodišnje robije.
Ipak, srbijanska prisezanja za Crnom Gorom nisu prestajala.
U I. svjetskom ratu stvoren je, slično kao u Hrvatskoj Jugoslavenski odbor, u Crnoj Gori Crnogorski odbor za ujedinjenje koje je jako potpomagala Srbija i Nikola Pašić. Glavna meta velikosrpske promidžbe su bili studenti koji su na zapadnim sveučilištima zaraženi južnoslavenstvom ili čak velikosrpstvom.
Austrija je zahtijevala od Crne Gore u I. svjetskom ratu da zatvori sjevernu granicu kojom se poražena srbijanska vojska povlačila iz Srbije prema moru. Crna Gora to nije učinila, a zauzvrat je srpska vojska počinila brojne pokolje nad Crnogorcima, te njihovim obiteljima koje su bile prokazane kao protivnici ujedinjenja sa Srbijom (zelenaši).
Na drugoj strani, 1916. godine Austro-Ugarska na čelu s Hrvatom generalom Sarkotićem ulazi u glavni grad Crne Gore – Cetinje.
Crnoj Gori oduzeta državnost zbog velikosrba
Premda je Crna Gora bila u I. svjetskom ratu na strani „saveznika“, zauzvrat joj je oduzeta državnost na račun Velike Srbije, u čemu su uvelike sudjelovale pašićevsko-crnorukaške metode i spletke beogradskog dvora.
Tri dana nakon ulaska u Crnu Goru, preko Peći na Kosovu, vojvoda Živojin Mišić ulazi u Crnu Goru, zajedno s četničkim trupama Koste Pećanca. Dio srpske vojske iskrcao se pred Barom i Budvom. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat . Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori. Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla , jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.
Uoči Podgoričke skupštine 1918. Srbi u Podgorici srušili obelisk podignut u čast crnogorskog velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša u centru grada.
Podgoričku skupštinu nije sazvao niti crnogorski parlament koji je bio u glavnom gradu Cetinju niti crnogorski vladar. Crnogorski je Ustav poznavao samo Narodnu skupštinu, a ova u Podgorici je prozvana Velika narodna skupština, po uzoru na Srbiju. Sve je to bio velikosrpski scenarij, u kojem su bili mnogi ljudi sa srpskog platnog spiska, a najistaknutiji su bili Marko Daković i Gavrilo Dožić, kasniji patrijarh Srpske pravoslavne crkve.
Ustanak Crnogoroca i surova ubijanja i zločini Srbijanca
Podgorička skupština – čiji je službeni naziv: Velika narodna skupština – ustanovljena suprotno tada važećem Ustavu države Crne Gore i njenom pravnom poretku – dana 26. studenoga 1918. donijela je Odluku kojom je: ukinuta država Crna Gora, njena teritorija unitaristički sjedinjena (pripojena) teritoriji države Srbije i njen narod inkorporiran u srpski!
Nakon toga crnogorski narod podigao je Božićni ustanak s ciljem da zauzmu Cetinje, ali je srpska vojska potpomognuta bjelašima na čelu s Blažom Božovićem ugušila ustanak. No, građanski rat i oružani otpor Srbiji potrajao je čak do 1925. godine, kada su ubijeni posljednji ustanici.
Rezultat svega toga su zločini o kojima se šutjelo za vrijeme Jugoslavije: Srbi su spalili 6000 crnogorskih domova i pobili tisuće crnogorskih domoljuba i ustanika. Bilo je brojnih slučajeva paleži, silovanja (čak i nekrofilije), strijeljanja mrtvaca i drugih zločina po kojima je srpska vojska već bila poznata iz Balkanskih ratova nad Albancima.
Uzrok svega: beogradski dvor i velikosrpski imperijalizam.
Danas su poznati zločini Srba u Crnoj Gori, a i drugi narodi nad kojima je Srbija sustavno vršila teror i ubijanja su upoznati zločinima Srba, a prvenstveno Hrvati, Bošnjaci i Albanci.
Također, raskrinkana je velikosrpska propaganda o Srbima kao „vječnim žrtvama“.
Velikosrpska SPC ne želi i ne daje autokefalnost Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi
Nestankom Crne Gore nestala je i Crnogorska pravoslavna crkva, ali je dvije godine nadživjela okupaciju Crne Gore. Njen posljednji mitropolit Mitrofat Ban rekao je na samrtnoj postelji da su ga srpski oficiri s nožem pod grlom prisilili da potpiše akt o pripajanju CPC u SPC.
Srpska pravoslavna crkva je kroz stoljeća glavni nositelj imperijalne svijesti ideje Velike Srbije.
Srbija je nastojala od 1918. nadalje zatrti bilo kakvo povijesno pamćenje o crnogorskoj državnosti, te je zato i porušila Njegoševu kapelu na Lovćenu, što je srbijanska mašinerija laži pripisala Austrijancima. Na tom mjestu podignuta je kapelica u čast Karađorđevića. To je bilo stoga jer je Lovćen bio stožerno mjesto crnogorske državnosti i to mjesto je trebalo srbizirati.
Srpstvo je u Crnu Goru importirano prvenstveno preko ljudi koji su živjeli i radili u Beogradu.
Prvi čovjek koji je u Jugoslaviji spomenuo crnogorski narod bio je Vladko Maček. Zbog toga je doživio velike napade Beograda, a crnogorski domoljubi su mu zahvalili, znajući za drevne veze Duklje i Hrvatske, za katoličku povijest Boke Kotorske, za Mažuranića i Smail-agu, za Tina Ujevića koji je bio stipendist crnogorske vlade…
Crna Gora je danas u NATO paktu, a želi ući i u Europsku Uniju, te kao takva može biti važan saveznik u borbi protiv istog neprijatelja – nikada umrle ideje Velike Srbije.
Cijeli intervju Tomislava Jonjića sa Jevremom Brkovićem pročitajte ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
