‘Dijasporo’ – šalji novac i sportaše i šuti!

Dok su u nedjelju večer pristizali rezultati u DIP i kako se prednost Ive Josipovića topila, nervoza je rasla, gledajući na Mostar i redove birača. Strah je bio vidljiv na licima „neutralnih“ novinara, postavljala su se pitanja hoće li tamo neki Hercegovci i tamo neki u Australiji odlučiti o sudbini Hrvatske. Kao da se pravo glasa po demokratskim standardima stječe prebivalištem, a ne državljanstvom.

Oštrila su se pera, spremao se medijski linč na Hrvate koji žive izvan granica Republike Hrvatske, a posebno na one u Hercegovini. Nisu toliki problem bili oni Banjoj Luci i Sarajevu ili oni u Argentini.

Tako se ministar Predrag Matić s načinom izražavanja, prikladnim balkanskoj krčmi, a ne jednom ministru, obrušio na glasače iz BiH i na 191 birača iz Argentine. Oni su problem, jer ne žive u Hrvatskoj. Nisu problem takozvani „Lasta-glasači“ koji isto ne žive u Hrvatskoj pa autobusima pristižu na izbore i opet se tako vrate u Novi Sad, Beograd i druge gradove. Dobiva se dojam da stvarni problem nije prebivalište nego politička orijentacija.

Ipak je Hrvatska odlučila

Na kraju se ispostavilo da Hrvati izvan RH nisu odlučili ove izbore, kao što nisu odlučili ni one kad je predsjednik postao Mesić, ni kad je Mesić dobio drugi mandat, ni one kad je Josipović postao predsjednik. Razlika je samo ta, što su ovaj put Hrvati izvan domovine i Hrvati u domovini izabrali istu kandidatkinju kao pobjednicu, a prošlih izbora su im pobjednici bili drugi. Ako ćemo koristiti fraze o „nametanju“ i pitati tko komu koga nameće, onda bi bilo ispravnije reći da hrvatski državljani s prebivalištem u RH nameću pobjedničku opciju hrvatskim državljani izvan RH. No, nije u demokratskom duhu, ni u skladu s demokratskim standardima prozivati nekoga zbog političke orijentacije, i tako treba prihvatiti da postoje nekad razlike u izboru između većine u domovini i većine u „dijaspori“, a da su nekad preferencije iste.

Tko je tu neinformiran

No očigledno je bilo dovoljno sugerirati u nedjelju navečer preko dva sata da bi dijaspora mogla odlučiti izbore, pa je jedan dio puka prihvatio da je „dijaspora“ odlučila izbore i odabrala sudbinu Hrvatima koji su u Hrvatskoj. Ta priča se sada ponavlja kao kod papige – internetski forumi i društvene mreže su puni takvih komentara.

Poražavajuće za hrvatsko društvo je što su najglasniji u tomu oni, koji se toliko kunu u demokraciju i oni kojima bi trebao biti posao narod informirati, prenoseći činjenice, a ne od činjenica praviti poluistine ili neistine i tako manipulirati. Tako i Tatjana Jurić, voditeljica na državnoj televiziji, proziva „dijasporu“. Da je energiju, koju je utrošila u prozivanje „dijaspore“ na svom Facebook zidu, utrošila da ode do službenih informacija DIP-a, saznala bi da joj „dijaspora“ nije kriva što imamo novu predsjednicu.

I tako dio dobro informiranih Hrvata u Hrvatskoj, koji često živi od države, širi po world wide webu priču o neinformiranim Hrvatima iz „dijaspore“ koji odabiru sudbinu Hrvatskoj, a ne plaćaju porez u istoj. Toliko su se fokusirali na širenje te priče, a da ih činjenice zanimaju, znali bi neke elementarne stvari. Tko zna, možda su i svjesnih tih stvari, ali ih zanemaruju, jer im ne odgovaraju.

Elementarno pravo

Da se malo informiraju o demokratskim standardima, znali bi da je pravo glasa temeljno demokratsko pravo i bez njega ne možemo govoriti o nikakvoj demokraciji. Ono proizlazi iz temeljnog ljudskog prava na slobodu i uvjet je mogućnosti funkcioniranja predstavničke demokracije. Znali bi da se to demokratsko pravo stječe u većini demokratskih država navršavanjem punoljetnosti i državljanstvom, a ne prebivalištem ili plaćanjem poreza. Znali bi da je praksa u EU i izvan nje da dijaspora glasa. Ali ne, oni ne znaju ili se prave da ne znaju.

Dok jedna Njemačka svojim državljanima daje mogućnost dopisnog glasovanja bez obzira u kojem dijelu svijeta se nalazili, dok jedna Italija plaća oglase u njemačkim novinama da pozove svoje državljane da sudjeluju na izborima, dok jedna Poljska plaća svojim političkim strankama predizborni materijal za Veliku Britaniju i ona mjesta gdje ima dosta Poljaka, Hrvatska tretira svoje državljane u BiH i u dijaspori kao osobe manje vrijednosti, Hrvati u SAD-u moraju voziti i preko tisuću kilometara da iskoriste svoje elementarno demokratsko pravo.

Cijela Hercegovina ima pravo glasovati u jednoj zgradi u Mostaru

Cijela Hercegovina ima pravo glasovati u jednoj zgradi u Mostaru i to tako da se stvore redovi i uvjeti za korištenje ustavno zagarantiranog prava koji nisu dostojni čovjeka. No ne čudi previše. I postavlja se pitanje koliko je ljudi u Mostaru odustalo od glasovanja jer zbog starosti ili bolesti nisu u stanju stajati u redu po pet sati i više. U slučaju da su izborni rezultati bili još tješnji, to bi dovelo i legitimitet izbora u pitanje.

Umjesto da se samoprozvani borci za demokraciju pitaju kako taj proces demokratizirati, oni bi ukidali demokraciju „dijaspori“ jer im se mišljenje iz „dijaspore“ ne sviđa. Želimo li postati istinsko demokratsko društvo, nije rješenje demokraciju smanjivati, treba ju jačati. A jačati u ovom slučaju znači uvesti dopisno glasovanje, da svaki hrvatski državljanin ima stvarnu mogućnost glasovanja, a ne samo pravo na papiru. Nebitno je sviđalo se nekom odluka iz „dijaspore“ ili ne, bitni su demokratski standardi.

A da se mi vratimo na sustav cenzusa?

Uz navodnu neinformiranost „dijaspore“ provlači se često argument: ali oni ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Tko je informiran, zna da smo se u Europi davno maknuli od tzv. censzuskog sustava glasovanja. Tko se drži teze da se pravo glasa treba vezati uz plaćanje poreza, taj bi trebao biti i dosljedan pa i za sve one koji u Hrvatskoj ne plaćaju, tražiti ukidanje prava glasovanja. Bojim se da bi mali broj ostao koji bi mogao glasati, kad znamo koliki je omjer onih koji uplaćuju u proračun i onih koji primaju iz proračuna, koji koriste sve, a ne plaćaju ništa. A da budemo još dosljedniji, onda bi oni koji uplate više poreza trebali imati i više glasova od onih koji malo uplate.

Zasluge dijaspore

Da, „dijaspora“ ne plaća porez u Hrvatskoj. Ali ona ne koristi ni infrastrukturu u Hrvatskoj, ne koristi usluge vrtića, škola, policiju, vatrogasce… Dijaspora ne plaća porez, ali šalje novac. 2013. godine je iz dijaspore u Hrvatsku stiglo preko 850 milijuna eura samo putem banki i tvrtki kao Western Union, a godinu dana prije bilo je uplaćeno preko milijardu Eura. Tu svotu treba barem udvostručiti jer svaki Hrvat koji dođe u Hrvatsku posjetiti rodbinu, ostavi toj istoj i novca. Uz to ulažu u svoje kuće i tako okreću novac. Da se taj novac povuče, ionako grozna ekonomska situacija u domovini bila bi još gora. Uz novac koji šalju, ne treba zanemariti ni realnu činjenicu da su iseljeni Hrvati najbolji veleposlanici naše domovine u svijetu, a ne koštaju ništa. Nerijetki turisti se odluče za odmor u Hrvatskoj jer imaju prijatelja, poznanika, radnog kolegu ili susjeda iz Hrvatske. Ti turisti donose gotov novac u proračun RH. Međutim, dijaspora smeta.

Ali, kad krene po zlu u domovini, dijaspora je mobilizirana u trenu. Sjetimo se poplava u domovini prošle godine! U času je dijaspora bila organizirana i pomoć je išla u Hrvatsku, kao i devedesetih godina prošlog stoljeća. To što je narod opet ostao gladan, stvarno nije problem dijaspore.

Diskriminacijom i stigmatizacijom „dijaspore“ vrpca se vrlo lako može prerezati. Za obje strane bi bilo bolno, ali pitanje je samo za koju bolnije. I kome su potrebne podjele na „one u Hrvatskoj“ i one „u dijaspori“, kad smo zajedno uvijek bili najjači. 1998. godine su brončani Vatreni bili sastavljeni od Hrvata iz Hrvatske, bosanskohercegovačkih Hrvata, te sinova hrvatskih iseljenika. Davis Cup smo osvojili s Hrvatima iz Hrvatske, Hrvatom iz Bosne i Hrvatom s njemačkom adresom. Marin Čilić je iz Hercegovine, Niko Kovač je dvostruka dijaspora – rođen u Bosni i Hercegovini, odrastao u Njemačkoj. Uzmimo si primjer na našim sportašima.

* Branka Raguž je poduzetnica, pripadnica iseljene Hrvatske koja živi i radi u Njemačkoj