Etnofiletizam i kako Srpska pravoslavna crkva održava velikosrpsku ideju živom i opasnom

Srpska nacija, kao uostalom  i većina drugih balkanskih nacija, nije se stvarala na građanskom, nego na konfesionalnom principu. Srpska pravoslavna crkva je najstarija i najutjecajnija politička organizacija kod srpskog naroda. U povijesti pojavljivala se pod različitim imenima, kao Žička arhiepiskopija, Pećka patrijaršija ili Karlovačka mitropolija, piše portalanalitika.me

Srpska pravoslavna crkva nastala 1920. godine

Današnji naziv Srpska pravoslavna crkva nosi od 1920.godine, stvaranjem Jugoslavije i dekretom Aleksandra Karađorđevića, kada su sve pravoslavne crkve sjedinjene u novouspostavljenu Srpsku pravoslavnu crkvu i kada je uspjela ostvariti svoj velikosrpski san, stavljajući pod svoju nadležnost sve pravoslavce sa prostora Jugoslavije, uključujući i one koji se niju smatrali Srbima.

Vjersko opredjeljenje je činilo temelj formiranja srpske nacije: Srbi  su tijekom XV., XVI. i XVII. stoljeća skoro u potpunosti iščezli s prostora srednjovjekovne srpske države, održavši se u vrijeme Otomanskog carstva kao ne baš mnogobrojna vjerska zajednica. Poznata je povijesna činjenica o velikim seobama srpskog stanovništva u nekoliko valova na prostore tadašnje Austrougarske monarhije. Krajem XVII. stoljeća pećki patrijarh Arsenije III Čarnojević se angažirao u austro-turskom ratu na strani Austrougarske i nakon poraza on bježi u inozemstvo. Iako Turska proglašava amnestiju, čelnici crkve nisu htjeli ostati bez svoje pastve, pa pozivaju srpski narod da napusti svoja ognjišta, nakon čega osnivaju paralelnu crkvenu organizaciju na području Austrougarske: Karlovačku mitropoliju.

Nekoliko desetljeća kasnije, pećki patrijarh Arsenije IV. Jovanović ponavlja istu politiku s istim ishodom.

Moderna srpska nacija nastala je na vjerskom principu: Svi pravoslavci su Srbi

Po podacima koje iznose srpski povjesničari, poput Vase Čubrilovića i Radovana Samardžića, tokom XVIII. stoljeća broj pripadnika pravoslavne vjere, dakle prije svega 200-300 godina, na teritoriju današnje uže Srbije i Stare Srbije, nije bio veći od 40 – 50.000 ljudi. U razdoblju formiranja država kao politički organiziranih subjekata i nastanka nacija u XIX. stoljeću,  vjersko opredjeljenje činilo je temelj formiranja srpske nacije.

Srpska nacija se, dakle, stvarala na konfesionalnom principu – kao religijska zajednica unutar Otomanskog carstva koje je preko sistema mileta (vjerska autonomija u Otomanskom carstvu) narodnost izjednačavalo sa vjeroispovjedi i uz to još vjerskim poglavarima davalo veliku svjetovnu vlast nad pripadnicima njihove crkve.

Porijeklo trojstva – crkva, nacija, država

Porijeklo trojstva – crkva, nacija, država. Kroz cijelo razdoblje turske vladavine srpska crkva je, kao jedini organizirani čuvar narodnog pamćenja, održavala i prenosila mit o srednjovjekovnoj srpskoj državi izgubljenoj na Kosovu, propovijedajući ideal njene obnove.

S druge strane, kolika je bila svijest kod običnog naroda o nacionalnoj pripadnosti početkom XVIII. stoljeća, najbolje govore putopisi jednog engleskog putopisca, koji je na pitanje kojem narodu pripadaju, dobivao odgovore od lokalnog stanovništva – „bili smo Bugari a sada smo Grci“, „bili smo Grci, sada smo Srbi“ i slično. Bilo je i takvih odgovora u kojima su spominjane tri ili više različitih nacionalnosti, a nije bila ni rijetka pojava, što je danas karakteristično za Crnu Goru, da rođena braća pripadaju različitim narodima.

Povjesničari, uključujući i sve relevantne srpske povjesničare, objašnjavaju ovakvo izjašnjavanje utjecajem svećenika i njihove nacionalne pripadnosti, kao i različitim školama koje su pohađali, odnosno, nacionalnoj pripadnosti učitelja kod kojih su se školovali.

Srpska nacija se izgradila u XIX. stoljeću

Smatra se da se srpska nacija izgradila polovinom XIX. stoljeća, za vrijeme vladavine ustavobranitelja. Mnogobrojne etničke skupine koje su u doba oslobađanja Srbije naseljavale na taj prostor i njihova pripadnost pravoslavnoj, tzv. „srpskoj“ vjeri, odredili su u mnogome nacionalni i politički karakter srpskog naroda tokom XIX. i XX. stoljeća.

Činjenica da je vjera bila u osnovi okupljanja i podizanja nacionalne svijesti proizvela je političku karakterologiju vječite težnje k sjedinjavanju pravoslavnog  stanovništva na Balkanu (u velikoj mjeri to je isticano od doseljenika), ili ekspanzionistički politički projekat s jedne strane, i poistovjećivanje nacionalnog i vjerskog, s druge strane. Ovo drugo se često izažavalo kroz religijska pretjerivanja o „izabranom narodu, „nebeskom narodu“ ili, u posljednje vrijeme, „narodu Izraela“.

Konfesionalna identifikacija transformirana je u nacionalnu, a potom je uslijedila borba za nacionalnu državu. U tome je porijeklo i sadržaj tradicionalnog trojstva crkva, nacija, država – koje Srpska pravoslavna crkva i danas nameće kao formulu kulturnog i političkog identiteta Srba.

Srpska je nacija izgrađena ne kroz identifikaciju sa državnim okvirom u kome je živjela, nego kroz identifikaciju s crkvom kojoj je pripadala; ne kao građanska, već kao etno-konfesionalna zajednica.

Zato je srpski nacionalni identitet doista teško razdvojiti od pravoslavlja i od srpske crkve.

Srpstvo i pravoslavlje postaju jedno – uzrok pogubnog velikosrpstva

Tko je legitimni predstavnik nacije? izjednačavanjem srpstva i pravoslavlja se indirektno nudi odgovor na važno i nimalo teoretsko pitanje: tko je legitimni predstavnik nacije i zastupnik nacionalnog interesa?

Proširivanjem kompetentnosti u stvarima religioznog vjerovanja na stvari koje se tiču nacije, crkva postaje takav predstavnik i zastupnik, a pošto se, istovremeno, ne traži građanska država nego država srpske nacije, otuda i proširivanje na stvari koje se tiču države, a onda i političkih projekata sa državnim zaleđem, koji bi teritorijalno zaokružili pravoslavlje pod regionalnom kapom same SPC.

Takvo ponašanje je imalo podršku u političkim elitama sve dok ‘mečka nije zakucala na vlastita vrata’, kako kažu sami Srbi.  Nije nepoznato da je SPC snažno podržala režim i diktaturu kralja Aleksandra, da je tokom Drugog svjetskog rata, surađivala sa četnicima Draže Mihailovića. Također nije nepoznato da je dolaskom na vlast 1987. komunista i ateista Slobodana Miloševića došlo do revitalizacije snažne tradicionalne i višestruke povezanosti SPC i srpske države, bez obzira na komunističku ideološku pozadinu samog Miloševića.

Povezao ih je zajednički cilj – ostvarenje političkog projekta „svi Srbi u jednoj državi“.

SPC je vrlo snažna u Srbiji – pogubno djelovanje među mladima

Obeshrabrujuće vrijednosti koje SPC promovira.  Nakon 5. listopada i rušenja režima Slobodana Miloševića glasačkim listićima, a onda i obranom izborne volje, nasuprot očekivanjima, SPC doživljava snažnu društvenu reafirmaciju. Njena uloga u proteklim ratovima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, koja se često mogla podvesti i pod krivičnu odgovornost, u potpunosti je amnestirana. Porastao je njen utjecaj na obrazovanje djece i mladeži, na sveukupnu kulturnu i civilizacijsku orijentaciju društva, široko je prihvaćeno njeno odbacivanje načela modernog doba, vrijednosti sekularnog društva i preispitavanja vrijednosti svoje uloge u bližoj i daljoj prošlosti.

Vrijednosti koje promovira Srpska pravoslavna crkva su vrlo obeshrabrujuće svjedočanstvo  zbog činjenice da njeno djelovanje odiše krajnjom arhaičnošću, kolektivizmom, antizapadnjaštvom i ksenofobijom, uz izrazitu netoleranciju prema onima koji zastupaju drugačije vrijednosti od SPC-a.

Srbija nema građansko društvo

Sekularno društvo je dostignuće modernog doba, a bez sekularnih vrijednosti i principa nema demokracije i poštovanja ljudskih prava. Samo u sekularnom društvu je moguć zajednički život vjernika svake vjere, agnostika i ateista, samo je u sekularnom društvu moguće odvojiti političku aktivnost i donositi odgovorne odluke po čitavo društvo, zasnovano na racionalnim osnovama i lišeno hermetičkog i sebičnog djelovanja.

Za očekivati je da će doći vrijeme, ako će uopće doći, kada će političke elite u Srbiji raskinuti samoubilački brak s crkvom i okrenuti državni brod k društvima demokracije i civilizacijskih vrijednosti.

Zablude etnofiletizma

Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) jest vjerski nacionalizam, odnosno, stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam, ideja nacije jest iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu, kako bi služila pojedinoj naciji ili državi. Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je ujedno i pripadnost određenoj naciji, piše orthodox.wordpress.com

U pravoslavlju postoji plodno tlo za etnofiletizam, pošto ono egzistira kao sustav neovisnih lokalnih Crkava, u kojima je često zanemarena univerzalnost Crkve. Također, tome je doprinijela i bizantska teološka ideja kako se i cijele zajednice mogu pobožanstveniti i okristoviti poput pojedinca, ali i turski sustav mileta, u kojemu je vjerski poglavar ujedno bio i svjetovni poglavar svojim podanicima. Kada je u 19.st. došlo do razvoja modernih nacija i do stvaranja nacionalnih država, upravo je u pravoslavlju došlo do bujanja ove zablude.

Srpski etnofiletizam na štetu Hrvata i drugih naroda

Za etnofileta, pripadnost njegovoj naciji postaje ne samo bitni sadržaj njegova vjerskog života, već i kriterij pravoslavnosti. Upotreba nacionalnog jezika, pisma, običaja itd., za njega postaje mjerilo koliko je netko pravoslavan. Pravoslavlje je za njega „srpska vjera“ (grčka, ruska, itd.), episkopi su za njega „srpski episkopi“, Crkva je za njega „srpska Crkva“.

Kada govori o odnosima s drugima, često upotrebljava besmislene misaone konstrukcije, poput „razlika između katolika i Srba“ (kao da su katolici narod, odnosno, Srbi vjera). Njegov narod je za njega svet, nebeski, i centar svemira, iako je možda taj narod potpuno otuđen od vjere, kulturno nekreativan i geopolitički beznačajan. Etnofilet je protiv misije, jer misija podrazumijeva otvaranje drugim narodima, kulturama i jezicima, a on to shvaća kao opasnost za svoj homogeni i monolitni univerzum.

Osim svojih općih karakteristika, koje su zajedničke svim pravoslavnim narodima, srpski etnofiletizam ima i jednu svoju posebnu crtu. Naime, jedan broj pravoslavnih Srba usvojio je kao dio svog pravoslavlja političko–povijesnu teoriju o odnarođivanju Srba. Po toj teoriji, prvo je došlo, u prošlosti, do pokatoličavanja i islamizacije velikih dijelova srpskog naroda, u drugoj fazi su na osnovu toga stvorene nove „umjetne“ nacije i jezici, i na kraju nove države tih naroda.