Drevna mudrost kaže da istina prvo umire u ratu. Ili da je “prevladavajuća historiografija” uvijek “historiografija vladara”, piše Express Zeitung.
Dva svjetska rata nisu iznimka: Prvi svjetski rat i Versajski ugovor bili su bitni čimbenici za preuzimanje i dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj. To je danas nesporno, ali uglavnom se ne spominje činjenica da Njemačka u Prvom svjetskom ratu nije jedina „nosila krivnju” za prvi svjetski sukob, već da su od početka 20. stoljeća saveznici imali cilj razbiti rast, pa čak i pokrenuti rat protiv Njemačke.
Poražena Njemačka u I. svjetskom ratu je bila nerazmjerno teško tretirana kao ratni gubitnik, što je dovelo osiromašenja i očaja u zemlji, a Nijemce izručilo u naručje – Hitlera.
Nakon što je završio II. svjetski rat, najgora tragedija u njemačkoj povijesti uslijedila je krajem i nakon Drugog svjetskog rata: masovna bombardiranja, protjerivanja Nijemaca sa vjekovnih ognjišta, logori i glad odvukli su milijune u patnje i smrt. Opseg zvjerstava koje su tada Nijemci doživjeli tek je rijetko opisan u službenoj historiografiji. Vjerojatno legendarni mit da su Nijemci u ratu bili jedini “počinitelji” (zločina) nije dopustio da se mit sruši, piše Express Zeitung.
Prvi svjetski rat i poniženje Njemačke
Širenje oružanog sukoba u Ukrajini te zaoštravanje odnosa između svjetskih sila kod mnogih je probudilo podsjećanja na Prvi svjetski rat koji je prije 100 godina poharao Europu. Sukob je tada počeo u Sarajevu gdje je srpski terorist i atentator Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda. Austro-Ugarska objavila je rat Srbiji uz koju je stala Rusija. Njemačka je tada objavila rat Rusiji, a zatim su se uključile Francuska i Britanija.
Američki povjesničar i ekonomski istraživač William Engdahl tvrdi da je sve bilo smišljeno u Londonu. Prema Engdahlu, Njemačka je namjerno povučena u vrtlog sukoba. Britanija je bila globalna pomorska sila, no sve je više slabjela, dok je Njemačka, bez izlaza na toplo more, razvijala industriju te planirala sagraditi 1600 kilometara dugu željeznicu od Berlina do Bagdada u današnjem Iraku. Pristup Perzijskom zaljevu donio bi Nijemcima naftu potrebnu za ubrzan razvoj mehanizacije i industrije. Projekt je ugrožavao britansku hegemoniju, naglašava Engdahl u knjizi „Stoljeće rata“, te ga je pod svaku cijenu trebalo zaustaviti.
Ostatak i ishod Prvog svjetskog rata je poznat.
Poraženoj Njemačkoj nametnuti su teški uvjeti otplate ratne štete kojima se neuspješno protivio slavni britanski ekonomist John Maynard Keynes. Odredbe nametnute Berlinu kasnije su potaknule uspon nacizma, što je dovelo do još goreg Drugog svjetskog rata, katastrofe za cijelu Europu, Holokausta nad Židovima, velikih zločina nad cijelim narodima s jasnim elementima genocida (Poljaci, Hrvati, Ukrajinci), ali i uspostave do tada neviđenog totalitarizma komunizma u pola Europe, u samom srcu Srednje Europe prema jugu i istoku kontinenta.
Drugi svjetski rat je bio opća katastrofa za sve sudionike rata, a osobiti Nijemce, Ruse, Poljake, Ukrajince, Hrvate, baltičke narode i druge koji su podnijeli najveće strahote i žrtve.
Crvena Armija – strašna silovanja na putu prema Berlinu i Beču
Malo je poznato da su Nijemci nakon završetka rata prošli teški pakao ubijanja, silovanja, etničkih čišćenja, progona, logora i zločina svake vrste, o čemu je službena historiografija do nedavno šutjela.
Patnje koje su prošli Nijemci, njemačke žene i djeca nakon II. svjetskog rata tek danas pomalo izlaze na vidjelo. Neosporno, radi se o teškim zločinima protiv civilnog stanovništva, u kojima je ponajviše nakon završetka II. svjetskog rata sudjelovala Crvena Armija na putu prema Berlinu. Na tom putu su živjeli milijuni Nijemaca i Nijemica, ali i drugih naroda (Poljaci, Litvanci, Estonci, Letonci, Madžari, Bjelorusi, Ukrajinci, pa i sami Rusi) koji su osjetili „bič“ komunističke Crvene Armije na putu prema središtu Europe – Berlinu i Beču.
Veliki zločini događali su se već u i vrijeme rata: podsjetimo se na strašna bombardiranja njemačkih gradova kao Dresden, Leipzig, Berlin, Hamburg…
Ali najveći zločini slijede završetkom rata, a u tome je prednjačila Crvena Armija.
Samo silovanja njemačkih žena imali su takav opseg da javnost ostaje konsternirana danas kada to izlazi na vidjelo, jer se radi o milijunima silovanih Njemica, te žena općenito.
Silovanje i orgijanje vojnika Crvene armije tijekom posljednjih dana nacističke Njemačke odvijalo se u puno većim razmjerima nego što se smatralo, ako uzmemo u obzir knjigu vojnog povjesničara Anthonyja Beevora. Beevor, koji je autor bestselera Staljingrad, piše da su sovjetske postrojbe silovale velik broj ruskih i poljskih žena koje su nekada nacisti zatočili u koncentracijskim logorima, uz milijune ostalih. Novi su brojevi izašli na svjetlo dana kada je autor istražio sovjetske arhive za svoju novu knjigu “Berlin” koja je izašla u travnju 2015. godine.
Silovanja su započela u trenutku kada je Crvena armija ušla u Istočnu Prusku i Šlesku 1944. godine. U većini gradova i sela, sve žene od 10 do 80 godina su silovane.
Aleksandar Solženjicin, nobelovac koji je tada bio mladi časnik, opisao je užas u svojoj pjesmi Pruske noći:” Mala kći na madracu / Mrtva. Koliko ih je samo bilo na njoj? / Vod, a možda i satnija?”
Ali Solženjicin je bio jedan od rijetkih.
Većina njegovih suboraca smatrala je silovanje legitimnim.
Nakon što je ofenziva došla duboko u Njemačku, došle su i zapovijedi glavnog zapovjednika Žukova: “Jadna zemlja njemačkih ubojica! Osvetit ćemo im se za sve što su učinili.” Koliko je njemačkih žena zaista silovano? Možemo samo pogađati. Silovano je najmanje 15 milijuna žena koje su živjele u Sovjetskom Savezu ili su protjerane iz istočnih dijelova. Veličina silovanja potvrđuje činjenica da je oko 2 milijuna žena ilegalno abortiralo između 1945. i 1948. godine.
Tek je na kraju zime 1946. i 1947. godine sovjetsko rukovodstvo zabranilo silovanja njihovih postrojbi u istočnoj Njemačkoj zbog velikog broja spolnih bolesti među vojskom.
Njemačka i Rusija danas – sankcije i kako dalje?
Ponovo poražena i demilitarizirana Njemačka, podijeljena na zapadni i istočni dio, postala je žarišna točka hladnog rata. SSSR je okupirao pola Europe, uključivo i najprosperitetniji dio Njemačke, Prusku, gdje se nalazio gro industrijske i trgovačke moći Njemačke kao Dresden, Leipzig, Jena, Rostock, Berlin i dr.
Odnosi između Berlina i Moskve od tada su napredovali, upravljani osobnim neformalnim kontaktima njihovih lidera. Njemačka je Rusiji postala drugi po veličini trgovinski partner, odmah iza Kine, te se prometnula u financijsku silu. Danas u Rusiji radi oko 6200 njemačkih kompanija među kojima su veliki izvoznici, a nametnute sankcije Rusiji bitno otežavaju prosperitetnu ekonomsku suradnju dvije države.
Njemačka lobistička organizacija Komitet za istočnoeuropske odnose ustvrdila je da su trenutne sankcije Rusiji zatvorile 300.000 radnih mjesta ovisnih o trgovini Njemačke s Rusijom. Osim toga, trećina energenata dolazi Njemačkoj iz te zemlje.
Prema ispitivanju, čak 87 posto njemačkih tvrtki bi htjelo da savezna kancelarka Merkel češće sudjeluje na gospodarskim forumima u Rusiji. Brojne tvrtke strahuju da bi kineska ili japanska poduzeća mogla zbog sankcija istisnuti njemačke tvrtke s ruskog tržišta.
Danas je jasno vidlljivo da je već 150 godina stari strateški plan britanskih imperijalista, bolje reći anglo-saksonske elite, da na svaki mogući način spriječi blisku ekonomsku, a osobito političku suradnju Rusije i Njemačke. Analiza opasnosti partnerstva Njemačke i Rusije nadilazi svrhu ovog članka, ali zasigurno se radi o strahovitom ekonomskom, geostrateškom, vojnim i političkom potencijalu s obzirom na položaj, značenje, snagu i veličinu te dvije države u Europi i svijetu.
Tako je i rat u Ukrajini iskorišten i usmjeren na odnose Rusije i Njemačke, te gradnje ekonomskog mosta između Rusije i EU općenito (sankcije, prekidi suradnje i dr.) jer se ekonomska suradnja posebice između Njemačke i Rusije prije toga sve više povećavala. Nakon Jeljcinovog doba, ludila “slobodnog tržišta i nesputane krađe” ruske državne imovine, pod Putinovom su vlašću porasla njemačke ulaganja u modernizaciju ruske ekonomije.
A to je nešto sasvim novo i poprilično plaši krugove na Zapadu, posebice u SAD-u i Velikoj Britaniji.
Ipak i usprkos svemu, osobito sankcijama zbog rata u Ukrajini, Njemačka i Rusija nastoje graditi puteve nove suradnje. Tako je Njemačka, kao čin dobre volje ove 2019. donirala 12 milijuna eura Rusiji na 75. godišnjicu okončanja razorne opsade tadašnjega grada Lenjingrada, a danas Sankt Peterburga.
“Taj humanitarni potez” pridonijet će uređenju bolnice i osnutku rusko-njemačkog centra, objavila su ministarstva vanjskih poslova dviju zemalja u zajedničkom priopćenju – što je znak da suradnja postoji usprkos sankcijama i političkim okolnostima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
