Kanada: Zemlja u kojoj je stvarana hrvatska neovisnost

Prije Irske, prije Njemačke, bila je Kanada. Nekako kad su Hrvati počeli iseljavati tada bogatu a danas propalu Argentinu, te Čile i SAD trbuhom za kruhom – dakle, negdje tamo još za Austro-Ugarske, oko 1890., pa do rata, u igru je ušla i Kanada. Danas Hrvata tamo ima oko 135.000, bar tako kažu službeni brojevi.

Upravo zbog toga Kanada je imala ogromnu ulogu u stvaranju neovisne Hrvatske: U Kanadi je Tuđman sklopio pakt s emigracijom bez koje bi svaki pokušaj stvaranja hrvatske države unaprijed bio osuđen na propast. U samoj zemlji je sve – baš sve – na ovaj ili onaj način kontrolirana tajna policija, i iako je nama naš komunizam izgledao “mekši” od istočnonjemačkog, to ne znači da je prisutnost Udbe u svemu bila manja. Naprotiv. Novinari, umjetnici, kulturnjaci, elita, tehnokrati, ugledni odvjetnici, svi su bili povezani – rijetko se moglo napredovati, a da se nije da se bar cinkalo kolege i familiju službi. Razmjeri toga su postali vidljivi tek nakon rata, pa i nedavno kod izručenja Perkovića.

Uloga Norvala u stvaranju Hrvatske

Vratimo se Kanadi i tome kako su Hrvati došli do Norvala, mjesta u Ontariju. Kanada, koja je ime uzela iz jezika Irokeza i znači jednostavno naselje, je – ne računajući Vikinge koji su zalutali tamo pred oko 1000 godina, i starosjedioce koji su još puno ranije preko Beringova mora došli iz Sibira – u 16. stoljeću svoje postojanje u današnjoj formi započela kao francuska kolonija. I to najviše zahvaljujući Jacquesu Cartieru, francuskom istraživaču koji je prvi 1535. krenuo st. Lawrence rijekom uzvodno. On je zapravo otkrio Kanadu, tada naseljenu tek ponekim, rijetkim plemenom američkih urođenika, i naravno proglasio je francuskim teritorijem, bar veći njen dio. Englezi su nedugo potom to učinili s Newfoundlandom, na istoku.

Iako su prve kolonizatore Francuze, koji su ubrzano gubili uporišta u Novom svijetu uskoro zamijenili Englezi, Quebec – Kanada je konfederacija –  je ostao frankofonski, pa zato tu i tamo pokazuje želju za neovisnošću od Kanade. Zadnji put na referendumu, 1995. pobornici neovisnosti izgubili sa samo pola posto! No samo dvije godine kasnije, 1997., Vrhovni sud je presudio da bi unilateralno otcjepljenje neke od provincija bilo neustavno a u parlamentu je izglasan zakon kojim se uređuje proces kontroliranog i ispregovaranog napuštanja kanadske konfederacije.

Zemlja bez povijesti ratova i nasilja

Kao što se vidi, Kanada je civilizirana zemlja, ni traga na tom referendumu nije bilo scena nalik onima iz Španjolske. Možda i previše civilizirana, ili “civilizirana”, u nekim aspektima. Pomalo je zato iznenađujuće da su priznali Hrvatsku u prvom velikom valu priznanja, 15. siječnja 1992. Jer, zemlje koje same imaju problema s pokrajinama koje žele neovisnost obično nisu sklone priznavati nove države – Španjolska, uostalom, još nije priznala Kosovo, kao ni brojni drugi.

Uglavnom, do 18. stoljeća je Kanada postala jedna od zemalja britanske krune, i u ratovima poput onog 1812. do 1815., gdje su se na suprotstavljenim stranama našli britanska kruna i njihova donedavna kolonija, ratovala je protiv SAD-a. S kojom, usput rečeno, ima najdulju kopnenu granicu na svijetu, dugu gotovo i to takvu koju ne čuva vojska! Prema Kanadi zid očito nije potreban, a iako su svjetske agencije, kad je izabran, širile priče o navali na granicu SAD i Kanade i masovnom bijegu Amerikanaca iz SAD predvođenim kompletnom A-listom holivudskih “celebrityja”, to se nije dogodilo.

Kanada je bila glavna fronta spomenutog rata, jedinog spomena vrijednog koji se vodio na njenom teritoriju uz onaj 1785 kad su također napadnuti od SAD – kako s nikim drugim ne graniče, samo su s njima i mogli ratovati. Mir je došao 1815.; granice nisu promijenjene. Imigracija se nastavila na još višoj razini, milijun ljudi je došlo samo iz Britanije između 1815. i 1850. godine. Novopridošli Kanađani su izbjeglice koje su bježali od Velike irske gladi, kao i Škoti premješteni kraljevom uredbom.

Kasnije, nakon Američkog rata za neovisnost u Kanadu bježe rojalističke izbjeglice iz Nove Engleske. Kako se ne bi ponovila situacija sa SAD-om koje su izborile samostalnost i neovisnost, Britanci 1867. g. dopuštaju stvaranje dominiona Kanade od četriju istočnih pokrajina, s tim da britanski kralj ostane vladar Kanade.

Norval – Hrvatska na sjeveru

Do danas je stvorena Kanada s 10 pokrajina i dva teritorija. Tijekom 19. stoljeća u Kanadu doseljava stanovništvo uglavnom iz Ujedinjenog Kraljevstva – naročito Irci, zatim Francuzi, a tijekom 20. stoljeća i ostali Europljani, među njima i brojni Hrvati. Vratimo se zato malo Norvalu: Oko 1820. u današnji Norval stigao je stanoviti James McNab i njegova obitelj; McNab je bio lojalist Ujedinjenog carstva i borio se u ratu 1812. godine. Obitelj je uzgajala ovce i na Kreditnoj rijeci izgradila pilanu i mlin. Mjesto se tada zvalo McNabsville ili McNab’s Mill, kasnije je primenovano u Norval, i bilo je uspješno: ubrzo je došla je pruga, mjesto se ubrzano razvijalo.

A iz nekog razloga, to mjesto u Ontariu s petnaestak tisuća ljudi, prilično raštrkanih, posebno je privuklo Hrvate. U kolikom broju? Dovoljnom da se tamošnji nogometni klub zove “Croatia Norval”. “Norvalovci” je riječ koja se često u medijima, sa strahom i prijezirom, spominjala u jugoslavenskom tisku u vrijeme raspada te zemlje. Jasno je i zašto: U godinama nakon memoranduma, kad je Hrvatima – nekima brže, nekima sporije, nekima nikad – dolazilo u glavu da će nas Srbi napasti čim obave pripreme, Tuđman, za kog je tada malo tko čuo, svjestan da se Hrvatska neće moći braniti bez dijaspore, odlazi upravo u Kanadu, u Norval.

Tamo je, uz blagoslov kanadskih franjevaca, 1987. i 1988. sklopio pakt s Gojkom Šuškom i ostalim pripadnicima emigracije, i udario temelj za svoju političku agendu u kojoj je “pomirenje djece ustaša i partizana” bio temeljni preduvjet za stvaranje samostalne hrvatske države. Emigracija je naime imala ono što je za projekt neovisnosti bilo tada najpotrebnije – novac.

Puno godina kasnije u isti taj Norval doputovao je Tomislav Karamarko, također pred izbore. No on, za razliku od dotadašnjih posjetitelja, a dijelom i na čuđenje tamošnjih Hrvata, nije tražio novac.

Jedinstvo Hrvata i iseljavanje

“Rekao sam u Kanadi da želimo da Hrvati pomognu jednim novim zanosom, novim duhom domoljublja, jer je Hrvatska ugrožena i moramo biti jedinstveni. Svjesni smo da samo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske može donijeti uspjeh. Aktualna vlast je uspjela u tri godine napraviti da se iz Hrvatske iseli 100 tisuća ljudi. Ovaj put ne idu ljudi koji kopaju kanale, odlaze mladi ljudi, od 25 do 40 godina, informatičari, inženjeri, liječnici”, rekao je o svom posjetu Kanadi 2015. godine.

No Karamarko nije postao premijer, a Hrvati iseljavaju sve brže. Zašto baš Kanada, na drugom kraju svijeta? Jednostavno: Bogata je. Kao i većina sjevernih zemalja, i onih bez ikakvih prirodnih resursa, Kanada je bogata. Logika je jednostavna: surovi uvjeti su uvijek tjerali tamošnje stanovnike da se trude i rade, i da razmišljaju, jer drukčije ne bi preživjeli.

Kanada je danas najobrazovanija zemlja na svijetu: Preko pola odraslog stanovništva ima neku od fakultetskih razina obrazovanja. Kanada je uvijek nekako bila oaza mira, možda i zbog svog izoliranog položaja na krajnjem sjeveru, i tome da kopnenu granicu ima s tek jednom državom – SAD. Ova teritorijem druga najveća zemlja svijeta – prva je Rusija – je naseljena uglavnom samo na jugu, nije teško zaključiti zašto. U pojasu od samo sto kilometara od granice SAD živi 70% populacije. Uostalom, od Toronta do New Yorka ima koliko i od Zagreba do Dubrovnika, dok putovanje između bilo koja dva kanadska grada uglavnom podrazumijeva višesatni let avionom.

Cijena dobrog života

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

No život u miru, blagostanju, prosperitetu, ima i svoju cijenu. Kao i slična joj Švedska, koja je od zemlje vikinga postala zemlja ljudi koji su dragovoljno prepustili svoju zemlju imigrantima iz Afrike i Arabije, i Kanada, nekad poznata po drvosječama i živopisnoj policiji na konjima, je danas uglavnom poznata po liberalanom ljevičarenju. Istina, trend bi se mogao promijeniti, jer je Justin Trudeau – trenutni premijer Kanade, s kojim se naša Predsjednica prošlog tjedna sastala – prilično nepopularan. Zanimljivo je da je Trudeau, izraziti neprijatelj svega patrijarhalnog i konerzvativnog, postao premijerom uglavnom zato jer je njegov otac bio jedan od najdugovječnijih i najpopularnijih premijera, vladao je Kanadom od 1968. do 1984. (uz prekid od godinu dana). I najpopularnijih Kanađana uopće.

Stariji Trudeau je zapravo najzaslužniji za Kanadu kakva je bila zadnjih desetljeća – mirna i prosperitetna. Uspio je stvoriti kanadski identitet, gotovo nemoguća misija u zemlji koja je od nastanka duboko podijeljena. Smirio je pobunu u Qebecu, ne represijom već iskrenim federalizmom i delegiranjem ovlasti na pokrajine, opet uz izgradnju jake središnje vlasti. Donio je “Povelju o pravima i slobodama”, zapravo ustav Kanade iz 1982. koji je možda i najvažnija njegova ostavština,  i koji je veliki korak prema punom suverenitetu od britanske krune. Kanadski nacionalist i liberal, ujedno katolik i praktični vjernik – iako prilično sklon ženama, pa je tako ostao poznat po vezama s nekoliko holivudskih glumica, doduše prije i poslije braka s Margaret koji mu se raspao 1984, ne za vrijeme njega – Trudeau je bio prije svega intelektualac i radoholičar. Pa iako nije bio uspješan u svemu – zbog određenih lijevih ideja koje je uveo dug i inflacija pod njim su prilično rasli, i njegove ekonomske politike nisu bile naročito uspješne – Trudeau je ostao zapamćen kao jedan od najvećih Kanađanina, dok su mali izgledi da će njegov najstariji sin, današnji premijer, ikad steći takav status.

Porez na ugljik

Današnja se “liberalna” kanadska vlada zalaže za uvođenje vrlo visokog “Poreza na ugljik”, koji je cilj stalnog lamentiranja o klimatskim promjenama. Iako ekološki osviještena i razmjerno maloljudna Kanada – 37 milijuna stanovnika živi na teritoriju većem od Kine i SAD – zapravo unutar globalne emisije CO2 sudjeluje s praktički zanemarivim količinama. Iako djecu u školama, naravno, uče da je Kanada od najvećih zagađivača, ozbiljniji znanstveni podaci pokazuju da Kanada, puna šuma, ne samo da je “carbon neutral” nego da apsorbira 20-30 posto više ugljikovodika nego ga emitira.

Usto, bave se zamjenicama, pa u Kanadi možete završiti u zatvoru ako nekog tko za sebe smatra da je žensko, a u stvari je muškarac, oslovite s pogrešnom osobnom zamjenicom: Po zakonu, u Kanadi je svatko onog spola kojeg želi biti. A prostitucija je dozvoljena, jer je Kanada liberalna, ali kupovanje usluga prostitutki je zločin – jer je to seksizam, ili nepoštivanje žena, ili nešto slično antifeminističko. Koji je smisao toga da žene smiju slobodno nuditi seksualne usluge ali ih nitko ne smije kupiti, vjerojatno ne znaju ni tvorci tog zakona (kakav, usput, postoji i u Švedskoj).

I dok stariji Kanađani lagano odmahuju glavama na Trudeauovo notorno ljevičarenje, Kanadi i dalje razmjerno dobro ide – rast je doduše vrlo spor, ali za tako bogatu zemlju, koja usto leži na trećim najvećim svjetskim rezervrama nafte – iza Venezuele i Saudijske Arabije – to i nije neki problem. To je posljedica prije svega i dalje dovoljno velikog rasta stanovništva, potpomognutog stalnim dolacima novih imigranata. Kanada nije poput Hrvatske, tamo su svi, kao i u SAD, potomci imigranata ili imigranti, pa se na stvari drukčije i gleda. Ne postoje “pravi Kanađani”, a i imigranti u Kanadi nisu u onolikoj mjeri Arapi i muslimani kao u europskim zemljama.

Mirna i prosperitetna, Kanada je uređena zemlja koja je bez obzira na Trudeauvo ljevičarenje i dalje kudikamo ispred Hrvatske po svim kriterijima, naročito ekonomskim, pa ne treba niti čuditi da Hrvati i dalje odlaze tamo raditi, i da odande nerijetko pomažu Hrvatskoj, koja im na tome nerijetko i nije pokazuje previše zahvalnosti, dapače nerijetko se u Hrvatskoj iskazuje prijezir prema dijaspori.

Pa iako Kanada nije zemlja poput Venezuele – prožeta korupcijom i željom za nezarađenim novcem, i iako ljevičarenje tu ima više veze s visokim postotkom visoko obrazovanih – koji su kroz današnji obrazovni sustav i visoko indoktrinirani – nego s primitivnim vidom populizma koji je doveo na vlast Chaveza, a Trudeau unatoč svemu nije ekonomski nepismen poput Madura, Venezuela, jednako bogata naftom,  i nekoć bogata Kuba, su podsjetnici da je dosljednim provođenjem socijalističkih politika moguće uništiti i najuspješniju i najbogatiju zemlju.

Izvor: narod.hr