Pitanje ratne odštete Srbije Hrvatskoj, procijenjene na oko 32 milijarde eura, još nije riješeno, a na primjeru odštete koju je Njemačka plaćala drugim zemljama vidljivo je na koje se načine ona ostvarivala, što je posebice složeno pitanje zbog brojnih zemalja koje su bile oštećene njemačkom agresijom. Njemačka je zemlja koja je dvaput plaćala ratnu odštetu, za oba svjetska rata, a neke reparacijske obveze nakon Drugog svjetskog rata i dalje su aktualne, odnosno, pojedine zemlje, poput Poljske smatraju da ih Njemačka još uvijek nije u potpunosti ispunila te 2023., 78 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata traže 1,3 bilijuna dolara. Njemačka je pak zadnju odštetnu ratu za Prvi svjetski rat isplatila tek 2010. godina.
Točan iznos njemačke ratne odštete nije moguće utvrditi, jer ona nikad nije obuhvaćena jedinstvenim dokumentom niti se odnosila samo na jasno utvrđene stavke.
Za razliku od njemačke odštete protivnicima iz Prvog svjetskog rata, koja je tada jasno obuhvaćena međunarodnim ugovorima, nakon Drugog svjetskog rata obveze nametnute Njemačkoj odnosile su se na različite oblike odštete, koje su povrh toga različito definirane od strane različitih međunarodnih čimbenika.
Možda će vas zanimati
Saga o ratnoj odšteti od Srbije duga 27 godina: 1996. dogovoren sporazum koji nikada nije ugledao svjetlo dana
Ukupna izravna ratna šteta u Hrvatskoj još odavno je procijenjena na 236 milijardi kuna, odnosno danas oko 32 milijarde eura
Ratna odšteta bila je samo dio ukupnog međunarodnog rješenja njemačkog pitanja
Saveznici su pri kraju Drugog svjetskog rata postigli konsenzus o odšteti koju Njemačka treba platiti, ali ona je bila samo dio njihove ukupne strategije prema poraženoj Njemačkoj.
>Ratna odšteta – 3 činjenice
Cilj njihovih dogovora bio je nadoknada štete svima koji su oštećeni njemačkom agresijom, radikalno ograničavanje snage njemačke industrije, posebice vojne, nova raspodjela potencijala u svjetskom gospodarstvu u kojemu Njemačka ne bi smjela više dominirati, zatiranje osjećaja snage u njemačkom narodu i naposljetku, kao svojevrsni socijalni osigurač, preraspodjela dobara, prvenstveno namirnica, kako bi njemačko pučanstvo imalo od čega živjeti.
Ta odštetna strategija sadržavala je u prvim poslijeratnim godinama pravu pljačku njemačke industrije, demontažu strojeva i svega što bi se moglo odnijeti i iskoristiti. I u jugoslavenskim tvornicama desetljećima su radili strojevi koji su neposredno nakon Drugog svjetskog rata bili u njemačkim tvornicama.
Pljačka njemačke infrastrukture i novo međunarodno pozicioniranje saveznika
U Sovjetskoj okupacijskoj zoni, kasnijoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) sovjetske su vlasti primjerice demontirale 11.800 kilometara željezničkih tračnica i odnijele ih u Sovjetski Savez. Time je željeznička mreža u odnosu na 1938. smanjena za 48 posto.
Gubitak industrijskih i infrastrukturnih potencijala u tome dijelu Njemačke smanjen je za 30 posto.
S druge pak strane, Francuska i Velika Britanija nastojale su različitim mjerama, uključujući odštete ali i temeljito restrukturiranje gospodarske infrastrukture u Europi, svaka sebi osigurati snažan gospodarski potencijal i političku dominaciju u svijetu.
Odgovarajući sporazumi koji su sklapani među saveznicima na kraju i nakon Drugog svjetskog rata nisu nikad potpuno zaživjeli, saveznici su ih različito tumačili, posebice Sovjetski Savez, pa su i dogovori stavljani izvan snage.
Kad je pak riječ o Zapadnim okupacijskim zonama, popularno nazvanoj “Trizoneziji” (tri zone), zapadni saveznici postupno su razvijali strategiju kontrole njemačkog gospodarstva i istodobnog poticaja njegovih potencijala.
Sudbina obitelji Krupp
Kao primjer posljedica što ih je pretrpjelo njemačko gospodarstvo može se navesti sudbina obitelji Krupp, koja je u 19. i 20. stoljeću praktički iz ničega stvorila jedan od najjačih metalurških imperija na svijetu, iskoristivši rudne potencijale u Ruhrskom području za izgradnju metalurške industrije, industrije vozila i strojeva, izgradila cijele gradove i proizvodila najkvalitetnije teško oružje.
Hitler je prepoznao potencijal obitelji Krupp, postao im je neka vrsta kućnog prijatelja, a cijenu svoje uloge u opremanju njemačke ratne industrije Krupp je nakon rata skupo platio.
Glava obitelji, Alfried Krupp, završio je u zatvoru, saveznici su mu oduzeli brojne rudnike i tvornice, da bi mu kasnije prepustili dio infrastrukture koju je ponovno pretvorio u moćan koncern.
>Njemačka i Indija potpisale sporazume o zelenoj energiji i ulaganjima
No ostavši bez nasljednika, obitelj Krupp se ugasila, vlasništvo je prepušteno zakladi osnovanoj u tu svrhu, a grupacija Krupp danas je dio koncerna s različitim investicijskim sudjelovanjem.
Svi sporazumi o odšteti do 1990. sklapani su bez njemačkog sudjelovanja, točnije bez njemačkog prava suodlučivanja.
Njemačka tek ujedinjenjem postala ravnopravni sugovornik o pitanjima odštete
Prvi sporazum u kojemu je Njemačka bila aktivni činitelj bio je “Ugovor dva plus četiri”, potpisan 12. rujna 1990. u Moskvi, kojim su dvije tada još postojeće njemačke države s četirima velikim silama, Sjedinjenim Državama, Sovjetskim Savezom, Velikom Britanijom i Francuskom utvrdile sve pojedinosti ponovne uspostave unutarnje i vanjske suverenosti ujedinjene Njemačke.
Ugovor se službeno zove “Ugovor o zaključnom uređenju u odnosu na Njemačku”. U njemu su sadržani i dogovori o odšteti između Njemačke i saveznika, a Njemačka je i kasnije u sporazumima s pojedinim drugim državama uređivala međusobne odnose s obzirom na otvorena pitanja iz Drugog svjetskog rata.
>Davor Dijanović: Do 2030. Hrvatska nema namjeru od Srbije zahtijevati ratnu odštetu?
U sređivanje tih odnosa između ostaloga spada i odluka njemačke vlade koja je financirala povlačenje ruske vojske iz istočnog dijela zemlje, uključujući i izgradnju vojnih naselja u Rusiji.
Pitanja koja bi još dugo mogla biti otvorena
No neka pitanja ostala su još uvijek otvorena, odnosno, pojedine države očito još uvijek na pitanje odštete gledaju drugim očima nego Njemačka. Primjerice, Poljska još uvijek smatra da nije dovoljno obeštećena, iako je Njemačka višestruko plaćala različite iznose Poljskoj na ime odštete.
Uz to, Njemačka smatra da je Poljska obeštećena i preuzimanjem bivših dijelova Njemačke, no poljska strana tvrdi kako se to ne može smatrati odštetom jer se Poljska samo “pomakla” na zapad jer je istodobno izgubila neka svoja područja na istoku.
Odštetu od Njemačke primjerice još uvijek traži i grčka, a zanimljivo je da je i u Rusiji prije nekoliko mjeseci pokrenut pravni postupak za odštetni zahtjev Njemačkoj zbog ratnih zločina nad stanovnicima Moskve u Drugom svjetskom ratu.
>Cipras: Grčka će učiniti sve potrebno da Berlin plati ratnu odštetu
Iz svih tih razloga nije moguće ni utvrditi čak ni približan iznos odštete. Samo za ilustraciju, 1953. pitanje reparacija bilo je proglašeno okončanim, stručnjaci iz tadašnjeg DDR-a procijenili su da je taj dio Njemačke isplatio odštetu u iznosu od 99,1 milijardi maraka, a zapadno dio 2,1 milijarde maraka.
Istočni dio zemlje, gledano i prema tome podatku, podnio je većinu tereta odštete. Međutim, sama procjena ovisi i o načinu kako se ona uopće definira, pri čemu valja uzeti u obzir da je gospodarstvo zapadnog dijela usporedo sa svojim rastom na druge načine plaćalo širenje svoga utjecaja kao i jačanje njemačke političke pozicije u svijetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
