Postoje dvije velike laži vezane uz Srbiju i Beograd koje su se širile u komunističkoj Jugoslaviji. Prva je o velikom otporu nacizmu u Beogradu, gdje danas antifašističkim pokretom otpora smatraju i četnike i partizane. A druga je svjesno prešućivana istina da je Beograd prvi glavni grad u kojem je izvršen genocid nad Židovima, još u kolovozu 1942. godine.
Veliki talijanski pisac Curzio Malaparte, koji je 1941. radio kao reporter milanskog dnevnika Corriere della Sera ovako je opisao taj događaj: kaos, strah, dezererstvo i i bezvlašće koji su vladali nakon što su iz Beograda pobjegli svi vlastodršci koji su uvukli Jugoslaviju u Drugi svjetski rat. Znamo da je Beograd ponovno uvukao Srbiju i susjedne narode u svjetski rat pučem u Beogradu 27. ožujka 1941., kojim je otpočeo napad Njemačke na Jugoslaviju.
Zašto je Srbija odlučila uvući Jugoslaviju i njene narode u strašni II. svjetski rat?
Time je započeto i veliko krvoproliće, u kojem je najveće ljudske i demografske gubitke imao hrvatski narod, prema popisu iz 1948. godine. Time je počeo krvavi rat na području bivše Jugoslavije, strahovita razaranja i žrtve, osobito na području NDH (danas države Hrvatska i Bosna i Hercegvoina).
Još je vrlo važno, tako su otvorena vrata uspostavi druge komunističke države na svijetu nakon SSSR-a. To je bila obnovljena Jugoslavija u kojoj je totalitarni komunstički režim počinio strašne zločine i pogazio sva ljudska prava i društveni moral.
Taj veliki i strašni rat, gdje su poginule stotine tisuća ljudi i čiji je rezultat bio do tada neviđena diktatura komunizma, mogao se izbjeći da je Beograd htio održati poziciju Jugoslavije koju su mu sile Osovine ponudile pristupom Trojnom paktu:
Jugoslavija će biti izuzeta iz bilo kakvih vojnih aktivnosti, pa i transporta njemačke vojske prema Mediteranu. O tome se ne govori, ali bilo je država u Europi koje su izbjegle II. svjetski rat i strahovita razaranja i ubijanja na svom tlu, kao Portugal, Irska, Španjolska, Švicarska i Švedska.
Sramotni pad Beograda bez otpora 1941. godine
Evo što piše veliki talijanski pisac Curzio Malaparte o sramotnom padu Beograda 1941. godine:
“Po žutoj i brzoj matici Dunava plivali su se nagorjeli balvani, dušeci, uginuli konji, ovce, goveda. Pred nama, na drugoj obali, grad je izdisao u smrtnim mukama, dok se svuda unaokolo širio sladunjavi miris proljeća. Oblaci dima dizali su se sa stanice i iz Dušanove. Najzad, jedne večeri, pred sunčev smiraj, kapetan Klingenberg prebrodi Dunav i u jednom čamcu sa četiri vojnika zauzme Beograd“.
Da, u prazan Beograd iz kojeg je pobjegla vojska, ušetala je grupica njemačkih vojnika ne vjerujući onome što vidi – Srbi su prepustili glavni grad bez ijednog ispaljenog metka. Ovo i nije novost, srpska vojska je dva puta u I. svjetskom ratu napustila glavni grad Srbije bez borbe i pobjegla iz svoje države na Mediteran.
I ne samo glavni grad, već i gotovo cijelu Srbiju.
Bez otpora Nijemcima
Malo je poznato da je takva „pacifistička situacija“ prema Nijemcima bila u Beogradu i Srbiji tokom cijelog II. svjetskog rata od 1941-1944 godine. Nitko gotovo nije ni pomišljao pružiti otpor Nijemcima, osim na početku rata uspostavom tzv. Užičke republike kao zajedničke aktivnosti četnika i partizana.
Velikih borbi protiv nacizma u Srbiji nije niti bilo, sve do ulaska Crvene Armije u Srbiju krajem 1944., koja je i oslobodila Srbiju od Njemačke.
Dapače, glavninu svojih četničkih snaga (JVO, službena vojska Jugoslavije i vlade u Londonu) i oružja iz Srbije je prebačeno vrlo brzo u NDH s namjerom uništenja te tek stvorene države.
Krajnji cilj četnika je stvaranje Velike Srbije u okviru federalne Jugoslavije po projektu “Homogena Srbija” poznatog srpskog intelektualca Stevana Moljevića, desne ruke ministra obrane Jugoslavije generala Draže Mihalovića.
Beograd: Samo dva njemačka vojnika ubijena u cijelom ratu, ali ne kao otpor nacizmu
Što se događalo tijekom same okupacije, između 12-13. travnja 1941. godine i 12. listopada 1944. kada je Beograd oslobodila Crvena Armija?
Ništa.
Beograd je živio mirno i bez rata, bez ikakvog otpora nacizmu za razliku od većine drugih gradova Europe. Kao primjer spominjemo okupiranu Varšavu, i općenito poljski otpor protiv nacizma i njemačko-ruske okupacije i podjele Poljske.
Koliko je njemačkih vojnika u tom razdoblju okupacije Srbije stradalo u Beogradu? Istina je blizu nuli, ali nije nula.
Stradala su dvojica njemačkih vojnika.
Prvi je bio produkt slučajnosti obračuna ispred bolnice kada se vraćao iz nabavke hrane.
Drugi je bio njemački vojni poštar koji je raznosio poštu.
Sve drugo su izmišljotine komunističke historiografije i filmsko-medijsko-obrazovnog agitpropa u Jugoslaviji.
Srbija genocidom prva izvršila istrebljenje Židova
Isto tako, Srbija nosi biljeg sramote prve države u kojoj je napravljen holokaust.
Malo je poznato da je u Beogradu i Srbiji od 1937. vladalo jako pronacističko i antižidovsko raspoloženje koje se vidjelo na javnim tribinama, filatelističkim izložbama, proglasima, djelovanju velikodostojnika SPC-a kao Nikolaj Velimirović i drugi, ali i posebno na snažno izraženom antisemitizmu i antižidovskom raspoloženju.
Malo kasnije je Beograd postao prvi veliki grad u Europi koji je istrijebio židovsku populaciju.
Beograd: Pet logora
U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čista od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem “riješila židovsko pitanje”. Židovi su Srbiji su istrijebljeni uz veliku suradnju srbijanskih vlasti.
U samom Beogradu je bilo pet nacističkih logora od kojih su dva bila užasna. Nijedan glavni grad u Europi nije imao čak pet logora. U Topovskim šupama je već 1941. stradalo 5000 Židova muškaraca, a na Sajmištu u koji su dovoženi Židovi iz Srbije, uglavnom 7000 židovskih žena i djece.
Znate li za strašno ubijanje Židova iz Srbije u pokretnoj plinskoj komori?
Židovsko pitanje u Srbiji riješeno čak prije ‘konačnog rješenja’ nacista!
Spašavanje Židova u Hrvatskoj
Hrvatsku je, nažalost, proglasio ‘judenfrei ‘ njemački ratni zločinac Siegfried Kasche u travnju 1944., ali tek nakon Beča (1942.) i Berlina (1943.).
U Hrvatskoj je, prema riječima Židovke i stradalnice holokausta dr. Esther Gitman, postajao široki općenarodni pokret od najmanjih ljudi čak do ministara u Vladi NDH poput ministra zdravstva dr. Ivana Petrića koji su spašavali Židove do samog kraja rata, kao i vrha Katoličke crkve na čelu s Alojzijem Stepincem.
Ono što je povijesna istina koja je prešućivana desetljećima je ovo:
Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji izgovorio je u kolovozu 1942.: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
