Profesor Allan Lichtman, autor knjige “Predviđanje sljedećeg predsjednika: Ključevi Bijele kuće”, nije nikakav prorok, vidoviti Milan, ni baba Vanga. Ipak, uspješno je predvidio ishod svih predsjedničkih izbora u SAD od 1984. godine – kad je Reagan dobio svoj drugi mandat praktički aklamacijom – do onih zadnjih iz 2016., kad je jedini od viđenijih osoba u SAD prognozirao – i to dosta prije izbora – pobjedu Donalda Trumpa.
Iako su mediji to da on predviđa pobjedu Trumpa plasirali više kao kuriozitet, sugerirajući da je Lichtman posenilio, pokazalo se da je bio u pravu. Šok i nevjerica nakon Trumpove pobjede su ga samo bacili u prvi plan. A njegov sustav predviđanja izbornog pobjednika je jednostavan i zasniva se na konkretnoj formuli – on uzima u obzir odgovore na 13 tvrdnji, koji su uvijek “istina” ili “nije istina”. Radi se o sasvim konretnim stvarima, kao što su stanje ekonomije, ili opterećenost skandalima.
Profesor je pred izbore 2016. ovako opisao za Bussines insider kako sustav funkcionira:
“Ključ je odgovor na 13 istina/laž tvrdnji, gdje odgovor “istina” uvijek favorizira reizbor stranke koja drži Bijelu kuću, u ovom slučaju demokrata, a ključ je formuliran tako da odražava osnovnu teoriju da su izbori prije svega presuda vladajućoj stranci i njenom učinku. Ako je šest ili više od 13 odgovora “nije istina” – to jest, oni idu protiv stranke na vlasti – gube. Ako je manje od šest odgovora ne, stranka na vlasti dobiva još četiri godine.”
Kako je izborni proces u SAD takav da pripreme za iduće izbore počinju već 18 mjeseci prije njih – a toliko smo upravo udaljeni od predsjedničkih izbora 2020. godine – ali već sad je moguće procijeniti kako je Trumpu išlo u Bijeloj kući, i što se očekuje u preostalih godinu i pol.
Statistika koju ćemo često slušati od sada do studenog 2020. je da su četvorica od pet predsjednika koji su se kandidirali za reizbor nakon 1980. pobijedili – ili alternativno, da je reizabrano osam od jedanaestorice od kraja Drugog svjetskog rata. Drugim riječima – kad ste jednom predsjedni, drugi mandat je na dlanu, ako ne zabrljate maestralno na ekonomskom planu, poput Jimmy Cartera. Čak je i George W. Bush reizabran.
Neki će čak isključujući Geralda Forda iz kalkulacije, budući da nikada nije bio izabran za predsjednika ili potpredsjednika prije njegovog gubitka izbora – za malo -1976. godine. On je naime postao predsjednikom umjesto smijenjenog Nixona. Usto, i Gerald Ford i Jimmy Carter su morali prolaziti neugodne unutarstranačke primarne izbore, dok će Donald Trump vjerojatno samo prošetati kroz njih 2020. godine. Njegovog protukandidata pak čeka klanje između nekoliko desetaka demokratskih kandidata, gdje će biti nabacivanja blatom i otrkivanja svakojakih afera. U konačnici, od 1932, samo jednom je jedna stranka ostala u Bijeloj kući kraće od osam godina: za katastrofalno nesposobnog Jimmy Cartera, od 1976. do 1980.
“Vladajući imaju sljedeće prednosti”, kaže profesor Lichtman, “Prepoznatljivost imena; nacionalnu pažnju, mogućnost prikupljanja sredstava i bazu; kontrolu nad instrumentima vlasti; iskustvo uspješne kampanje; pretpostavku uspjeha; i inerciju birača i njihovo odbacivanje rizika promjena.” Dakle, u korist Trumpa ide već sama činjenica da je stanar bijele kuće: Da bi izgubio iduće izbore ekonomija mora krenuti po zlu.
Dobra vremena za gospodarstvo
Dok većina političkih znanstvenika odbacuje ideju da su ekonomski uvjeti jedina stvar koja je bitna na predsjedničkim izborima u kojima sudjeluje aktualni predsjednik, gotovo svi modeli predviđanja uzimaju u obzir gospodarstvo. Postoji i druga formula za izračun idućeg predsjednika, pored Lichtmanove, temeljena samo na ekonomskom rastu – ako je on veći od prosjeka prošlog desetljeća vladajuća stranka ostaje na vlasti, ako ne – ne. I to Trumpu ide u korist.
Pa iako je nedavno došlo do revizije očekivanja ekonomskog rasta na niže, početne su procjene da je rast BDP-a u prvom tromjesečju 2019. godine iznosio 3,2 posto (znatno veći od očekivanja većine ekonomista) bile dovoljne da uzdrmaju nadu Demokratima za ponovni ulazak u Bijelu kuću.
Jedan dobro poznati model, kojeg je razvio Alan Abramowitz sa Sveučilišta Emory, koristi rast BDP-a u drugom tromjesečju u izbornoj godini kao primarnu ekonomsku varijablu. Hoće li se ekonomski rast nastaviti sve do 2020. godine? Opća klima optimizma, stabilan rast, niska inflacija sve za sad ide u prilog Trumpu, a ako uspije uvjeriti FED da nastavi ekspanzivnu monetarnu politiku, držeći gospodarstvo u području ružičastih brojki području do izbora 2020., Trump je siguran. Problem bi mu mogao biti FED, koji koči rast gospodarstva dizanjem kamatnih stopa, kako se ne bi ponovila 2008.
Demokrati, očito, neće moći igrati na kartu da “Trumponomija” ne funkcionira – mogu jedino lamentirati o nejednakoj podjeli bogatstva, ali kako su upravo radnici za Trumpa najviše profitirali, ekonomski, a tajkuni su uglavnom Demokrati i teški ljevičari, naročito oni iz Silicijske doline, tu nema puno prostora za kontriranje Trumpu.
Popularnost kandidata
Općenito je prihvaćeno da su ocjene o tome koliki postotak birača smatra da Predsjednik dobro obavlja svoj posao, najpouzdaniji pokazatelj bilo kakvih perspektiva ponovnog izbora, iako zapravo samo odražavaju druge čimbenike. Trumpove ocjene odobravanja nisu toliko različite od njegovih prethodnika i trenutno se kreću oko vrlo solidinih 50%, prema Rassmussenu koji jedini dnevno provodi takvu anketu na 1000 ispitanika i koji je predviđanjem bio najbliži ishodu izbora 2016. Prema Gallupu (od početka travnja) Trump je imao 45 posto (tada je imao isto toliko i kod Rassmussena), a toliko je imao i Ronald Reagan u toj točki 1983. godine; to je jedan bod iznad 44 posto Baracka Obame u 2011 .; i jedan bod ispod 46 posto Geralda Forda 1975. Reagan je na kraju osvojio 49 od 50 država 1984. godine, Obama je tijesno pobijedio 2012., a Ford je s vrlo malom razlikom izgubio 1976. godine.
Ono što izdvaja Trumpa od svih tih predsjednika, i od svih predsjednika, je izvanredna stabilnost njegove podrške; on je imao najmanje varijacije bilo kojeg predsjednika poslije Drugog svjetskog rata. Njegov trenutni rejting je na svom apsolutnom vrhuncu i nema razloga vjerovati da neće ostati takav ili lagano rasti, naročito nakon što je otkriveno da je Russiagate bila podvala Hillary Clinton.
Usporedba popularnosti s protivnicima
Izbori za Kongres i Senat na polovici mandata uglavnom su referendumi o stranci koja kontrolira Bijelu kuću. Trump je, kao i skoro svi prije njega, izgubio Kongres ali je neočekivano ne samo zadržao Senat nego i povećao republikansku većinu, i usto se riješio unutarstranačke oporbe.
Veliko je pitanje tko će se suprotstaviti Trumpu, a nitko od njih za sad ne djeluje spektakularno. U ovom trenutku čini se da je najbliži demokratskoj nominaciji “ujak Joe” Biden, koji je star, antipatičan, bez Trumpove karizme, i opterećen skandalima. Usto, za današnju američku tvrdu ljevicu, on je previše star, previše muškarac, previše bijel, previše rasist… i usto, na njegov račun je bilo optužbi za seksualno uznemiravanje.
Ono što je posve sigurno je da Demokrate čeka puno veći izazov nego prošli put, kad su očekivali laganu šetnju do Bijele kuće a ostali su u nevjerici i suzama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
