Zloglasni velikosrbin, agent Srbije i član Crne Ruke, ubojica Stjepana Radića imenom Puniša Račić puno je ranije, u vrijeme neovisne Crne Gore, sudjelovao u pokušaju puča, urote i ubojstva protiv crnogorskog kralja Nikole I. Petrovića, sve u korist Kraljevine Srbije koja je imala planove okupirati i porobiti Crnu Goru. Zbog tog zlodjela, čak 19 godina prije ubojstva Stjepana Radića i prije stvaranja Jugoslavije, Puniša Račić je u državi Crnoj Gori osuđen na smrt.
Puniša Račić bio je član polutajne srbijanske organizacije Crne ruke. Osim što je ubio u parlamentu u Beogradu Stjepana Radića i dva hrvatska zastupnika Puniša Račić, te dvojicu ranio, Račić je prije toga osuđen u Crnoj Gori na smrt zbog organiziranja atentata na crnogorskog kralja Nikolu I. Petrovića 1909. godine. Ubijanje, nasilje, zaplotnjaštvo, atentati, poticani ratovi su konstanta politike Beograda: još ranije 1903. Crna Ruka je organizirala ubojstvo pronjemačkog kralja Srbije Milana Obrenovića, njegove supruge, premijera i ministra obrane, te niza drugih osoba sa srbijanskog dvora. Ovakve zaplotnjačke, (polu)tajne organizacije konstanta su moderne srbijanske povijesti, a njihov primarni cilj do današnjeg dana bila je – Velika Srbija. Crna Ruka imala je prste i atentatu u Sarajevu koji je označio početak I. svjetskog rata.
Puniša Račić je puno ranije, u vrijeme neovisne Crne Gore, sudjelovao u pokušaju puča, urote i pobune protiv crnogorskog kralja Nikole I. Petrovića, sve u korist Kraljevine Srbije koja je imala planove okupirati i porobiti Crnu Goru. Zbog tog zlodjela, čak 19 godina prije ubojstva Stjepana Radića, Puniša Račić je u državi Crnoj Gori osuđen na smrt.
Kolašinska afera iz 1909., u crnogorskoj historiografiji poznata i kao Vasojevićka afera, pokušaj je velikosrpske pobune protiv ustavnoga poretka Kneževine Crne Gore (Kraljevina Crna Gora) i njenoga monarha uz potporu vojno-obavještajnih organa Kraljevine Srbije koja je završila uhićenjima, te sudskim procesom u kojem su neki od urotnika osuđeni na smrt, a neki na dugogodišnje robije.
Kolovoza 1908. u Podgorici je oformljena tajna organizacija koju su sačinjavali protivnici kneza Nikole I. Petrovića, povezani s oporbenim frakcijama u Crnogorskoj narodnoj skupštini i djelom crnogorske političke emigracije u Beogradu. Ova je organizacija imala Privremeni statut narodnog ustrojstva u borbi za građanske slobode i jednakopravnost kojim se zagovaralo razvlašćivanje kneza Nikole, ali ne mirnim, parlamentarnim putem, nego nasilnim aktom svrgavanja – ubojstvom.
No, kao i u Bombaškoj aferi (1908.), crnogorska policija je rano otkrila djelovanje urotnika i budno motrila što će oni poduzeti. U kolovozu 1909. u selu Slatina (Andrijevica) najprije je uhićeno 7 urotnika, a jedan je uspio preko rijeke Lim pobjeći za Tursku.
Ostali su se urotnici uspaničili.
Među njima i Petar Đinović (1880. – 1909.), poručnik Crnogorske vojske koji je prethodno bio četnik u grupi srpskog vojvode Vojislava Tankosića (jedan od šefova srpske Crne ruke koja je 1914. organizirala i Sarajevski atentat). Đinović se s grupom suradnika uputio da preuzme veliko skladište Crnogorske vojske u Barama Kraljskim, ali straža ih je razoružala, pretukla i uhitlila. Narednih dana uhićeno je još oko 160 urotnika koji su većinom izvedeni pred sud.
Od rujna do studenog 1909. godine održano je suđenje pred Velikim vojnim sudom koji se za tu priliku dislocirao u Kolašin (otuda i naziv Kolašinska afera).
Krivnja je bila dokazana ili je najvećim dijelom bila pokajnički priznata od počinitelja urote. No, Veliki vojni sud to nije uzimao kao olakotne okolnosti: 11 urotnika je osuđeno na smrt, devet na doživotnu robiju, a desetine drugih su osuđeni na lakše vremenske robije.
U prosincu 1909. presuda na smrt stijeljanjem je izvršena nad Mihailom Jojićem, Petrom Đinovićem, Radisavom Račićem, Ilijom Petrovićem i Petrom Mitrovićem. Šestorica pak osuđenika na smrt u odsutnosti uspjela je pobjeći i skloniti se u Srbiji. Dokazana je i urotnička uloga dijela crnogorske političke emigracije u Beogradu koja je imala potporu tamošnjih vlasti.
Među urotnicima, i to onima koji su u Kolašinskoj aferi osuđeni u odsutnosti na smrt strijeljanjem, nalazio se i Puniša Račić (Slatina, Andrijevica 1886.- Beograd 1944.), koji je kao parlamentarni zastupnik pucao i smrtno ranio hrvatskoga političara Stjepana Radića, kao i Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranio još dvojicu hrvatskih zastupnika u parlamentu Kraljevine SHS 20. lipnja 1928. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
