U nedjelju su izbili sukobi između armenskih i azerskih snaga u Nagorno Karabahu, području koja pripada Azerbajdžanu, no većinski je nastanjena etničkim Armencima. Nakon Armenije i Azerbajdžan je proglasio izvanredno stanje u više regija zbog eskalacije sukoba.
Odcijepljena regija Nagorno-Karabah u nedjelju je objavila da je u sukobima s azerbajdžanskim snagama ubijeno 16 njezinih vojnika, a ozlijeđeno ih je više od 100.
Azerbajdžansko ministarstvo obrane reklo je da je počelo vojnu operaciju duž “linije dodira”, ničije zemlje koja razdvaja snage koje podupire Armenija od azerbajdžanskih snaga u području, objavile su ruske novinske agencije.
Sukob je uznemirio Sjedinjene Američke Države koje su pozvale na hitan prekid sukoba i nastavak pregovora pod nadzorom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE). U priopćenju State Departmenta piše kako je zamjenik tajnika Biegun telefonirao s ministrima vanjskih poslova Armenije i Azerbajdžana kako bi potaknuo obje strane da prekinu sukob, smire daljnje eskalacije te prekine retoriku i akcije koji nisu od koristi, javlja dnevnik.hr.
Na sukob je reagirao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres koji je pozvao na prekid vatre te dodao kako će biti u kontaktu s čelnicima Armenije i Azerbajdžana.
“Glavni tajnik poziva na to da se smjesta prekine borba, da se deeskaliraju tenzije i nastave smisleni pregovori bez odgađanja”, piše u priopćenju, prenosi Sputnik News.
Pašinjan razgovarao s Putinom
Nakon što je Rusija izrazila volju da bude posrednik u smirivanju situacije između Armenije i Azerbajdžana, armenski premijer Nikol Pašinjan razgovarao je s Vladimirom Putinom te su se složili kako je bitno spriječiti daljnju eskalaciju sukoba.
Iran se nudi za posrednika između Armenije i Azerbajdžana
Iran se u nedjelju ponudio da ponovno posreduje u obnovljenom sukobu između Armenije i Azerbajdžana zbog regije Nagorno Karabah.
Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Saed Hatibzadeh rekao je da Teheran s velikom zabrinutošću prati obnovu sukoba na jugu Kavkaza, izvijestila je iranska novinska agencija ISNA.
“Pozivamo obje strane da pokažu suzdržanost, odmah okončaju sukob i nastave pregovore”, rekao je glasnogovornik iranskog ministarstva i ponudio pomoć Teherana u nalaženju rješenja spora.
Teheran održava dobre odnose s obje države i u prošlosti je već posredovao u sporu zbog Nagorno Karabaha.
Turski se predsjednik očekivano stao uz Azerbajdžan. “Turski narod je i danas, kao i uvijek do sada, svim raspoloživim sredstvima uz svoju azerbejdžansku braću“, poručio je Recep Tayyip Erdogan.
Nagorno-Karabah
Dvije bivše sovjetske republike Armenija i Azerbajdžan u sukobu su već više od 30 godina, za kontrolu područja Nagorno-Karabah čiju neovisnost priznaju tri države koje nisu članice Ujedinjenih naroda (Aphazija, Južna Osetija, Pridnjestrovlje).
Nagorno-Karabah (hrvatski Gorski Karabah), područje je u Azerbajdžanu, veličine 11,458 km² i s 150,932 stanovnika. Većinu stanovništva čine kršćanski Armenci. Etnički Armenci u Nagorno-Karabahu proglasili su neovisnost za vrijeme sukoba koji je izbio nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991.
Sastoji se od većega planinskoga dijela (do 3724 m visoki planinski lanci Maloga Kavkaza) i nizinskoga područja na istoku i sjeveroistoku. Gorski Karabah graniči s Armenijom na zapadu, Azerbajdžanom na sjeveru i istoku te s Iranom na jugu. Glavni je grad Gorskoga Karabaha Stepanakert.
Provincija Nagorno-Karabah povijesno je uvijek pripadala Armeniji. Staljin je pokrajinu pripojio 1921. Azerbajdžanu. Rat za oslobođenje započeo je 1988. na poticaj Svearmenskoga nacionalnog pokreta koji se borio za ujedinjenje Armenije. Sukob je prouzročio smrt 30.000 osoba, masovna iseljavanja, zatvaranje granica.
Premda su 1994. dogovorile prekid vatre, Azerbajdžan i Armenija jedna drugu optužuju za napade oko Nagorno-Karabaha i duž državne granice između dviju zemalja.
Do kraja 1994. Armenci su imali punu kontrolu nad većinom enklave te su držali i oko 9 % azerbajdžanskog teritorija izvan nje. Nakon tog sukoba oko 230 tisuća Armenaca iselilo se iz Azerbajdžana te 800 tisuća Azera iz Armenije i Karabaha.
Armenija
Armenija je država smještena na Kavkazu i prostire se na površini od 29.743 četvorna kilometra. Na sjeveru graniči s Gruzijom, na istoku i jugoistoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom, a na zapadu s Turskom. Nalazi se na Armenskoj visoravni koja opkoljuje biblijsku planinu Ararat na kojoj je prema Bibliji nakon svjetske poplave zastala Noina arka.
> U Moskvi predstavljena knjiga A. Bagdasarova i V. Lupisa ‘Armenija – domovina svetoga Vlaha’
Armenija ima tri milijuna stanovnika s ogromnom dijasporom od čak 8 milijuna Armenaca rasutih diljem svijeta.
Prema podatcima iz 2011. više od 98 % stanovnika čine Armenci, 1,2 % Kurda i 0,4 % Rusa. Službeni jezik je armenski, ali se u zemlji govori i ruski i kurdski jezik. Glavni grad je Erevan s nešto više od milijun stanovnika.
Početkom 1990-ih, nakon raspada Sovjetskoga Saveza, više godina trajala je gospodarska depresija (uz pad BDP-a od 60%). Dodatno opterećenje bio je rat s Azerbajdžanom (oko Nagorno-Karabaha) te ekonomska blokada koju je provodila Turska. Postupni gospodarski oporavak zasnivao se na iskorištavanju prirodnih bogatstava. Izdašni izvori mineralne vode omogućili su razvoj turizma (lječilišta i ljetovališta Arzni i Džermuk).
Najmračnije stranice armenske povijesti pripadaju razdoblju konca 19. i početka 20. stoljeća kada je izvršen genocid nad armenskim pučanstvom u zapadnom dijelu povijesne Armenije (današnja Turska). Turci su 1894. opustošili gorsko područje Sasun, bilo je pobijeno više od 10.000 ljudi, spaljeno i razoreno 48 sela, porušeno na desetke armenskih crkava i škola. Pokolji su se nastavili, a pogrome Armenaca vršile su redovita vojska i razbojničke družine.
Dvadeseto stoljeće u sjećanju Armenaca označeno je nečuvenim nasiljem i pokoljima, jednom od najbolnijih rana armenske povijesti – genocidom 1915. u kojem su Turci poubijali više od milijun i pol Armenaca, a veliki dio Armenaca otjerali u progonstvo. Genocid je započeo padom Otomanskog carstva.
O stotoj obljetnici armenska Crkva ih je kanonizirala kao mučenike. Preživjeli ostatak iselio se u ruski dio Armenije, Europu i svijet.
Neovisna Demokratska Republika Armenija proglašena je 28. svibnja 1918., a 1922. Armenija je zajedno s Azerbajdžanom i Gruzijom pripojena u sastav Sovjetskoga Saveza kao Transkavkaska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika.
Konačno 1991. nastaje nezavisna Armenija. Cilicijski Armenci su iz Turske uglavnom protjerani u Siriju, Libanon i Irak, gdje su danas opet izloženi teroru.
Armenija je prvo kršćansko kraljevstvo u povijesti. Naime, Armenija se obratila na kršćanstvo već 301. naviještanjem sv. Grgura Prosvjetitelja, misionara odgojenog u Cezareji Kapadocijskoj. No, prvi navještaj evanđelja na armenskom tlu čini se da seže već u doba apostolâ Tadije i Bartolomeja u I. stoljeću. Armenska crkva (službeni je naziv Armenska apostolska crkva) pripada obitelji “istočnih pravoslavnih” crkava koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska koncila te zbog toga ima drukčiju kristološku poziciju u odnosu na Bizant i Rim.
Dolaskom komunista na vlast u Sovjetskom savezu započinju progoni armenskih katolika: u doba staljinizma (od 1936. do 1939.) ubijeno je četrdesetak svećenika, a brojne su crkvene uništene ili prenamijenjene za profane svrhe.
Nakon pada sovjetskog režima 1991. Ivan Pavao II. iznova je ustanovio katoličku hijerarhiju u Armeniji. Armenska katolička crkva ima prijateljske odnose s Armenskom apostolskom crkvom. Papa Ivan Pavao II. posjetio je Armeniju 2001. i u zajedničkoj deklaraciji s Karekinom II., katolikosom svih Armenaca, odnosno vrhovnim patrijarhom Armenske apostolske crkve, osudio “prvi genocid u 20. stoljeću”, a papa Franjo bio je 2016. u pastoralnom posjetu Armeniji.
Azerbajdžan
Azerbajdžan je država u istočnom dijelu Zakavkazja, uz Kaspijsko jezero. Površine 86.600 km² i s 10,127.874 stanovnika. Leži između Gruzije (322 km) i Rusije (284 km) na sjeveru, Armenije (566 km) na zapadu, Irana (179 km) na jugu, te Kaspijskoga jezera na istoku.
Azerski jezik kojim govori većina stanovništva član je turkijske jezične skupine. Najzastupljenija je religija Islam, a većina muslimana u Azerbajdžanu su šijiti. Kršćana je oko tri posto.
Nakon perzijsko-ruskog rata 1804.–1813. mirovnim ugovorima iz 1813. i 1828. dio teritorija predan je Rusiji. Granica koja je tada nastala održala se do danas. Azerbajdžan je 1920. proglašen Sovjetskom Socijalističkom Republikom. Godine 1922. ujedinjen je s Gruzijom i Armenijom u Zakavkasku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku. Njezinim raspadom 1936. postao je konstitutivna republika SSSR-a.
Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, Azerbajdžan je 1991. proglasio neovisnost. Od 1989. s Armenijom je bio u sukobu oko Gorskoga Karabaha.
Nakon stjecanja neovisnosti Azerbajdžan je od sredine 1990-ih gospodarski razvoj utemeljio na bogatim nalazištima nafte i prirodnoga plina.
Papa Ivan Pavao II. 2002. posjetio je malobrojnu katoličku zajednicu u Azerbajdžanu, njih 120. Osim susreta s malom katoličkom zajednicom, cilj Papina pohoda Bakuu bio je i promicanje ekumenskog i međuvjerskoga dijaloga za mir među narodima. Komunisti su pedesetih godina uništili crkvu koju su katolici podigli u Bakuu još u 18. stoljeću. Katolici su vjerojatno europskog i ruskog podrijetla.
“Hrvatska vidi Azerbajdžan kao važnog strateškog partnera sukladno Deklaraciji o strateškom partnerstvu potpisanoj 2013. … Hrvatska će i dalje biti iskren prijatelj Azerbajdžana unutar EU-a i podržava odluku Azerbajdžana o razvijanju individualnih odnosa s Europskom unijom”, kazala je u rujnu 2018. tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Uredu predsjednice na Pantovčaku nakon razgovora s azerbajdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevom. Azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev bio je u službenom posjetu Hrvatskoj i 2013. Nakon razgovora s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem azerbejdžanski predsjednik posebno je naglasio hrvatsku potporu azerbejdžanskoj poziciji oko Nagorno Karabaha.
Azerbajdžan je zemlja uključena u program Istočnog partnerstva EU-a koje čini šest bivših država Sovjetskog Saveza: Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina. Partnerstvo je uspostavljeno 2009. kako bi se podržali pokušaji političkih, društvenih i ekonomskih reformi u tim zemljama u cilju jačanja demokratizacije i dobrog upravljanja, energetske sigurnosti, zaštite okoliša te gospodarskog i društvenog razvoja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
