Prije nego što su ruske snage ispalile rakete na ukrajinski glavni grad Kijev; zauzele Černobil, mjesto najgore nuklearne nesreće na svijetu; i napale drugi najveći grad Ukrajine, Harkov, ruski predsjednik Vladimir Putin podijelio je neke birane riječi, piše Katya Cengel za Smithsonian Magazine.
U eseju objavljenom na web stranici Kremlja na ruskom, ukrajinskom i engleskom jeziku prošlog srpnja, Putin je sovjetskim čelnicima pripisao zasluge za izmišljanje ukrajinske republike unutar Sovjetskog Saveza 1922. godine, stvarajući fiktivnu državu nedostojnu suvereniteta na povijesno ruskom teritoriju. Nakon što je Ukrajina proglasila svoju neovisnost 1991., ocijenio je predsjednik, ukrajinski čelnici su „počeli mitologizirati i prepisivati povijest, uređivati sve što je ujedinjavalo [Rusiju i Ukrajinu] i pozivali razdoblje kada je Ukrajina bila dio Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza kao okupaciju.”
“Povijesna stvarnost” suvremene Ukrajine složenija je od Putinove verzije događaja, obuhvaćajući “tisućugodišnju povijest promjene vjera, granica i naroda”, tvrdi New York Times. “Svaka osvajanja zaraćenih frakcija i raznolika geografija Ukrajine… stvorili su složeno tkivo multietničkih država.”
Rusko i Austro-Ugarsko Carstvo, Poljska i Litva imale su jurisdikciju nad Ukrajinom
Tijekom stoljeća, Rusko i Austro-Ugarsko Carstvo, Poljska i Litva imale su jurisdikciju nad Ukrajinom, koja je svoju modernu neovisnost prvo potvrdila 1917., formiranjem Ukrajinske Narodne Republike. Rusija je ubrzo povratila kontrolu nad Ukrajinom, čime je postala dijelom novouspostavljenog Sovjetskog Saveza i zadržala vlast u regiji do Drugog svjetskog rata, kada je Njemačka izvršila invaziju. Rasprava o tome kako zapamtiti ovu ratnu povijest, kao i njezine implikacije na ukrajinski nacionalizam i neovisnost, ključna je za razumijevanje trenutnog sukoba.
Prema Putinovim riječima, moderni ukrajinski pokret za neovisnost nije započeo 1917. nego tijekom Drugog svjetskog rata. Pod njemačkom okupacijom Ukrajine, između 1941. i 1944., neki ukrajinski borci za neovisnost pridružili su se nacistima, koje su smatrali spasiocima od sovjetskog ugnjetavanja. Putin se oslanjao na ovo razdoblje u povijesti kako bi svaki ukrajinski pokušaj suvereniteta prikazao kao nacistički pothvat, kaže Markian Dobczansky, povjesničar s Ukrajinskog istraživačkog instituta Sveučilišta Harvard. “To je zapravo samo zapanjujuće ciničan pokušaj da se vodi informacijski rat i utječe na mišljenje ljudi”, dodaje.
Dobczansky je među grupom znanstvenika koji su javno osporili Putinovu verziju nacističke okupacije Ukrajine i godine sovjetske vlasti između koja se nalazi u sendviču. Gotovo svi ovi stručnjaci započinju svoje izvještaje s padom Ruskog Carstva, kada su se deseci tisuća Ukrajinaca borili protiv boljševičke Crvene armije da uspostave Ukrajinsku Narodnu Republiku. Ukrajinci su se nastavili boriti za neovisnost do 1922. godine, kada su poraženi od Sovjeta i postali Ukrajinska Sovjetska Republika Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Izostavljajući kratkotrajno, ali teško izboreno razdoblje neovisnosti Ukrajine početkom 20. stoljeća, Putin zanemaruje suverenitet zemlje, kaže Dobczansky.
Iz Putinove verzije izostavljen Holodomor
Također su iz ove verzije izostavljeni događaj genocida i potiskivanje koji su se dogodili pod sovjetskom vlašću – najpoznatija Velika glad. Holodomor, koji spaja ukrajinske riječi za gladovanje i nanošenje smrti, odnio je živote oko 3,9 milijuna ljudi, ili otprilike 13 posto ukrajinskog stanovništva, početkom 1930-ih. Glad koju je stvorio čovjek, bila je izravna posljedica sovjetske politike usmjerene ka kažnjavanju ukrajinskih poljoprivrednika koji su se borili protiv sovjetskih naredbi da se kolektiviziraju. Sovjeti su također vodili intenzivnu kampanju “rusifikacije”, progoneći ukrajinsku kulturnu elitu i uzdižući ruski jezik i kulturu iznad svih ostalih.
Kada je Njemačka izvršila invaziju 1941., neki Ukrajinci, posebno oni u zapadnoj Ukrajini, vidjeli su ih kao osloboditelje, kaže Oksana Ševel, politologinja sa Sveučilišta Tufts. Ukrajinci nisu osobito željeli živjeti pod Nijemcima, koliko pobjeći od Sovjeta, dodaje Ševel, koja je predsjednica neprofitne obrazovne organizacije American Association for Ukrainian Studies.
“Širi cilj bio je uspostaviti neovisnu državu, ali su u tom procesu [Ukrajinci] također sudjelovali u holokaustu”, kaže ona.
Pitanje za Ševel je kako se odnositi prema ovoj povijesti. Sa sovjetske točke gledišta koju Putin još uvijek prihvaća, jednostavno je: na stranu holokaust, ukrajinski nacionalisti su bili “loši dečki” jer su se “borili protiv sovjetske države”. Putin i drugi kritičari često se oslanjaju na ratnu suradnju Ukrajinaca s nacistima kako bi neutemeljeno okarakterizirali modernu zemlju kao nacističku naciju; u govoru od 24. veljače, ruski predsjednik je smatrao “demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine” ključnim ciljevima invazije.
Jesu li nacionalisti “loši momci”?
S ukrajinske strane rasprave, ratna povijest zemlje je složenija. Jesu li nacionalisti “loši momci” jer su sudjelovali u holokaustu, pita se Ševel, ili “dobri momci” jer su se borili za neovisnost? Za Putina je čak i postavljanje ovog pitanja zapaljivo. “Svaka vrsta reevaluacije sovjetskog tretmana ono je što bi Putin smatrao nacističkim pristupom ili nacifikacijom”, kaže Ševel.
Negirati tvrdnju da je Ukrajina nacistička država ne znači umanjiti nacističku ratnu akciju u Ukrajini. Natalija Belski, povjesničarka sa Sveučilišta Minnesota Duluth, ističe da se jedan od najvećih pokolja holokausta dogodio neposredno izvan Kijeva. Između 1941. i 1943. nacisti su — potpomognuti lokalnim suradnicima — ubili oko 70.000 do 100.000 ljudi, od kojih su mnogi bili Židovi, u Babinom Jaru, klancu na periferiji Kijeva. Prema Nacionalnom muzeju Drugog svjetskog rata, svaka četvrta židovska žrtva holokausta ubijena je u Ukrajini.
Dok Nijemci o Drugom svjetskom ratu često razmišljaju kao o borbi protiv Rusa, većina borbi zapravo se odvijala u suvremenoj Ukrajini i Bjelorusiji, kao i velikim dijelovima zapadne Rusije, kaže Dobczansky. Pod njemačkom okupacijom nekoliko milijuna Ukrajinaca poslano je u Njemačku da rade na farmama i u tvornicama. Ipak, budući da je nacistička rasna hijerarhija Ukrajince stavljala iznad Rusa, nacisti su poduzeli ograničen pokušaj promicanja ukrajinske nacionalne kulture na okupiranim teritorijima – potez koji je, zauzvrat, pomogao da se dio ukrajinskog nacionalističkog pokreta dovede na njemačku stranu.
Nacisti su obećavali Ukrajincima neovisnost
“Te [nacionalističke] skupine zasigurno su imale antisemitske elemente”, kaže Belski. “Ali [oni] su u biti smatrali da je vjerojatnije da će dobiti ukrajinsku neovisnost pod nacističkom nego pod sovjetskom okupacijom.”
Nacisti su, kaže, obećali ukrajinskim nacionalistima isto toliko — barem nakon rata. No, čak i prije poraza od saveznika 1945., Nijemci su se okrenuli protiv nekih od svojih ukrajinskih saveznika, uključujući jednog od najpoznatijih boraca za neovisnost zemlje, Stepana Bandere. U svojoj borbi protiv Sovjeta, Bandera se pridružio Nijemcima, da bi završio u koncentracijskom logoru nakon što je odbio poništiti proglašenje ukrajinske državnosti 1941. Pušten je 1944. kako bi pomogao nacistima u ponovnoj borbi protiv Sovjeta, Bandera je preživio rat, da bi ga KGB otrovao 1959. Godine 2010. ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko dodijelio je Banderi titulu “Heroja Ukrajine”, ali je ta čast poništena godinu dana kasnije.
“Ovo [preispitivanje ukrajinskog sudjelovanja u ratnim zločinima] potaknulo je relativno težak dijalog u Ukrajini o pitanju sudioništva”, kaže Belski.
Putin je spominjao ukrajinske nacionaliste u službi svoje vlastite političke agende prikazivanja modernih Ukrajinaca kao nacista. Prije ruske invazije na Krim 2014., mnogi Ukrajinci gledali su na Banderu i druge borce za slobodu u nepovoljnijem svjetlu, kaže Ševel. Međutim, nakon toga je primijetila promjenu, te su se pojedinci, od kojih su se neki borili uz naciste, nazvani herojima. Sovjeti, koji su se nekoć smatrali osloboditeljima od nacista, sada su opet bili loši dečki.
Bandera više nije službeni ukrajinski heroj, ali sjećanje na njega traje
Bandera možda više nije službeni heroj Ukrajine, ali sjećanje na njega i na druge borce za neovisnost 20. stoljeća traje. Ukrajina je 2015. donijela niz zakona o dekomunizaciji koji pozivaju na uklanjanje komunističkih spomenika i preimenovanje javnih prostora u čast ukrajinskih nacionalista i nacionalističkih organizacija, uključujući one za koje se zna da su sudjelovale u holokaustu. Zakonodavstvo je naišlo na odbijanje znanstvenika koji ga vide kao uljepšavanje ili ignoriranje mračnih strana ovih pokreta i njihovih aktivnosti.
Ševel se slaže da potpuni preokret u kadriranju “vjerojatno nije najbolji ishod”. Iako je prethodni sovjetski narativ bio vrlo jednostran, ona upozorava da je ne treba zamijeniti jednako jednostranom pričom koja ukrajinske nacionaliste označava kao bezuvjetne dobre momke. Bilo kako bilo, kaže Ševel, to je pitanje o kojem treba raspravljati interno, a ne strani osvajač: “Problematično je, ali to je domaća rasprava.”
Dobczansky, sa svoje strane, vjeruje da Ukrajina ima pravo na vlastitu verziju povijesti i da bi Ukrajincima trebalo dopustiti da biraju kako će prezentirati vlastita iskustva. Pohvalio je napore lokalnih istraživača da prouče holokaust i otvore svoje arhive i napominje da je sadašnji ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy Židov.
Ruski narativ nije ništa novo
“Ukrajina je započela proces suočavanja s najmračnijim stranicama svoje prošlosti”, kaže on. U današnjoj uzavreloj atmosferi, izgovaranje bilo čega kritičnog o ukrajinskom nacionalizmu ili skretanje pozornosti na umiješanost ukrajinskih nacionalista s nacistima može se smatrati podrškom ruskom prikazu Ukrajine kao nacističke nacije, napominje Belski.
Ovaj ruski narativ nije ništa novo. Umjesto toga, kaže Dobczansky, to je dio dugotrajnog ruskog informacijskog rata protiv Ukrajine. Putinova ahistorijska opravdanja invazije ne iznenađuju znanstvenika. Ono što ga iznenađuje je izljev podrške koju je vidio za Ukrajinu, pa čak i “Saturday Night Live” odaje počast opkoljenoj naciji.
Dobczansky teoretizira da je ogorčeni odgovor na invaziju povezan s relativno nedavnim preispitivanjem kolonijalizma od strane društva. Budući da je Ukrajina uspješno integrirana u Sovjetski Savez nakon Drugog svjetskog rata, Dobczansky ne vidi razdoblje koje je dovelo do ukrajinske neovisnosti 1991. godine kao okupaciju koliko kao odnos između kolonije i kolonizatora. Ratujući Ukrajini, Putin, u biti, pokušava zadržati koloniju.
“[Ruski čelnici] u osnovi ne priznaju nijednu ukrajinsku povijesnu agendu osim agende koju su zamislili za njih”, kaže Dobczansky. Čini se da Ukrajina — i svijet — zamišljaju nešto drugačije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
