U ljeto 1944. godine, sovjetska vojska je uništila centar njemačke grupe armija velikom protuofenzivom. Istovremena invazija savezničkih snaga na Francusku i nastavak američkog prodora kroz Italiju dodatno su pritisnuli Njemačku, koja je bila prisiljena boriti se na tri fronte. Tijekom rata, Nijemci su nedvojbeno imali sofisticiranije i superiornije oružje, uključujući svoje tenkove Panther i Tiger. Također su razvili mlazne lovce, kao i prve krstareće i balističke rakete. Uz ove tehničke prednosti, njemački Wehrmacht imao je inovativan i decentraliziran sustav taktike i održavao rigoroznu obuku za časnike do kraja rata.
>Svaki put kada Europljani sami sebi nametnu ekološke diktate, SAD ispruži ruku i dobije ček
>The Guardian: Rusija pobjeđuje u gospodarskom ratu – a Putin nije ništa bliže povlačenju trupa
Pa ipak, usprkos takvoj kvalitativnoj nadmoći, do 1944. bilo je očito da će Njemačka izgubiti. Izraelski povjesničar Omer Bartov ide dalje i tvrdi da je Njemačkoj bilo suđeno da izgubi rat od trenutka kada je napala Sovjetski Savez. Glavni nedostatak Njemačke bila je veličina, ili bolje rečeno nedostatak veličine, njezinog stanovništva i gospodarstva, u usporedbi s kombiniranom snagom i brojem Britanskog, Američkog i Sovjetskog carstva, piše American Gretness.
Ekonomska moć i ratovi
Dok se Njemačka povlačila sa svoje visoke razine 1942., mnogi su se Nijemci tješili glasinama da Hitler postavlja zamku. Glasina je išla na sljedeći način: čim bi se pokazalo da su Nijemci poraženi, ispalit će rafal Wunderwaffena, tj. čudesnog oružja, koje će preokrenuti plimu, osvetiti se saveznicima i dovesti do njemačke pobjede.
Do takve pobjede nije došlo. U ratu iscrpljivanja, brojevi, opskrbni lanci i masa na kraju se računaju više od kvalitete naoružanja i drugih tehnoloških prednosti. Kako je Paul Kennedy slavno tvrdio u Usponu i padu velikih sila:
Trijumf bilo koje velike sile u ovom razdoblju, ili kolaps druge, obično je bio posljedica dugotrajnih borbi njezinih oružanih snaga; ali to je također bila posljedica više ili manje učinkovitog korištenja proizvodnih ekonomskih resursa države u ratno vrijeme, i, dalje u pozadini, načina na koji je ekonomija te države rasla ili padala, u odnosu na druge vodeće nacije, u desetljećima koja su prethodila stvarnom sukobu.
Slična dinamika trenutno je u tijeku u Ukrajini. Rusija, navodno “najskuplja” nacija s gospodarstvom “veličine talijanskog”, ne samo da je preživjela, nego je i preokrenula tok, unatoč oštrim zapadnim sankcijama. Priče o zimskoj ofenzivi ukrajinske vojske su nestale, dok se žrtve povećavaju, a Rusija okružuje koncentrirane ukrajinske snage.
Američki mediji djeluju zbunjeno, ali to je vjerojatno zato što je vrlo malo toga u ovom ratu “telegenično” u usporedbi s američkim Zaljevskim ratom. Umjesto toga, ovo je rat iscrpljivanja, gdje topništvo prevladava, bitke su spore i prljave, a glavno tehnološko čudo je široka uporaba jeftinih bespilotnih letjelica za povećanje sposobnosti prednjih promatrača.
Industrijsko gospodarstvo pokazalo se otpornim
Rusko gospodarstvo na razini industrijskog doba očito je pogodno za rat iscrpljivanja, budući da Rusija ima sposobnost proizvesti i hranu i druge potrepštine za svoje ljude, a istovremeno proizvodi tenkove, beskrajne bespilotne letjelice kamikaze i eksponencijalni više topničkih granata od svog protivnika. U međuvremenu, ukrajinsko gospodarstvo je uništeno, a njezin državni platni spisak i vojni proračun u potpunosti ovise o zapadnim subvencijama.
Ne samo da Rusija može proizvesti više od Ukrajine, već se pokazalo, barem za sada, da može proizvesti više oružja i streljiva nego cijeli Zapad. Nakon što je velik dio svoje industrijske infrastrukture dvostruke namjene prebacio u Kinu u službi globalizacije tijekom posljednjih 20 godina, vojni industrijski kompleks Zapada sada je optimiziran samo za profit. Zapadni čelnici pogrešno su zamijenili gospodarsku aktivnost mjerenu BDP-om s proizvodnim kapacitetom.
Stoga Sjedinjene Države i NATO mogu proizvesti vrlo sofisticirane oružane sustave poput F-35 i projektila Patriot, ali to mogu učiniti samo sporo i skupo. Poput njemačke industrije koja je proizvodila sofisticirane, ali delikatne i skupe tenkove tijekom Drugog svjetskog rata, zapadna industrija oružja nije optimizirana ni za brzinu ni za količinu. Trebat će godine da do toga dođe.
Nasuprot tome, Rusija je slijedila svoju uspješnu praksu iz Drugog svjetskog rata, proizvodnje mnogo dobrih (ali ne i sjajnih) oružja, koja su jednostavna i pouzdana, poput tenka T-90. Štoviše, čini se da Rusija posjeduje domaće tvornice i tehnike za proizvodnju brda topničkih granata, koje sada usitnjavaju veliki broj ukrajinskih snaga okupljenih u Bahmutu.
Fronta duga nekoliko stotina milja
Pokušavajući osigurati kvalitativnu prednost, Zapad je zasuo Ukrajinu svojim najnaprednijim oružjem. Svaka početna nevoljkost da se isprovocira Rusija postepeno je smanjena. Nakon ranije opskrbe HIMARS-om, topničkim oruđima, protutenkovskim projektilima i oklopnim transporterima, ovaj tjedan Sjedinjene Države obećale su Ukrajini opskrbiti neke od svojih tenkova M1 Abrams—koji se naširoko smatraju najboljim tenkom na svijetu. Američka predanost tenku Abrams potaknula je Nijemce da isporuče vlastite tenkove Leopard 2. Sveukupno, čini se da će iz zemalja NATO-a u Ukrajinu biti poslano nešto više od 100 modernih tenkova.
Usprkos svim načinima na koje je ovaj potez isprovocirao Rusiju, i usprkos svom optimizmu i uzbuđenju koji su uzburkali proukrajinski tisak, upitno je hoće li ovi tenkovi promijeniti ishod rata. Trenutačno postoji fronta duga nekoliko stotina milja, s nekoliko stotina tisuća ljudi i tisućama tenkova i oklopnih vozila raspoređenih na suprotnim stranama. Obećani moderni tenkovi su sofisticirani, zahtijevaju intenzivno održavanje i dugotrajnu obuku posada, a Zapad ih može isporučiti samo nekoliko.
Sve je to slično situaciji s kojom se Wehrmacht suočio 1944. godine. Saveznički tenkovi — sovjetski T-34 i američki M4 Sherman — imali su slabije glavne topove, manje oklopa i slabije performanse od njemačkih Tigrova i Pantera. Slično tome, saveznici nisu imali ništa slično njemačkim raketama V1 ili V2, koje su bile znatno ispred svog vremena. Nijemci su čak razvili prvu jurišnu pušku na svijetu.
Ali, usprkos svim ovim inovacijama, ogroman broj američkih i sovjetskih tenkova, zajedno sa sve većim brojem obučenih trupa, uz podršku koordinirane industrijske moći, bili su u stanju potpuno nadvladati njemačku vojsku.
Produžavanje ukrajinskog rata je slijepa ulica
Zapad i njegovi čelnici su ili uključeni u masovno poricanje ili namjerno uništavaju svoje ograničene zalihe oružja i streljiva za neke podle svrhe. Trenutno nema izgleda za ukrajinsku pobjedu, a nekoliko stotina Wunderwaffena neće promijeniti ishod. Čak su i najviši vojni čelnici SAD-a počeli izražavati rezerve, iako su u početku bili vrlo podržavajući i optimistični u pogledu ukrajinske kampanje.
Iako ima male izglede za uspjeh, posljednji potez riskira najmanje dva loša ishoda. Prvo, nakon što je stavio svoj prestiž na kocku, Zapad je sada možda predan Ukrajini jednostavno kako bi izbjegao “izgubiti obraz”, slično kao što su se Sjedinjene Države držale u Vijetnamu i Afganistanu dugo nakon što je bilo kakva uvjerljiva nacionalna sigurnosna prednost bila na vidiku. Drugo, ne uvažavajući opetovane nuklearne prijetnje iz Rusije, Zapad bi mogao nenamjerno prijeći crvenu liniju, pokrenuvši lančanu reakciju koja bi mogla dovesti do samog Armagedona.
Nakon što je počinila goleme i raširene zločine u Sovjetskom Savezu, njemačka vojska je znala da predaja nije bila opcija 1944. i također je znala da ne može pobijediti. Dakle, umjesto da pripreme njemački narod za stvarnost, zaveli su ga maštovitim izvještajima o protunapadima u Ardenima i spasu kroz Wunderwaffen. To je služilo samo za podizanje morala do neizbježnog zaključka.
Sjedinjene Države nisu toliko ograničene. Još uvijek postoji mogućnost diplomacije i pregovora za rješavanje rata u Ukrajini. Ali ništa o Joeu Bidenu ili njegovoj administraciji ne ukazuje ni na mudrost ni na suzdržanost da se zauzme takav put. Nadalje, republikanci nisu zainteresirani za obuzdavanje Bidena zbog vlastitog militarizma i dugotrajnog utjecaja neokonzervativaca. Osim malo gunđanja oko cijene, Amerikanci s obje strane također ne izgledaju previše zainteresirani za to pitanje.
Sve je ovo zlokobno. Ali to ne bi bilo prvi put da je velika sila zapečatila svoju sudbinu ohološću, povijesnom nepismenošću i samodestruktivnim vodstvom.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
