Ruska invazija na Ukrajinu ili, kako je se službeno u Rusiji naziva: specijalna vojna operacija, uskoro će navršiti dvije godine od svog ne osobito uspješnog početka.
Pred drugu godišnjicu ruske invazije
Ruska je vojska prešla ukrajinsku granicu 24. Veljače 2022. i na taj način izazvala novu eskalaciju sukoba koji traje još od 2014. godine. Stoga, sama je invazija za sada samo zadnja faza u dugotrajnom sukobu kojega je uzdigla na povijesni pijedestal najveće kopnene invazije na neku europsku državu od Drugog svjetskog rata.
Do lipnja 2022., ruske su snage bile okupirale oko 20% ukrajinske teritorije, broj civilnih žrtava procjenjuje se na desetke, a broj poginulih boraca na stotine tisuća. Procjenjuje se također da je do travnja 2023. oko 8 milijuna Ukrajinaca napustilo zemlju kao izbjeglice, što je stvorilo najveću unutareuropsku izbjegličku krizu od Drugog svjetskog rata.
Međutim, povijest ukrajinskog rata ne može se razumjeti ako se invaziju promatra van konteksta sukoba koji je počeo 2014. godine, kada je uslijed obaranja s vlasti proruskog predsjednika Janukovića i tzv. “Revolucije dostojanstva”, Rusija odlučila spriječiti izlazak Ukrajine iz svoje “zone utjecaja”. Danas, nakon invazije iz 2022., ta je odluka eskalirala zajedno sa sukobom u težnju da se Ukrajinu na cijelom njezinom teritoriju “denacificira” i inkorporira u Rusku federaciju. Izraz “denacifikacija”, veoma bitan za razumijevanje ruskog pogleda na ovaj sukob, objasnit ćemo u nastavku.
Preludij za rat – početak sukoba 2014. godine
Predigra rata počela se odvijati kad je ukrajinski parlament odobrio dovršenje Sporazuma o pridruženju s Europskom unijom. Taj je čin izazvao stanovite diplomatske reakcije iz Rusije i pritisak na tadašnju ukrajinsku vlast da se sporazuma odrekne. Javnost je u studenom iste godine šokirala odluka predsjednika Viktora Janukovića da iznenada, bez jasnog obrazloženja, povuče Ukrajinu iz dogovora s EU i najavi približavanje Eurazijskoj ekonomskoj uniji pod vodstvom Rusije.
Ova odluka donesena pod ruskim pritiskom izazvala je prosvjede diljem Ukrajine, koji su kulminirali u zimu 2014. i postali poznati kao “Revolucija dostojanstva” i “Euromaidan”, po kijevskom glavnom trgu gdje su okupljanja, prvo studenata, a onda i mase ostalih građana, dovela do sukoba sa specijalnim jedinicama policije i konačno do obaranja Janukovića koji je pobjegao u Rusiju.
U proljeće iste godine uslijedili su proruski ustanci u dijelu ukrajinskih rusofonih pokrajina na jugu i istoku zemlje, koji su uskoro prerasli u ratni sukob. Proruski iredentisti su uz rusku podršku osnovali dvije pseudo države: Narodne republike Donjeck i Luhansk. Postrojbe ruske vojske, odnosno sigurnosnih službi sudjelovale su u sukobu i radile na vojnoj organizaciji pobunjenika. Zanimljiv je kuriozitet u tom smislu da je jedan od u to vrijeme najviđenijih ruskih paravojnih vođa na ukrajinskom tlu, Igor Girkin – Strelok, koji je danas u nemilosti Kremlja, svoj zanat pekao u Bosni i Hercegovini ranih devedesetih prošlog stoljeća, točnije na Podrinskom području gdje su počinjeni neki od najgorih ratnih zločina iz devedesetih.
Aneksija Krima
Ova je faza sukoba dosegla kulminaciju ruskom aneksijom Krima, izvedenom od strane ruskih postrojbi bez oznaka, koje se tada u Ukrajini ironično krstilo kao “male zelene”, jer je Putin jedno vrijeme decidirano poricao upletenost Rusije u događaje na terenu. Minski sporazumi, doneseni u rujnu 2014. i 2015. trebali su dovesti do prekida vatre, međutim već u to vrijeme ih se smatralo neuspješnima.
Informacijski rat
Ovu se fazu sukoba uglavnom promatra kao seriju ruskih uspjeha, uslijed brojnih faktora, od kojih je jedan svakako nepripremljenost ukrajinskih sigurnosnih snaga. Osim na terenu Ukrajine, Rusi su tada odnijeli iznimno vrijedne pobjede u informacijskom ratu na Zapadu, jer su uspjeli oštro podijeliti javno mnijenje, prikazujući sebe kao zemlju koja je ugrožena od snaga “globalizma”, “kolektivnog Zapada” i hegemonizma SAD-a, što se poklopilo s rastom nezadovoljstva diljem Zapadnog svijeta s politikama koje europske države, SAD i nadnacionalne organizacije provode kod kuće.
Na ovom mjestu ne možemo ulaziti u detalje, ali spomenimo kako je tada Rusija, osobito uz pomoć TV stanice RT, uspjela kooptirati cijeli niz kritičara zapadnih društava, od kojih su neki bili cijenjena imena, poput Chrisa Hedgesa, nekadašnjeg ratnog izvjestitelja za The New York Times iz Bosne i Hercegovine.
Ruski informacijski rat sastojao se u tom pogledu jednostavno od davanja medijske platforme disidentima i puštanja da pričaju što god hoće, jer je bilo jasno da će sve što kažu biti, katkad sasvim legitimno, kritično spram SAD-a, EU-a ili UN-a. Pritom uvjet nije bio eksplicitna podrška Rusiji, ali danas, kad Rusi zapravo ubiru plodove informacijskog rata od prije 10 godina, to je već često slučaj i nemali broj intelektualaca i novinara ostao je prihvaćanjem “ruskog narativa” diskreditiran do kraja života.
Invazija iz veljače 2022. – druga faza sukoba
Za, ugrubo govoreći, drugu fazu sukoba, na koju danas većina ljudi misli kad govori o “ratu u Ukrajini”, ključni su bili posljednji mjeseci 2021. godine, kad je dovršeno sakupljanje velikih ruskih vojnih snaga na strateškim mjestima blizu ukrajinske granice, ali i objavljivanje “pisma namjere” Vladimira Putina, odnosno eseja naslovljenog “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, koji se danas promatra kao svojevrsno rusko “Načertanije” za 21. stoljeće ili nacrt za prvu fazu onoga što Rusi tradicionalno nazivaju “okupljanje carstva”; prvu fazu, kažemo, jer je Putin do danas bio sasvim jasan da će Rusija, pored ponovne asimilacije Ukrajine, nastaviti u istom smislu prema ostalim istočnoeuropskim državama koje su bile u sastavu Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta.
Aleksandar Dugin i globalizacija na ruski način (I dio)
Nevjerica na Zapadu
Na neminovnu invaziju su početkom 2022. godine Ukrajince uglavnom najsnažnije upozoravale SAD, čije su obavještajne službe očigledno imale pouzdane podatke da Rusi namjeravaju ići do kraja. No treba primijetiti kako je ogromna većina promatrača, a tu se danas može ubrojiti i ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog, bila ili skeptična ili je potpuno odbacivala mogućnost ruske invazije, što njemu danas u Ukrajini, po svemu sudeći, zamjeraju politički protivnici, a osobito vojni vrh.
Razlozi tomu sežu od racionalne analize raspoloživih ruskih snaga, koje su po mišljenju većine analitičara bile nedostatne za uspješnu invaziju, koja bi za kratko vrijeme rezultirala okupacijom ključnih dijelova zemlje i rušenjem vlasti u Kijevu, do nerazumijevanja iracionalnosti i autokratske moći Vladimira Putina.
Naime, prema nekim analizama odluka na invaziju bila je donesena u veoma uskom krugu njegovih suradnika i bila je iznenađenje čak i za znatan broj ruskih vojnih i civilnih dužnosnika. U tom smislu je sasvim moguće kako su brojne izjave ruskih diplomata da su američka upozorenja na neizbježnu invaziju “histerična” bile barem dijelom iskrene.
Ruski prodor i uspješna ukrajinska obrana
Početak “specijalne vojne operacije” Vladimir Putin je najavio formalnim priznanjem dvaju paradržavnih formacija Narodnih republika Donjeck i Luhansk 21. veljače, čemu je sutradan uslijedila najava da će Rusija u njih poslati vojne postrojbe, a Savezno vijeće Rusije odobrilo je korištenje vojske u inozemstvu.
Nešto prije 5 ujutro po ukrajinskom vremenu, 24. veljače Putin je objavio početak “specijalne vojne operacije”, odnosno formalno objavio rat Ukrajini. Izgovor je bio i ostao zaštita Rusa u Ukrajini od genocida, demontiranje “neo-nacističke” vlasti u Kijevu i demilitarizacija cijele Ukrajine.
Invazija je u vrijeme emitiranja Putinovog govora već bila počela simultanim ruskim zračnim i kopnenim napadima na ukrajinski teritorij. Glavne kopneni napad odvijao se u četiri pravca: prema sjeveru, iz Bjelorusije, i prema Kijevu, prema jugu s Krima, prema jugozapadu iz Donbasa i prema zapadu u pravcu Harkiva i Sumija.
Slično kako je invazija iznenadila gotovo svakog, promatrači su ostali zapanjeni uspješnom ukrajinskom obranom. Danas se dade ustvrditi kako je ruski plan bio ispuniti ciljeve “specijalne vojne operacije” u najviše nekoliko dana, no Ukrajinci su već u prvim danima invazije, unatoč iznenađenju, uspjeli usporiti, zaustaviti i na nekim mjestima odbiti ruski prodor. Također, pokušaj ruskih padobranskih postrojbi da osvoje dva kijevska aerodroma završio je neslavno, a cilj te operacije bio je vjerojatno eliminiranje ukrajinskog vodstva.
Razvoj situacije do danas
U vremenu proteklom od veljače 2024. do danas, rat u Ukrajini postao je centralni vojni sukob na eurazijskom tlu, a prema nekima i na globalnoj razini. Situacija na terenu u te dvije godine previše je kompleksna i promjenjiva da bi je na ovom mjestu mogli iscrpno obraditi, ali može se izdvojiti sažeti nacrt zbivanja.
Ukrajinska je strana u prvoj godini rata, unatoč gubicima, ruskom osvajanju strateški važnih gradova od kojih se u svijest svjetske javnosti najviše urezala opsada, razaranje i pad Mariupolja, kontinuirano držala inicijativu na poprilično iznenađenje čak i najoptimističnijih promatrača. Pokazalo se kako je ukrajinska vojska od 2014. godine prošla temeljne reforme, a što je najvažnije, ruska je invazija ujedinila zemlju i izbila Rusima iz ruku prividni adut rusofonog stanovništva na istoku i jugoistoku zemlje koje nije bilo naklonjeno vlastima u Kijevu.
Promjena na bojištu: Ukrajina ponizila Kremlj, očekuje se odmazda
Jednom, međutim, kad se već u prvim danima rata pokazalo da Rusi na otpor odgovaraju genocidom, Ukrajinci su bili dovedeni pred jednostavan izbor, koji ne bi trebao biti nepoznat hrvatskom čitatelju: pobjeda ili nestanak iz povijesti.
Ruski cilj – “denacifikacija”, kodno ime za genocid
Naime, na stranu od stanja na terenu, jednom kad je postalo jasno da predstoji dugotrajan rat i da Ukrajinci u cjelini neće prihvatiti Putinov prijedlog da postanu Rusi, ruski su se ratni ciljevi radikalizirali. “Denacifikacija”, koja je isprva označavala ponajprije uklanjanje sadašnje ukrajinske vlasti, sad se proširila na uklanjanje ukrajinskog identiteta u cjelini. U tom je smislu simptomatičan članak ruskog radikala Timofjeva Sergecjeva objavljen početkom travnja 2022. u dnevnom listu RIA Novosti pod naslovom “Što Rusija mora učiniti s Ukrajinom” (“Что Россия должна сделать с Украиной”), gdje se otvoreno i u cjelini zagovaraju metode “denacifikacije” koje visoki dužnosnici poput Putina spominju samo parcijalno i ne uvijek izravno.
Neke od njih su zabrana riječi “Ukrajina”, komadanje države na nekoliko državica pod kontrolom Rusije, zabrana ukrajinskog jezika, a posebno se izdvaja autorova tvrdnja kako su “većina ukrajinskih civila pasivni suradnici nacista”, te da zbog toga moraju biti podvrgnuti “denacifikaciji”. Denacifikaciju ili “dekolonizaciju” Ukrajinaca valja provesti putem prisilnog rada, zatvora, rusificiranja djece kroz školstvo i striktnog provođenja smrtne kazne za one koji se ovoj politici opiru.
Većina Zapadnih analitičara uzela je ovaj članak kao svojevrsno pismo namjere ruskih vlasti, predano javnosti preko radikala koji govori ono što oni ne mogu javno izreći, sasvim nalik kako u Srbiji za puštanje najradikalnijih ideja u javnost služe figure poput Vojislava Šešelja.
Podrška Zapada
Ukrajinsku stranu u ratu s promjenjivim intenzitetom i različitom predanošću podržava cijeli Zapad, a osobito Velika Britanija, SAD i ukrajinski susjedi koji imaju povijesno iskustvo s Rusijom te drže da je obrana Ukrajine zapravo njihova vlastita obrana, poput Poljske i Baltičkih država.
U minuloj godini, ruski je početni fijasko ipak počeo bivati zamijenjen uspjesima u obrani okupiranih područja, jer su ruske snage još uvijek po pitanju avijacije, teškog naoružanja i broja vojnika nadmoćne ukrajinskim, koje se moraju oslanjati na inventivne strategije kako bi zadržale inicijativu, a i to ne bi bilo moguće bez financijske i vojne pomoći sa Zapada.
U tom je smislu informacijski rat ključan za obje strane, s tim da je Ukrajina osvojila simpatije uspješnom obranom od inicijalnog napada tek prije dvije godine, dok Rusija još uvijek ubire dividende od dugogodišnjeg manipuliranja javnosti na Zapadu kroz različite medijske punktove, ali i kroz ovladavanje terminologijom koja se u nekim dijelovima medijskog prostora koristi, osobito kad su u pitanju mediji radikalno lijevog i radikalno desnog usmjerenja.
Ukrajinska propaganda, sistematski sračunata na to da prikaže rat kao sukob demokracije i autokracije, uspješna je u glavnoj struji javnog mnijenja, ali već pokazuje znakove zamora te se mora konstantno podgrijavati ratnim pobjedama, koje u ovoj fazi sukoba Ukrajini nedostaju.
Situacija danas
Sada, pred samu godišnjicu početka invazije, Ukrajina je u razmjerno nezavidnom položaju. Na djelu su unutarnje podjele, odnosno sukob predsjednika Zelenskog s vojnim vodstvom, a osobito s popularnim šefom glavnog stožera Valerijem Žaluznijem, kojeg bi mnogi htjeli vidjeti kao novog ukrajinskog predsjednika. Od toga u skoroj budućnosti neće biti ništa, jer ukrajinski zakon o izvanrednom stanju, koji je na snazi od ruskog napada, ne dozvoljava održavanje izbora.
Akrap: Ni Rusija ni Ukrajina trenutno nemaju snage za konačnu pobjedu
Američka pomoć, koja je za Ukrajinu najvažnija, do sad je, prema mišljenju većine analitičara, bila dovoljna utoliko što pomaže Ukrajincima da rat ne izgube, ali ne i da ga dobiju, uvelike ovisi o američkim izborima krajem godine. Pitanje koje je svima na umu jest hoće li SAD, dođu li na vlast republikanci, skrenuti u pravcu povećanog izolacionizma i smanjenja, a možda i povlačenja, pomoći Ukrajini ili ne.
Mijenja li se slika rata u Ukrajini? Kako u Americi izgleda debata za ili protiv pomoći Ukrajini
EU je u početkom veljače jednoglasno odobrila paket pomoći Ukrajini u vrijednosti od 60 milijardi eura, ali ni to nije išlo bez velikih problema s otporom Mađarske, koju se smatra Rusiji najsklonijom europskom državom, premda tradicionalno ni stožerna europska sila Njemačka nije daleko od te kvalifikacije.
Viktor Orban pristao na kompromis oko pomoći Ukrajini
Ostaje vidjeti što će donijeti proljeće i sezona novih ratnih operacija, ali sigurno je kako Ukrajina treba ponovo nastaviti seriju uspjeha i razbiti pat poziciju, ako želi osigurati daljnju podršku Zapada u budućnosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
