Uoči summita G20 u Hamburgu, u Varšavi je američki predsjednik Donald Trump objavio pogled službene Amerike na budućnost Zapada, Europe i EU-a. Trenutak i mjesto s kojeg je poruka poslana, baš kao i prigoda summita inicijative triju mora, pomno su odabrani. Njegov govor na Krasinskich trgu u Varšavi ostat će zabilježen kao povijesni, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Od Clintona do Trumpa
Bio je to zapravo jedan veliki poziv državama zapadne civilizacije da se vrate svojim vrijednostima, jer se jedino tako mogu obraniti od “snaga koje dolaze iznutra i izvana, s Juga i s Istoka” i “prijete potkopavanju naših vrijednosti, brisanju kulturnih veza, vjere i tradicije, koje nas čine onim što jesmo”. Nije u tim neprijateljskim ideologijama i snagama, koje spominje Trump, teško prepoznati tri glavna protivnika. Prvi je karikaturalni neoliberalizam koji relativizira sve tradicionalne vrijednosti i nameće diktaturu raznoraznih prava na izbor, potirući temelje zapadne civilizacije.
Druga dva su: radikalni islamistički pokreti i rusko autoritarno velikodržavlje, koji s lakoćom ulaze u taj vrijednosno razoreni i vrijednostima nebranjeni prostor Zapada. Varšavski govor Donalda Trumpa jednako je programski kao što je to bio praški govor Billa Clintona u siječnju 1994. godine. Da bi se razumjelo Trumpa u Varšavi 2017., važno je razumjeti Clintona u Pragu 1994.
Dan nakon summita NATO-a u Bruxellesu, 12. siječnja 1994. godine, dolazi američki predsjednik Bill Clinton u Prag.
Ondje ga čekaju lideri srednjouropskih zemalja Češke, Poljske, Mađarske i Slovačke, tada već okupljeni u Višegradsku skupinu. Nakon što su se oslobodili sovjetskog tutorstva i komunističkog jarma, ne znaju što će i kamo će dalje. A ni EU ne zna što bi s njima. Sa summita NATO-a Clinton donosi svježe usvojen koncept Partnerstva za mir. I kaže im: “Došao sam u Europu pomoći izgraditi novu sigurnost transatlantske zajednice za 21. stoljeće.” Tako je SAD započeo proces proširenja NATO-a i EU-a, koji je išao u valovima. Ali uvijek baš tim redoslijedom, najprije sigurnost i obrana (NATO), potom sve ostalo (EU).
Također se valja prisjetiti da je Europska unija u to vrijeme potpuno kapitulirala pred postjugoslavenskom ratnom krizom: nemoćna u zaustavljanju srpske agresije, spremna prihvatiti okupaciju četvrtine Hrvatske kao svršen čin, bez ideje kako okončati rat u BiH, spremna sve vratiti u okvire neke nove Jugoslavije. Na istom je summitu u Bruxellesu usvojen i koncept “sprječavanja letenja” koji je bio uvod u angažman NATO-a u BiH i u američki mir. Danas mnogi s razlogom prigovaraju Daytonskom sporazumu, no tada nitko drugi nije imao rješenje.
Kada je o Hrvatskoj riječ, u to doba računajući na EU, nije postojala mogućnost da Hrvatska zaživi kao država unutar svojih međunarodno priznatih granica. Kada je, pak, o Njemačkoj riječ, ona je rasla na krilima američkog angažmana u Europi. U sklopu provedbe daytonskog mira, njemački su vojnici prvi put nakon Drugog svjetskog rata izišli izvan njemačkih granica, u procesu proširenja NATO-a i EU-a Njemačka je ponovno postajala velika.
Iako su svi sudionici summita inicijative triju mora u Varšavi naglašavali kako ta inicijativa nije uperena ni protiv koga, već samo k energetskom, prometnom i gospodarskom povezivanju država srednje Europe unutar EU-a, razvidno je da su američki i njemački koncept EU-a danas potpuno suprotni.
Kancelarka Merkel u savezništvu s Rusijom gradi (ispod Baltika) plinovod Sjeverni tok zaobilazeći Poljsku, vidi EU kao federaciju u više brzina, što nastoji ostvariti nametanjem ultraliberalne ideologije i preodgajanjem konzervativnijih društava srednje Europe. Podmeće kukavičje jaje američkom konceptu europske sigurnosti, koketirajući s mogućim ulaskom Srbije u EU bez da uđe u NATO.
Putin joj je bliži nego Trump. Trump je, pak, i u govoru u Varšavi više puta dao do znanja da EU vidi kao zajednicu naroda i država, a rješenje za stabilnu i sigurnu Europu vidi u povratku tradicionalnim vrijednostima: obitelji, kulturi, vjeri, naciji. I problem postavlja na razinu opstanka civilizacije: “Temeljno pitanje našeg vremena jest želi li Zapad preživjeti.”
Razlika između Europe kakvu vidi Trump i one kakvu želi Merkel je suviše duboka da bi se riješila bez okršaja na nekom bojnom polju. Baltik i Poljska su prerizični, Balkan je uvijek pogodan, BiH je idealna. Zato nas se razlike između Trumpa i Merkel ozbiljno tiču.
Gubi Merkel. A Hrvatska?
U odnosu na položaj Hrvatske prije četvrt stoljeća, mnogo se toga promijenilo. Tada smo morali moliti za američko savezništvo. Danas je Hrvatska članica NATO-a i EU-a, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović privilegirana američka partnerica u jačanju srednjoeuropske integracije. Vidjelo se to i u Varšavi. No i Merkel ima prijatelje koji žele Hrvatsku u Europi niže brzine izvan Schengena, sukladno starim europskim političkim konceptima za Balkan.
U “ratu” za Europu protiv Amerike, Merkel je sigurna gubitnica. Ali to još uvijek ne znači da će i Hrvatska biti na pobjedničkoj strani. Jer, kako je Trump kazao u Varšavi: “Obrana Zapada ne ovisi o sredstvima, već o volji njegovih ljudi da pobijede.”
A ta je volja u Hrvatskoj sustavno ubijana. Uostalom, nije li i ovaj povijesni govor Donalda Trumpa u Varšavi, u Hrvatskoj prošao u sjeni Melanijine haljine.
