Radio-televizija Srbije je prema istraživanju tamošnjih agencija najgledanija televizija u Srbiji. S obzirom na to, njezin utjecaj na javnost je izuzetno velik. Nije nepoznanica da se program RTS-a gleda i u Hrvatskoj, putem kablovskih televizija i internetskih platformi, kao i putem satelita. Tako je utjecaj RTS-a na ovdašnju srpsku nacionalnu manjinu, također osjetan. Zbog toga treba posvetiti pozornost načinima djelovanja srpske državne televizije, koja ponovno funkcionira kao propagandni stroj.

Prisjećajući se načina pripreme rata kakav je RTS provodio koncem 80-tih i početkom 90-tih, ovakav način prikazivanja povijesti, već je viđeni scenario koji je Slobodan Milošević koristio u svrhu potpunog homogeniziranja Srba i provedbe projekta velike Srbije.

Radio-televizija Srbije je 4. kolovoza objavila “dokumentarac” o Oluji: “Oluja, kolona duga vekovima” kojim se nastavlja tradicija prikazivanja sličnih filmova započeta prije više godina dokumentarnim filmovima „Pad Krajine“ i „Tuđman i Milošević – dogovoreni rat“, koje je RTS također prigodno prikazvala u svome programu.

U ovom slučaju radi se o davanju medijske i pseudoznanstvene potpore Danu sjećanja na stradale i prognane Srbe. No, uz dan žalosti, koji je Srbija proglasila 5. kolovoza 2015.g., neophodno je bilo po staroj i dobro poznatoj matrici obilježiti „najveći egzodus poslije Drugog svjetskog rata“. O tome što je prouzročilo rat, o poslijedicama velikosrpske politike Slobodana Miloševića, u njihovom programu, nije se mogla čuti niti riječi. Štoviše, Milošević se optužuje da je s Tuđmanom dogovorio „Oluju“ i praktično izdao ideju Velike Srbije. Drugih kritika na Miloševićevu politiku, od onih još uvijek prihvaćaju koncept velike Srbije, naravno da nije niti moglo biti.

Neizbježni Pupovac i Puhovski

Radio-televizija Srbije je ove godine emitirala niz emisija u kojima prikazuje svoje viđenje „Oluje“. Ističem vrlo gledanu emisiju „Oko“ . U njoj su gostovali izvjestitelji RTS-a iz Zagreba i Knina. I u toj emisiji su se uključili Milorad Pupovac i Žarko Puhovski. Između ostalog u uvodnom prilogu spominjali su se M.P.Thompson, slučaj Joe Šimunića i svastike na Poljudu, čime se

Hrvatskoj na leđa stavio krimen fašizacije, a gosti iz Hrvatske su samo potvrdili teze urednice.
Sam film “Oluja, kolona duga vekovima” traje 90 minuta. U filmu se iz Hrvatske pojavljuju Dejan Jović, Tvrtko Jakovina, Milorad Pupovac i Ivan Zvonimir Čičak. Oni u filmu služe kako bi najvećem dijelu manipulacija i falsifikata dali legitimet, kao ljudi koji dolaze iz Hrvatske, i to iz intelektualne i političke elite. To je već viđen način koji srpski propagandisti redovito koriste u svojim dokumentarnim filmovima. Očito su određene izjave koje se koriste u ovom filmu, već upotrebljene u ranijim propagandnim projektima RTS. Falsifikati i krivotvorine se u ovom propagandnom uratku neprestano ponavljaju. Ustrajno se plasiraju teze o sustavnom obespravljivanju Srba u Hrvatskoj. Naglašava se kako se hrvatska vlast zločinački odnosila prema Srbima u gradovima, a to implicitno znači da je isti odnos bio i prema onim u tzv. RSK. Prikazuju se crno bijeli inserti iz vremena NDH, potom dijelovi iz filma KOS-a u kome je snimljen Vladimir Špegelj. Stalno se poziva na loše sjećanje koje je kod Srba ostavio II. svijetski rat i Jasenovac. Ovim se želi stvoriti dojam da je tzv. RSK nešto povijesno opravdano, autohtono, demokratsko, i legitimno. Praktično, uvjeravaju gledatelje da je tzv. RSK područje koje ima povijesnu i političku utemeljenost za neovisnost od Hrvatske. Ugroženost Srba naglašava se bez prestanka. Jedna od poslijednjih rečenica u filmu glasi; „u bijeloj knjizi Ruskog ministarstva vanjskih poslova može se pronaći podatak da je samo od 1995.g do danas 30 000 Srba primilo Katoličku vjeru“.

RTS provodi politiku srpske vlasti

Očito je da RTS služi kao medijska podrška tamošnje vlasti koja se bez zadrške svrstala uz velikosrpski program. Izjave koje stižu iz Beograda to jasno potvrđuju. Četnički vojvoda i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić; „Hrvati slave obnovu države koja im je ostala od Pavelića, a priznavao ju je samo Hitler.“ Srpski premijer Vučić: „Oluja je etničko čišćenje i besmisleni pokolj“. Na koncu, njihov politički mentor Vojislav Šešelj, koga je Haaški sud pustio na slobodu, ne izrekavši mu presudu ni nakon 12 godina suđenja, kaže; „Hrvati imaju državu jedino kao ustašku tvorevinu, prvo pod Pavelićem, a onda pod Tuđmanom.“, i dodaje „Republiku Srpsku Krajinu će vratiti naši sinovi i unuci. Neće Srbija napasti članicu EU ili NATO, to bi bilo suludo, dok se ne steknu uvjeti treba biti strpljiv i pametan. Stvari se mjenjaju, tko zna kakve će prilike u svjetu biti za 10, 50 ili 100 godina.“

Jačanje veza četnička iz Srbije, s istomišljenicima u Hrvatskoj

Ovdje je dobro prisjetiti se kako su i ovaj put u Beogradu, Šešelj i družina zapalili dvije hrvatske zastave. Njegove izjave i poteze više nitko ne smatra nevažnima, on se doživljava kao neslužbeni glasnogovornik Vlade u Beogradu.

Nakon toga uslijedio je niz incidenata u Hrvatskoj. U Vinkovcima je u poslijednih nekoliko dana dva puta zapaljena hrvatska zastava. U Vukovaru je isto učinjeno 05.08.2015.g.na sam Dan pobjede, dan branitelja i Dan domovinske zahvalnosti. Ovo potvrrđuje dijelove posljednjeg izvješća SOA, kako je u Hrvatskoj zamjećeno jačanje veza četničkih elemenata iz Srbije, s istomišljenicima u Hrvatskoj.

Hrvatska mora biti spremna na sve moguće scenarije

Kada se govori o poziciji Srbije ne treba zaboraviti da je isti Dan sjećanja proglašen i na području RS u BiH. Time se Hrvatskoj naglašava kako je željeni element destabiliziranja sada prisutan na obje granice na, Dunavu i na Savi. Hrvatska mora biti spremna na sve moguće scenarije, koliko god u ovome trenutku izgledali nevjerojatni.

Srpska politika destabilizacije susjednih država vrlo je opasna. Iz povijesti znamo do čega je upravo u Hrvatskoj i dovela. Srbija pri tome koristi svoje manjine u susjednim zemljama kako bi bila u dominantnoj poziciji. Na taj način se stalno nameće kao gospodar rata i mira, osobito na području Hrvatske i BiH. To joj je uz stalno balansiranje između Rusije i EU, glavna poluga vanjske politike.

Drugi cilj srpske vanjske politike sačinjava izjednačavanje krivnje za ratne strahote i žrtve nastale zbog velikosrpske politike Slobodana Miloševića. Otuda i ponude Aleksandra Vučića o zajedničkom danu sjećanja na sve žrtve ratova s prostora bivše Jugoslavije. Ponovno se Srbija iz koje pristižu opasne poruke, u međunarodnim krugovima prikazuje kao država koja zagovara suradnju i stabilnost.Takva ponuda je odbijena, no Vučić izjavljuje kako od nje neće odustati. Drugim riječima, najavljuje kako neće odustati od temeljnih ciljeva svoje vanjske politike.

Propagandni program Radio televizije Srbije stoga (p)ostaje važno sredstvo za osiguravanje željenog utjecaja vlasti u Beogradu, na srpsku manjinu u Hrvatskoj.

* Željko Sakić, 30.09.1970.g., Rijeka, sudionik Domovinskog rata od 1991.g., umirovljeni časnik HV, pisac. Roman “Olovni pokrivač” uvršten je u antologiju hrvatskog romana 20 stoljeća, akademika Krešimira Nemeca. Godinu dana bio bio je urednik informativnog programa na riječkom radio Trsatu. Osim književnog rada bavi se analitičkim praćenjem ključnih političkih fenomena u zemlji i inozemstvu.

Izvor: narod.hr
Photo: RTS