Branka Raguž: Stvaranje slike o sklonosti Hrvata fašizmu i zanemarivanje neriješenih pitanja

Krmaču tjerati kroz selo – to je izreka koja se u njemačkom jeziku koristi kad mediji od nečije izjave ili nečijeg postupka naprave senzaciju koja brzo prijeđe u histeriju da joj ni jedan konzument medija ne može izbjeći. A istovremeno se tako izgube stvarni problemi iz vida. Kroz hrvatsko medijsko selo se već danima tjera izjava Ruže Tomašić o čišćenju dvorišta, dok se o stvarnim problemima u hrvatsko-srpskim odnosima jako tiho i sramežljivo piše i govori. Ako se uopće govori.

Vulin savjetuje Hrvatima čišćenje vlastitog dvorišta

Priča je počela 2. svibnja u Borovu Selu. Na komemoraciji za masakrirane hrvatske policajce u tom mjestu 1991. godine, ministar policije Ranko Ostojić je Srbiji poručio da njen europski put ide preko suđenja počiniteljima tog zločina. To je razumljiv i legitiman zahtjev hrvatskog ministra policije. Reakcija iz Beograda nije izostala, ali ona nije došla ni od srpskog premijera, ni predsjednika, niti ministra vanjskih poslova, unutarnjih poslova ili pravosuđa. Reagirao je Aleksandar Vulin, službeno ministar rada i zapošljavanja, neslužbeno povjerenik srpskog premijera za iznošenje radikalne retorike, hrvatskoj javnosti poznat po tomu da je, između ostalog, hrvatskog generala, rođenog 1955. godine, nazvao ustaškim generalom.Vulin je odgovorio kako Hrvati trebaju čistiti svoje dvorište, umjesto da dijele Srbiji lekcije. Jasno je da je tako izrazio uvjerenje da Hrvatska premalo brine o procesuiranju hrvatskih ratnih zločinaca, a previše upire prstom u Srbiju, zahtijevajući da se procesuiraju srpski ratni zločinci, a ne da bi se Hrvati trebali uhvatiti metla i lopata i krenuti u sređivanja neurednih prostora oko svojih kuća. A budući da mu to nije smirilo strasti, ponovio je i srpski mit kako Hrvati proslavom Oluje slave progon preko 200 000 Srba. Da je legitimno slaviti oslobađanje svog teritorija od okupatora, to i mnogo umjereniji srpski političari još dugo ne će (smjeti) shvatiti i prihvatiti kao činjenicu.

Ruža spremna za čišćenje dvorišta

Radikalna retorika Vulina je pak potakla Ružu Tomašić da se umiješa i oštro odgovori, koristeći metaforu koju je Vulin upotrijebio. Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju.

Izjava je nabijena, u njoj se s malo riječi aludira na mnoge probleme u hrvatsko-srpskim odnosima koji se tiču Domovinskog rata. Izjavu se može nazvati oštrom i neprimjerenom jer se napominje odlazak Srba iz Hrvatske. No poznavajući njeno političko djelovanje, trebalo bi biti jasno da britkim jezikom ponovno upozorava na to da se još mnogi srpski ratni zločinci šeću slobodno Hrvatskom ili bježe u Srbiju da izbjegnu kaznu u Hrvatskoj.

Ruža Tomašić je mogla i na umjereniji način reagirati na ponovnu Vulinovu provokaciju, ipak joj kao europarlamentarki stoje mnogi instrumenti na raspolaganju. Ali predugo je ona u politici da zna kako se o njenom djelovanju u Bruxellesu ili Strasbourgu malo piše i da se tako ne love glasovi. Isto tako zna,  da će dobiti medijski prostor kad zagrmi u Vukovaru na Vulinovu provokaciju i da će tako pokupiti dosta glasova među onima koji ne mogu i ne žele više trpjeti da se sve vezano uz Domovinski rat, osim agresora, sotonizira. Unatoč svemu, vjerojatno i ona sama nije mogla predvidjeti da će se stvari nakon izjave razvijati kako su se razvile.

Izvlačenje iz konteksta radi stvaranja skandala

Hrvatski novinari su požurili izvlačenjem iz konteksta i cijelu izjavu sveli na četiri riječi: čišćenje Hrvatske od Srba. Po portalima i novinama su se raspisali razni novinari i kolumnisti. Podsjećalo se na to kako je Hitler čistio Europu od Židova, pisalo se o etničkim  čišćenjima u regiji 90.-ih godina, ali se pretežno prešućivalo nastajanje Republike Srpske. Jedan slavonski portal objavio je članak u kojemu je novinar sav trud uložio da objasni javnosti kako su Ružini prethodnici već čistili Hrvatsku od Srba. Po retorici se taj članak isto tako mogao naći u nekom radikalnom srpskom listu. U Srbiji su požurili hrvatsku političarku nazvati Šešeljem u suknji, tražilo se da se o cijelom slučaju očituje hrvatska vlada. Najpoznatiji srpski etnobiznismen u Hrvatskoj pisao je pismo parlamentu Europske Unije. I kao da nije dosta što je histerija zavladala Hrvatskom i Srbijom, i jedan ministar iz BiH je osjetio potrebu da prokomentira slučaj pa je tako objasnio kako je izjava fašistička jer je njom izraženo da su Srbi prljav narod?!? Za poželjeti je da će nas barem on u budućnosti poštedjeti od pogrešnih interpretacija općepoznatih metafora .

Ponavljanje mita o fašističkim Hrvatima i ugroženim Srbima

Ukratko rečeno, proširena je ponovno slika o bujanju fašizma u Hrvatskoj, Hrvati su opet stigmatizirani kao fašisti, ponovljen je mit o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Činjenice upućuju na to da nema ni jednoga, ni drugoga. Ekstremna, radikalna desnica, sklona idejama crnog fašizma, sklona ideji etnički čiste Hrvatske ili Hrvatske do Zemuna ima potporu manju od 1% biračkog tijela. Više su korisni idioti, nego opasnost za provođenje fašističkih ideja. A populistička desnica u Hrvatskoj ima manju potporu nego takve stranke u mnogim drugim državama EU i na zadnjim izborima redovno nije uspijevala prijeći izborni prag. S druge strane Dunava je aktualni predsjednik još 2012. izjavljivao kako je Vukovar bio srpski grad i da se Hrvati tamo nemaju što vraćati.

U Hrvatskoj pripadnici srpske manjine danas uživaju u mnogim manjinskim pravima – od korištenja srpskog jezika i pisma, preko zagarantiranih nacionalnih predstavnika u Hrvatskom saboru do pozitivne diskriminacije pri zapošljavanju na radno mjesto u upravnim tijelima na državnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini, odnosno pravosudnim tijelima. Pripadnici srpske manjine danas imaju svoje mjesto u hrvatskom športu, na glazbenoj sceni, u medijima, u obrazovnim ustanovama, na važnim mjestima u politici kao što su to parlament Europske Unije ili Hrvatska vlada i na mnogim drugim područjima. Hrvatska manjina u Vojvodini o takvim pravima i tretmanu može samo sanjati.

Stvarni problemi nisu u fokusu

Stvorenom histerijom su iz fokusa protjerani i neki realno postojeći problemi u hrvatsko-srpskim odnosima.  Jedan je da s jedne strane imamo manjinsku politiku koja polako prelazi u jednu vrstu diktature manjine nad većinom. Uočljivo je to, između ostalog, kroz spomenutu pozitivnu diskriminaciju ili nasilno uvođenje ploča na ćirilici na javnim mjestima u Vukovaru koji je u Hrvatskoj simbol boli i stradanja. Nitko se ne buni što se već godinama u Vukovaru u ustanovama koristi ćirilica. Poštuje se to manjinsko pravo. Ali se ide korak dalje, u ime manjisnkih prava traži se uvođenje ploča na ćirilici na javne ustanove, vrijeđajući osjećaje stradalih svih etničkih skupina.

S druge strane imamo upitnu lojalnost odnosno manjak lojalnosti jednog dijela manjine prema državi u kojoj žive i njenim institucijama. Tu se mogu navesti ljudi koji su u institucijama Srpske Krajine radili protiv Republike Hrvatske  a danas rade u institucijama Republike Hrvatske. Tu spada da se i nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima Oluja naziva zločinačkom akcijom i negativno se reagira na proslavu Oluje.

Uz to postoji problem nestalih osoba u Domovinskom ratu. Oko 1600 osoba se još uvijek vode kao nestale. Njihove obitelji, rodbina, prijatelji čekaju već dva desetljeća da saznaju što je bilo s njima.

Još veći problem je da neki srpski ratni zločinci još uvijek nisu procesuirani, kao na primjer počinitelji masakra iz Borova sela ili silovatelji iz Vukovara. Drugi su pobjegli od kazne u Srbiju i tamo se skrivaju od hrvatskih institucija. I dok se takvi skrivaju, susjedna država u svom zatvoru već pet godina drži hrvatskog državljanina Veljka Marića, koji je, zahvaljujući Marijani Petir postao tema u parlamentu EU, ali ne i važna tema u hrvatskom saboru ili u odnosima Zagreba i Beograda.

Potrebni napori svih strana

Rješavanje navedenih pitanja bi trebao biti cilj sve tri strane, Zagreba, Beograda i predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj jer se samo tako mogu izgraditi dobrosusjedskih odnosi i bolji suživot hrvatskih državljana – srpske i hrvatske etničke pripadnosti.

Hrvatski političari, moraju prihvatiti da je u svojstvu pravne države da procesuira sve koji krše njene zakone i koji su počinili zločine, bez obzira koje nacionalnosti bile, ne da štiti pripadnike jedne manjine pod svaku cijenu, bez obzira na to što su počinili. Isto tako zahtjevi za procesuiranjem ratnih zločinaca ne smiju biti samo rečenice, izgovorene  na komemoracijama u neslužbenoj predizbornoj kampanji nego stavovi svih hrvatski vlada, bile one lijeve ili desne.

Među predstavnicima srpske manjine bi trebalo biti manje etnobisnizmena koji zarađuju na svojoj etničkoj pripadnosti i na dizanju tenzija, manje onih koji imaju ulogu alarmne sirene za srpsku ugroženost koja se aktivira svako malo, a ne oglašavaju se na izljeve nacionalizma iz vlastitih redova. U javnosti nam treba više pripadnika srpske manjine koji kažu da su ponosni na svoju hrvatsku domovinu, da su ju branili od velikosrpskog agresora. Treba nam onih koji ne će na izljeve srpskog nacionalizma u Hrvatskoj gledati kao na bezopasni etnofolklor nego kao na potpirivanje mržnje i sukoba i koji će svojim sunarodnjacima zbog toga pokazati crvenu kartu.

Službeni Beograd se još više mora suočiti s činjenicom da europski put Srbije vodi preko procesuiranja ratnih zločinaca.

Jedino tako se može stvoriti bolja budućnost. Sigurno je da se ona ne će ostvariti forsiranjem slike o  fašističkim Hrvatima, ugroženim Srbima i zanemarivanjem postojećih problema.