Prije nekoliko godina posjetili smo nacistički logor Auschwitz u Poljskoj – mjesto mučenja i stradanja Židova, Poljaka, Roma i svih onih koje je nacistički režim smatrao nepodobnima. I mi i prijatelji poveli smo i našu djecu. Prije ulaska u memorijani centar, prijateljica i ja smo ih okupile i još jednom upozorile da je Auschwitz mjesto velike tuge i da trebaju biti mirni, da ne smiju biti glasni, da nije u redu da trče ili se smiju. Objasnile smo im da se može dogoditi da skupa s nama, u obilasku nekadašnjeg koncentracijskog logora bude netko tko je ovdje preživio strašna mučenja – dijete, brat ili sestra ubijenih. Rekle smo im da bi žrtve logora ili njihove obitelji trčanje ili smijanje na tom mjestu, nenamjerno, moglo uvrijediti i dodatno ražalostiti. Tko god da je ikad sa djecom obilazio muzeje, galerije ili memorijalna mjesta zna koliko im je teško da kroz duže razdoblje, a ovdje se radilo o nekoliko sati, budu mirni, tiho, da se ne počnu gurkati ili smijati internim forama. Ali, u Auschwitzu ih nismo više morali podsjećati gdje se nalaze, niti umirivati. I oni, tada mali, osjećali su tragediju, užas i tugu ovog stratišta.
Tako je i jučer bilo na Bleiburgu. Tko god je došao posjetiti ovaj memorijalni centar na otvorenom osjećao je tragediju, užas i tugu. Žalost je bila opipljiva – tugovanje za stotinama tisuća muškaraca i žena koje je Titova vojska izgladnjivala, mučila, ubila i onda pobacala u jame, rovove, rudarska okna – kao da se ne radi o ljudima – kako bi bez imena i nadgrobnog spomenika bili izbrisani, kao da nikad nisu postojali. Tijekom cijelog dana prilazili su mi muškarci i žene koji su u nekoliko rečenica ispričali kako je na Križnom putu ubijen njihov ujak, stric, djed, baka, brat, mama… Neke su žrtve ubijene ubrzo nakon što su Britanci izbjegličke kolone deportirali Titu, u par mjeseci nakon kraja rata, prekrivajući Sloveniju kostima ubijenih Hrvata. Neki su ubijeni godinama nakon kraja rata. Za većinu se ne zna gdje počivaju. Počinitelji zločina nisu kažnjeni.
Jučer smo na Bleiburgu žrtvama totalitarnog komunističkog režima i njihovim obiteljima izrazili sućut, razumijevanje i priznanje za sve njihove patnje. Svojom smo prisutnošću potvrdili da svi ti ljudi imaju pravo na istinu o tome tko je, kako i kada ubio njihove najdraže. Posvjedočili smo im da su odtrpili veliku nepravdu. Podsjetili smo se da kosti razasute po Sloveniji i Hrvatskoj, mnoge u još neotkopanim grobnicama, pripadaju konkretnim osobama, sa svojim životnim pričama i putovima, sa ljudskim dostojanstvom – da su to bili nečiji očevi, sinovi, muževi, majke, kćeri i sestre.
Jučer smo se na Bleiburgu, zajedno sa stotinama milijuna civiliziranih građana Europe odazvali Rezoluciji 1481 Vijeće Europe koja izražava uvjerenje da „žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje“ potvrđujući da Vijeće Europe „ snažno osuđuje masovna kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina“.
Žrtvama nacističkih režima i njihovim obiteljima priznate su njihove patnje. Ista prava imaju i žrtve komunističkog režima i njihove obitelji. Dovoljno su dugo čekali.
* Dr. Željka Markić je članica organizacijskog odbora građanske inicijative „U ime obitelji“ koja je uspješno organizirala prvi građanski referendum u Republici Hrvatskoj. Autorica je od devedesetih godina društveno angažirana na zaštiti ljudskih prava – radeći u domaćim i stranim medijima, kao suradnica Human Rights Watch/Helsinki Watcha, kao član međunarodnog upravnog odbora udruge Marys Meals, Marijini obroci, koja svaki dan na mjestu školovanja hrani nešto manje od milijun djece u najsiromašnijim zemljama svijeta.
