15. listopada sveta Terezija Avilska – gorući seraf ljubavi prema Presvetom

Život prve žene naučiteljice Crkve, Done Terese de Ahumada ili svete Terezije iz Avile, mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. 

Žena je to koja je ostavila nemjerljivi trag u crkvenoj povijesti. Obnoviteljica je karmelskih samostana i karmelske duhovnosti u Europi, a na današnji blagdan posebnu pažnju obratiti ćemo na ljubav svete Terezije Avilske prema Isusu prisutnom u Euharistiji.

Naša svetica je od Boga dobila takav dar vjere da je ona sama u svom životu napisala ove riječi: «Đavao nije nikada imao snagu napastovati me ni u jednoj stvari vjere; naprotiv izgledalo mi je koliko su stvari u njoj izgledale više naravno nemoguće toliko sam im više vjerovala čvrstom vjerom; koliko su bile teže toliko su mi više bile uzrokom pobožnosti. Budući da su mi jedanput kazali, da bi me mogli voditi pred sv. uficij ja sam se počela smijati dobro znajući da za stvari vjere ili za manji obred svete Crkve bila sam spremna umrijeti tisuću puta».

Ovu ljubav prema svetoj vjeri joj je jačala dušu, da dok je bila djevojčica od 7 godina, bila je spremna sa malim bratom ostaviti rodnu kuću i ići u Afriku s ciljem da preda svoj život na čast vjere. U svojoj zreloj dobi imala je takvu sigurnost istina naše vjere da joj je izgledalo da je imala dosta snage da ona sama uvjeri sve luterane da spoznaju svoje zablude.

Bila je toliko zadovoljna sv. Terezija da se vidi među djecom Crkve (od koje je bila progonjena dobar dio života) da u trenutku svoje smrti se nije mogla nasititi ponavljanja riječi: «Na kraju kći sam Crkve, na kraju kći sam Crkve».

Iz ovog veliko dara koji je imala svetica rađala se velika ljubav koju je imala prema Presvetom Sakramentu, koji se među svima na poseban način naziva tajna vjere. Ona je govorila da je veća milost koju nam je Bog učinio po Presvetom Sakramentu nego time što je postao čovjekom: i zato među glavnim krepostima koje je svetica imala u svom životu (kao što je to objavila poslije smrti) je bila posebna ljubav prema Presvetome.

Kada je svetica čula od neke osobe da bi bila htjela biti prisutna kad je Isus hodio svijetom ona se nasmiješila i govorila: «A što drugo idemo tražiti, kada ga već imamo u Presvetom Sakramentu?» Dakle kada je hodio svijetom i samo dodirom haljine liječio bolesnike što će u nama učiniti? Ah kako slatka star je vidjeti pastira koji je postao jaganjcem: pastir je jer napasa; jaganjac jer sam je hrana; pastir jer uzdržava; jaganjac jer sam je jelo. Kada dakle ga molimo da nam dade svagdašnji kruh, to je način za reći da pastir bude naša hrana, naše uzdržavanje.

Svetica je stalno oplakivala uvrede koje je čula da se nanose ovom Sakramentu ljubavi te je vikala Bogu: «Dakle, moj Stvoritelju tako može trpjeti tako ljubezno krilo kao što je tvoje da ono što je s tako gorućim ljubavlju učinio tvoj Sin, i da bi se više vama svidio vi ste mu naložili da nas ljubi, da bude tako malo cijenjeno, kao što to danas čine heretici Presvetom Sakramentu, da mu oduzimaju njegove Crkve? Nije li bilo dosta, Oče moj, da on nije imao gdje položiti glavu dok je živio na zemlji, bez da mu sada budu oduzeta tolika sveta mjesta, gdje se udostojao boraviti kako bi pozivao svoje prijatelje, znajući da imaju potrebu te hrane za uzdržavanje.»

Tijekom dvadeset tri godine ona se svaki dan pričešćivala (tada to nije bilo uobičajeno), i uvijek s takvom gorljivošću i željom da bi za pričestiti se, kako je govorila, bila spremna proći između koralja neprijateljske vojske.
Umrla je na glasu i visinama svetosti koje je postiglo malen broj ljudi kao sveti Franjo, sveti Antun Padovanski i još poneki iz Božje biserne ogrlice.

Njen duhovni nauk opisan u njenim djelima je toliko snažan da je prva žena proglašena naučiteljicom Crkve. Samo oko 30-ak osoba u povijesti Crkve proglašeno je naučiteljima Crkve.

Izvor: narod.hr