23. veljače 303. Dioklecijan – početak najvećih progona kršćana zbog njihovog uništenja

Na današnji dan 23. veljače 303. počeli su najkrvaviji globalni progoni kršćana u Rimskom Carstvu. Ti progoni poznati su pod imenom Dioklecijanovi progoni, nazvani tako po zloglasnom i okrutnom rimskom caru Doklecijanu.

Njegova namjera bila je potpuno uništiti kršćanstvo i zatrti Kristovo ime. U dugotrajnoj povijesti progona kršćanstva sličan globalni pokušaj, samo još svirepiji , brutalniji i dugotrajniji, viđen je 1700 godina kasnije u mnogim komunističkim režimima diljem svijeta gdje je kršćantvo zabranjeno ili se željelo potpuno uništiti (Albanija, Češka, Kina, Vijetnam, Rusija, Ukrajina itd). Djelomčno uništenje i progon kršćana opća je oznaka globalnog komunizma u svim zemljma gdje je vladao.

Progoni kršćana događali su se u Rimskom Carstvu u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme do 100. godine, drugo od 100. do 250. godine, a treće razdoblje vrijeme od 250. do 311. godine. Međutim, progoni se nisu događali u kontinuitetu. U pojedinim razdobljima kršćani su mogli graditi crkve i organizirati vjerske škole. Stoga, uzroci progona bili su sljedeći: mržnja Židova prema kršćanima, Neronov primjer, uzoran život kršćana, kršćanska tajna obzirom na Euharistiju, kršćanski misionarski duh, gubitak materijalne koristi poganskih svećenika i vračara zbog obraćanja na kršćanstvo, zavist stoika i fi lozofa.

Najkrvaviji progoni dogodili su se, međutim, u trećem razdoblju. Naime, prije Dioklecijanovih progona kršćanstvo je, zahvaćajući obrazovane krugove, izvršilo prodor u antiknu kulturu te se reakcija nije morala dugo čekati. Kada je Dioklecijan reorganizirao carstvo krenuo je u obračun s kršćanima. Od 303. do 304. godine izdana su četiri edikta, a točan broj žrtava za vrijeme posljednjih progona ne može se sa sigurnošću utvrditi.

Progoni se prestali kada je car Konstantin 313. godine dao kršćanima slobodu vjeroispovijedanja.

Rani kršćanski apologeti – prvi branitelji slobode savjesti i laičke države

U starom vijeku religija je nerazdvojivo bila povezana s etničkim i nacionalnim karakteristikama. Granica između religioznoga i civilnog nije postojala. Vlast poglavara države protezala se tako i na religiozno područje. Jedan od razloga neprijateljstva prema kršćanima u Rimskome Carstvu bio je i taj što su kršćani odbijali priznati cara kao glavu religije. Kršćanski apologeti branili su prava ljudske osobe i savjesti. Tako je kršćanstvo, kao prvo među religijama, pobjednički potvrdilo slobodu savjesti i pravu laicizaciju države, negirajući joj pravo da nalaže religiju svojim podanicima. Drugim riječima, ono je uvelo dualizam između religije i politike, između države i Crkve. Do toga uspjeha kršćani su došli nakon teških i krvavih progona.

Dioklecijanovi progoni i sličnost sa suvremenim svijetom – nepristajanje kršćana na relativizaciju vjere

Kršćanstvo je prije Dioklecijanovih progona punih 40 godina imalo slobodu vjeroispovijedanja, kulta i naviještanja. Razdoblje snošljivost trajalo je dok nisu bila riješena ključna pitanja u Carstvu: obrana i reorganizacija. Carstvo je bilo politički stabilno i trebalo je riješiti goruće, religiozno pitanje. Kultovi s Istoka, Baal od Emese, Bog sunca iz Palmire, egipatski Sarapis i perzijski Mitra, prodrli su u latinski svijet, stvarajući sinkretizam koji je svakomu mogao ponešto dati. U takvoj je klimi, religiozne relativizacije, snagom svoga misijskog djelovanja, kršćanstvo našlo pogodno tlo pa ga nisu mogli iskorijeniti ni najkrvaviji, Dioklecijanovi, progoni.

Progoni su, nakon dugih konzultacija, započeli u Nikomediji. Carski savjetnici bili su jednodušni u odluci i progoni su započeli.

Prvi edikt (23. veljače 303.) naređivao je rušenje svih crkava, spaljivanje svetih knjiga, oduzimanje službi, časti i privilegija u cijelom Carstvu.

Drugi i treći edikt naređivali su uhićenje svećenika i prisilu da žrtvuju poganskim bogovima.

Zabilježeni opisi mučenja i nevjerojatne snage kršćanskog duha

Povjesničar Eusebije Cezarejski zapisao je jedan karakterističan svirepi postupak prema otkrivenim kršćanima:
»Zapovjedili su mu da žrtvuje. Budući da je on odbio, zapovijedili su da ga golog dignu i raskomadaju mu bičevima cijelo tijelo sve dok ne popusti […] Unatoč tolikom trpljenju on nije popuštao pa su miješali ocat sa solju i izlijevali po ranama gdje su se vidjele kosti. Prezreo je i te muke. Zatim su ga stavili na sredinu roštilja tako da je gorjelo njegovo tijelo kao meso koje se pripravlja za jelo, ali ne cijelo, odjedanput, nego malo – pomalo. Oni koji su ga držali na vatri nisu ga htjeli pustiti dok ne pristane izvršiti njihovu zapovijed. On je odbio zapovijed. Njegova je duša ostala pobjednica u tim mukama. Takvo je bilo mučeništvo jednog od carskih poslužitelja. Bio je dostojan imena kojeg je nosio. Zvao se Petar.«

Četvrti edikt, izdan u proljeće 304., naredio je svim kršćanima da žrtvuju. Mnogi su odbili i zbog toga podnijeli mučeništvo. U Egiptu, jednoj od kolijevki kršćanstva, dnevno je bilo smaknuto od 10 do 100 kršćana.

Na našim današnjim etničkim područjima ubijeno mnoštvo kršćana od kojih su zabilježeni imenima najznačajniji : u Sirmiumu (Srijemu) su podnijeli mučeništvo biskup Irenej, đakon Dimitrije, laik Sinerot u Saloni, biskup Dujam i đakon Septimius, u Pettau današnjem Ptuju, biskup i teolog Viktorin.

Ugledni rimski knjževnik Laktancije bilježi slijedeće:
»Da bi uništio kršćane, naredi da se najprije imaju dobro izmučiti, a zatim sažeći. Jadnike bi najprije svezali, zatim bi im tako dugo pod noge podmetali plamteću žeravu, dok im se ne bi tvrdo meso od tabana steglo i onda od kostiju ocijepilo. Sada bi k pojedinim udovima primicali goruće zublje i glavnje tako da si utaman tražio zdrava mjesta na izmučenom tijelu. Za ovih su im muka škropili lice vodom i mokrili usta, e da ne bi odmah s velike suhoće grla umrli. Što se najzad i događalo kada bi sila ognja iza dugoga vremena prodrla kroz kožu i meso i napokon doprla do utrobe. Na koncu bi im na napravljenoj lomači tjelesa sažgali. Kada bi ovo bilo dovršeno, sakupili bi kosti, smrvili ih, i zatim u rijeku ili u more bacili.«

Progoni kršćana nastavljeni su do današnjih dana, te kršćani čak i nakon pada komunizma – sustava koji je u povijesti najviše mrzio i progonio religiju i vjernike – čine u svijetu 80% svih ubijenih zbog vjerskih uvjerenja. Osobiti progon kršćana je danas u islamskim područjima Afrike, područjima pod nadzorom ISIL-a, Pakistanu i Sjevernoj Koreji.

Izvor: Znanstveni rad „Progoni kršćana u Dioklecijanovo doba“, Grgo Grbešić

Izvor: Narod.hr
Photo: commons.wikimedia.org