25. srpnja sveti Jakov – kako je put od 900 kilometara promijenio život 67-godišnjem Splićaninu

Sve više Hrvata odlazi na camino, vjersko hodočasničko putovanje u Santiago de Compostelu. Taj grad na sjeverozapadu Španjolske u pokrajini Galiciji grob je apostola Jakova i glasovito hodočasničko središte.

Put je dug gotovo 900 kilometara i prolazi kroz nepristupačne krajeve da bi se stiglo do katedrale sv. Jakova. Tu je tijelo velikog apostola, jednog od trojice koji su bili sa Isusom na Brdu preobraženja (Tabor).

Splićanin Ivica Bota (67), suprug, otac dvoje djece i djed malene Dore, inženjer građevinarstva i svojedobno pomoćnik ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo, prošle je godine – od sredine svibnja do početka srpnja – 45 dana hodočastio svetomu Jakovu u Santiago de Compostelu, propješačivši gotovo 900 kilometara od granice s Francuskom do gradića u Španjolskoj u kojem se čuvaju moći svetoga Jakova, te produžio do Finisterre, gdje tradicionalno završava hodočašće.

„Odluku o putu donio sam nenadano. Nešto sam čitao o vrtu na internetu i iskočio mi je članak o Santiagu de Composteli – jednom od najpoznatijih hodočasničkih svetišta na svijetu. Znao sam otprije za taj put. Čitao sam knjige i gledao film ‘Put’. Jednostavno sam osjetio poziv i rekao: ‘Idem.’ … privukla me i simbolika broja 40. Mnogo toga Biblija opisuje što se dogodilo za 40 dana ili godina, uz to taj broj ima značaj u Isusovu životu i životu kršćanske zajednice. Skupio sam puno podataka preko interneta od ljudi koji su prošli taj put, podijelili su svoja iskustva sa mnom i davali mi savjete kako što lakše prebroditi teškoće puta«, priča Ivica Bota.

Prije toga hodočašća nije mnogo pješačio, najduže mu je bilo od njegove kuće na Bačvicama do Pazara, a hodočastio je na mjesta gdje nije trebalo mnogo pješačiti, primjerice u Rim na grob sv. Petra i u Međugorje.

„Svrhu sam pronašao u molitvi. Svaki sam dan na putu molio za jednu osobu ili jednu obitelj, skupinu ljudi, bilo da je riječ o prijateljima ili neprijateljima, rodbini, živima ili mrtvima. Mislio sam prvotno moliti za tri invalida koja imam u kući, a onda sam to proširio na ostale. Napravio sam popis i tih 45 dana molio sam svaki dan za nekoga s popisa. Izmolio sam nekoliko milijuna Očenaša, Zdravomarija i Slava Otcu, potom druge molitve i litanije te posebne molitve za mrtve. Zadnji dan hodočašća posvetio sam svima koje sam nesvjesno zaboravio.“

S tom je molitvom Bota duhovno rastao. Što je više molio, bio je, kaže, ispunjeniji, sretniji i mirniji.

„Nakon nekoliko dana dobio sam žulj, pojavile su se i nove vene, žuljala me zubna proteza, pojavio mi se ispod oka ječmenac, a još su se i hemoroidi aktivirali. Zapitao sam Boga zar je sve moralo odjedanput. Poslije se to smirilo.“

Na putu je sreo hodočasnike s različitih kontinenata, od kojih samo troje Hrvata, i različitih religija, vjernike, nevjernike i avanturiste. Susreo je i par koji se na putu upoznao, zaljubio i vjenčao i sada drži jedno od prenoćišta za hodočasnike.

»Put zamišljam s velikim slovom ‘P’ jer se na njemu živi, voli i umire. Na Putu se nalaze i križevi u spomen na hodočasnike koji su umrli na Putu. U prenoćištima, primjerice, znade se susresti ljude sa štakama koji nastavljaju put. Susreo sam čovjeka koji je iščašio nogu i sa štapom je hodao. Nije odustao. U Santiagu smo se opet sreli.“

Mobitel da se može javiti svojima i fotoaparat sve je čime se koristio od tehnologije jer nije htio da mu išta odvlači pozornost od onoga bitnoga i svjedoči: „Kad ste na Putu, vi ste kao u nekom drugom svijetu. Nema vijesti koje vas svakodnevno bombardiraju, nema televizije, novina, interneta. Tih dana nisam znao što se događa u svijetu. Moj svijet je bio Put, molitva i razgovor s mojim Prijateljem (Isusom op.), dolasci, prenoćišta i odlasci. Živite taj Put koji vam vraća energijom da ga možete prijeći i doživjeti ono važno.“

Bota potječe iz tradicionalne vjerničke obitelji, a majka mu je iz brojne obitelji – jedno od 13 djece svojih roditelja. „U mojoj kući uvijek se slavila Gospa i blagdani. Moj dida bio je slijep pa sam ga ja vodio na misu. U majčinu stanu blagoslov je pape Ivana Pavla II. za 50. godišnjicu braka mojih roditelja. Uz posao, obitelj i obveze moram priznati da nisam svake nedjelje išao na misu. Ali kad sam se vratio s toga hodočašća, nešto se promijenilo. Dobio sam osjećaj prisnosti u molitvi, osjećaj da je netko stalno uz mene. Ojačao sam vjeru, ljubav i sigurnost u vjeri. Nije to više ona tradicionalna vjera: vjerujem i to je to. Tu je i potvrda vjere jer u svemu što se događa treba prepoznati Božji prst. Prepoznao sam ga nekoliko puta i to je dar koji nam Bog daje, daje nam i slobodu za odluku, ali i slobodu za prepoznavanje njegovih znakova i darova. Kad ljudi u vjeri krenu na taj Put, prepoznat će mnogo toga kao Božji dar, kao blagoslov ili potvrdu.“, završava ovaj čovjek kojem je put na grob apostola Jakova promijenio život u 67-oj godini života.

Cijeli članak pročitajte ovdje

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr