Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) zarazu koronavirusom koja se proširila gotovo cijelim svijetom u srijedu je službeno proglasila globalnom pandemijom.
U Hrvatskoj je 19 oboljelih. Ukupan broj slučajeva u svijetu premašio je 126.000 u 114 zemalja i teritorija, a umrlo je više od 4350 osoba.
Najzahvaćenija zemlja nakon Kine je Italija (12.462 slučajeva, od kojih 2313 novih, te 827 umrlih) koja nastavlja borbu protiv koronavirusa, te se na 15 dana zatvaraju svi barovi, restorani, frizeri i sve trgovine, osim trgovina s prehrambenim proizvodima i ljekarni.
Pandemija nije povezana s težinom bolesti ili stopom smrtnosti, već sa zemljopisnim širenjem. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), pandemija se proglašava kada se nova bolest, za koju populacija nije razvila imunitet, počinje ubrzano širiti svijetom.
Pandemija je posljednji put proglašena 2009. godine u slučaju virusa H1N1.
Da bi se iz epidemije prešlo u pandemiju, mora doći do drugog vala zaraze. Naprimjer, ako se turist zarazio u Kini a simptome dobio u drugoj zemlji to ne spada pod kategoriju moguće pandemije. Ali ako se virus počinje širiti u nekoj zemlji između osoba koje nisu bile u Kini ili u dodiru s nekim tko je putovao u tu zemlju, radi se o matičnom širenju koje se može proglasiti pandemijom.
Kada se proglasi pandemija, to znači da će vrlo vjerojatno doći do širenja zaraze u drugim zajednicama te vlade i zdravstveni sustavi moraju biti spremni na takvo izvanredno stanje.
Epidemija je, s druge strane, nagli porast slučajeva oboljenja koji može biti jedinstven za jednu zemlju ili zajednicu.
“Širenje koronavirusa prva je pandemija uzrokovana koronavirusom”, izjavio je čelnik Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus i dodao:
“Pandemija nije riječ koja se koristi olako. To je riječ koja, ako se zlorabi, može izazvati nerazuman strah ili bojazan da je bitka izgubljena, što može dovesti do nepotrebnih patnji. Podizanje stupnja uzbune ne znači da je SZO prestao sa svojim dosadašnjim aktivnostima u borbi s virusom ili da države trebaju prestati raditi ono što su radile dosad.”
“U protekla dva tjedna, broj slučajeva Covid-19 izvan žarišta u Kini povećao se 13 puta, a broj zahvaćenih zemalja utrostručio se“, rekao je Tedors.
Unatoč proglašenju pandemije, a pod tim pojmom smatra se globalno širenje bolesti koje je teško kontrolirati, Tedros je naglasio da je još moguće smanjiti broj novih zaraza odlučnom provedbom odgovarajućih zdravstvenih mjera.
“Sve zemlje još mogu promijeniti tijek pandemije”, rekao je Tedros.
Troje stručnjaka za The Guardian komentiralo je što to konkretno znači za cijeli svijet.
“U njihovom proglasu se navodi da to ne mijenja njihove savjete kako postupati te da su u zemljama u kojima je došlo do značajnog izbijanja koronavirusa potrebne ‘hitne i agresivnije’ mjere. Riječ koja nedostaje u izjavi Svjetske zdravstvene organizacije je ‘održivo’. Sasvim je jasno da će Covid-19 biti s nama još neko vrijeme i mjere koje poduzimamo moraju biti mjere uz koje ćemo moći živjeti”, kazao je Mark Woolhouse, profesor epidemiologije na Sveučilištu Edinburgh, prenosi jutarnji.hr.
Doktor Michael Head sa Sveučilišta Southampton tvrdi da se u proglasu Svjetske zdravstvene organizacije navodi da se neke zemlje muče s nedostatkom resursa, ali i nedostatkom rješenja za suzbijanje širenja virusa.
“Ovo je očito izravna indikacija da Svjetska zdravstvena organizacija smatra da su mnoge zemlje sporo reagirale. Proglašavanje globalne pandemije može značiti da će zemlje u svijetu biti motiviranije da implementiraju strože mjere, poput zabrane javnih okupljanja“, kazao je Head.
Nathalie MacDermott iz britanskog Nacionalnog instituta za zdravstvena istraživanja (NIHR), smatra da je globalna pandemija proglašena zbog velikog širenja koronavirusa diljem svijeta.
“Svijet se posljednjih nekoliko tjedana pripremao za potencijalnu pandemiju, koja je ozbiljno shvaćena u svim zemljama”, kazala je. Tvrdi i da proglašavanje globalne pandemije pokazuje važnost suradnje svih zemalja na svijetu kako bi situacija s koronavirusom bila pod kontrolom.
Dosadašnje pandemije su H1N1 (2009.), HIV-1 (1981.), španjolska gripa (1918.), velike boginje (1870.) i kuga (1347.).
Razlozi zbog kojih se prijetnja zaraze i opasnosti koronavirusom doživljava kao veća opasnost od sezonske gripe
Postavlja se pitanje o razlozima zbog kojih se prijetnja od zaraze koronavirusom doživljava kao veća opasnost od sezonske gripe. Važno je pritom osvrnuti se na obilježja trenutne prijetnje od zaraze koronavirusom, jer specifična obilježja prijetnje povećavaju emocionalnu reakciju, ali i osvrnuti se na razloge zašto ljudi općenito pokazuju sklonost čuti loše informacije, a ne i one umirujuće, ističe dr.sc. Ljiljana Muslić, prof. psih. s Odsjeka za promicanje mentalnog zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Neka obilježja prijetnje povećavaju emocionalnu reakciju i doživljaj rizika i opasnosti. Istraživanja su pokazala da postoji sklonost u precjenjivanju opasnosti kod novih rizika, odnosno novih vrsta opasnosti. Naime, više se brinemo kada su u pitanju novi i nama do sad nepoznati rizici, nego neki poznati. U ovom slučaju možemo napraviti usporedbu između sezonske gripe i prijetnje zarazom koronavirusom. Koronavirus je nov virus te kao takav nova prijetnja koja nam je manje poznata od sezonske gripe. Što manje znamo o određenoj prijetnji raste strah i osjećaj neizvjesnosti te se nerijetko javljaju i ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole, ponašanja kao što su spomenuta masovna kupovanja i stvaranje zaliha hrane i potrepština, kupovina zaštitnih sredstava i maski i sl. To je pojava koja se ne događa samo u Hrvatskoj već i šire. Također, rizike kojima se osoba svjesno i dobrovoljno izlaže obično doživljavamo manjima za razliku od onih koji nisu dobrovoljni i nisu dostupni našoj kontroli, kao što je koronavirus.
Zašto ljudi čuju samo loše stvari, a ne i umirujuće informacije od stručnjaka?
Istraživanja su pokazala da u svakodnevnom životu, kako bi se brzo donijela odluka o čemu se brinuti, a o čemu ne, mozak koristi „mentalne prečice“ koje se odvijaju na nesvjesnoj razini, i instinkti i emocije tu igraju važnu ulogu. Usto je mozak skloniji pamtiti loše i općenito je osjetljiviji na neugodne i loše informacije koje su ključne za preživljavanje. Zapravo u primanju informacija mozak djeluje selektivno, veću pažnju pridaje lošim informacijama (raširenosti virusa, broju oboljelih, broju umrlih…), a zanemaruje primjerice one o ozdravljenju. Dodatno, uslijed preplavljenosti strahom, koji je donekle razumljiv i očekivan u ovakvim situacijama, precjenjivanje realnoga rizika može dovesti do još intenzivnijeg straha, a on pak do nepromišljenih ponašanja.
5 savjeta – kako se nositi sa strahom?
Iako je strah normalna reakcija koja u određenoj mjeri pomaže da budemo pozorniji na moguće izvore prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju općenito, pretjerani strah i panika mogu više u tome više štetiti nego koristiti. Kako bismo „upravljali“ našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka:
Važno je prvo i osnovno naći i pratiti provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Usto je važna kontinuiranost i dosljednost informiranja, ali ne pretjerano i stalno.
Drugi važan način na koji možemo upravljati osobnim doživljajem rizika je da si postavimo nekoliko jednostavnih pitanja, kao što su – Postoji li razlog zbog kojeg mislim da sam ja osobno u riziku od zaraze? Jesam li bio u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.
Treća preporuka je da promišljamo koje su to mjere i načini, odnosno naša ponašanja kojima uspješno možemo doprinijeti smanjivanju rizika. Na tom mjestu je ponovno važno donositi odluke na temelju vjerodostojnih informacija od strane stručnjaka. To uključuje i ponašanja vezano uz načine na koje možemo zaštiti sebe, ali i druge ljude. Navedenim načinima i ponašanjima odgovorno se ponašamo prema svom zdravlju, ali i zdravlju drugih osoba.
Ovo je trenutak u kojem je važno osvijestiti i važnost općenite brige i ulaganja u vlastito zdravlje te prilika da promjenama u našem zdravstvenom ponašanju prihvatimo stilove života koji doprinose općenito boljem očuvanju našega zdravlja, uključujući doprinose boljoj zaštiti i od zaraznih kao i kroničnih nezaraznih bolesti. To bi mogla biti četvrta važna preporuka i poticaj kada govorimo o tome što možemo učiniti.
I na kraju, peta važna preporuka, ne zaboravimo da ne reagiraju svi jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni. Neka istraživanja u zemljama koja su prolazila iskustva izbijanja epidemija zaraznih bolesti kao što je gripa, SARS i dr. pokazala su da se velik udio populacije osjećao bespomoćno, prestravljeno i zabrinuto.
Razina stresa i anksioznosti te percipirani rizik od zaraze pokazali su se povezani s usvajanjem mjera opreza (preventivnih mjera). U normalizaciji emocionalnih reakcija i naglašavanju nade i otpornosti pomaže redovito i ponavljajuće informiranje jasnim i jednostavnim porukama te empatičan pristup normalnim stresnim reakcijama. Stoga je u ovim trenutcima važno da pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću. Pritom je važno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike. Važno je prihvatiti da ne reagiramo svi jednako i da je svakome „njegov strah realan“, te im treba pomoći, umiriti ih, pritom ih ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati. Također je važno poticati realne procjene rizika kao i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj ponavljanjem točnih informacija, realnih procjena rizika i opasnosti te mjerama zaštite utemeljenima na stručnim dokazima. U svakom slučaju važno je međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći jedni drugima, zaključuje dr.sc. Ljiljana Muslić, prof. psih.
