Martina Grahek Ravančić povijesničarka je s Hrvatskog instituta za povijest, govoreći za narod.hr o događajima od 8. svibnja 1945.- oslobođenja Zagreba do zločina tijekom oslobođenja, poratnih zločina, pa sve do Bleiburga i stradanja koja su tamo uslijedila, istaknula je da je Bleiburg bio sami početak – početni represivni element koji je s formiranjem vlasti poprimio nove oblike, kroz pritisak na sudstvo i istražne organe te kroz sve one sustave koje je režim u Jugoslaviji oblikovao dalje. U masovnim grobnicama leži veći broj ljudi nego što se pretpostavljalo.
Sama završnica II svjetskog rata na ovim prostorima bila je prilično očekivana, iako se nekima činilo da će se tu dogoditi neka čuda, prvenstveno je to mislilo vodstvo NDH, kazala je Grahek-Ravančić.
8. svibnja kojeg se danas naziva oslobođenje, prevrat, a Grahek Ravančić ga je nazvala dan kada je preuzeta vlast, bio je očekivan.
“Za one realnije nije bio iznenađenje ali je donio velike promjene, a broj onih koji su bili zadovoljni time bio je otprilike jednak onima koji su se toga pribojavali”, kazala je Grahek Ravančić.
“Kraj rata bio je obilježen propagandom u pogledu preuzimanja vlasti od strane Jugoslavije i većina ljudi ga je dočekala u neznanju, kazala je Grahek te dodala da im je bilo rečeno da će krenuti prema zapadu.
“Vlada nije bila svjesna cjelokupnog stanja i nije se baratalo svim podacima, odluka da povlačenje ide prema saveznicima je donesena na brzinu, ne imajući na umu da će se tamo naći velik broj civila, koje je pratilo vojno osoblje za koje je bilo obavezno povlačenje, a poglavnik je otišao sam sa svojom pratnjom i našao sebi spas”, pojasnila je Grahek-Ravančić.
“Prvi dio povlačenja prošao je relativno glatko negdje do Celja, jer snage JA nisu baratale velikim brojem vojnika na ovom prostoru, neke procjene kažu da je riječ o oko 100 000 vojnika NDH, a o broju civila teško je govoriti, prema demografskim istraživanjima moglo bi biti oko 200 000 ljudi koji su krenuli na povlačenje.
“Okruživanja i zarobljavanja počela su oko Celja, što bi značilo da je jedan dio kolone pristigao do Bleiburga”, rekla je Grahek-Ravančić i pojasnila da je većina ljudi zapela na svom povlačenju i pod pratnjom vojske vraćena natrag, a oni koji su pristigli na austrijsko područje ili do Bleiburga čekali su vijesti s pregovora i nisu znali što ih točno očekuje.
“Očekivali su da će ih zapadni saveznici primiti i da će doći do sukoba između Zapada i komunističke vlasti, što se naravno nije dogodilo, nerealno je bilo to očekivati jer su britanske jedinice i Jugoslavija bile saveznice, pa se na NDH i njihove civile nije blagonaklono gledalo”, pojasnila je Grahek-Ravančić i dodala da se na pregovorima reklo dosta toga kontradiktornog, vijest se neorganizirano širila te velik broj ljudi nije bio ni upoznat s uvjetima kapitulacije.
“Pod uvjetima kapitulacije bilo je rečeno da će se prema zarobljenicima odnositi prema odredbama međunarodnog humanitarnog prava.Velik dio ljudi je predao oružje, dok je dio ljudi samostalno krenuo u proboj i prebjegao u zemlje Južne Amerike”, ispričala je Grahek-Ravančić.
Nakon toga uslijedio je križni put i najokrutniji oblik likvidacije i bespoštednog tretmana prema zatvorenicima u brojnim logorima i stratištima, najviše u Sloveniji i SZ Hrvatskoj kada se nad zarobljenicima provodio najsustavniji, najdetaljniji i najoštriji pritisak, nastavila je Grahek-Ravančić.
“Među tim ljudima bilo je onih koji su morali odgovarati na djela počinjena u II svjetskom ratu, no bilo je i onih koji zasigurno nisu bilo odgovorni ni za što. Nitko se nije našao pred konkretnim sudom”, istaknula je Grahek-Ravančić i dodala da je “pravda” prvog naleta bila vrlo ošta i nije nikog isključivala, primjenjivala se odmah na terenu po logorima i masovnim grobnicama.
Oko 15 tisuća ljudi u nalazi se u Sloveniji u masovnoj grobnici Tezno, a u svakoj od tih grobnica, broj žrtava koji se smatrao da postoji je veći, pa su sveukupna stradanja veća, nisu milijunska ili polumlijunska, ali su velika, procjenila je Grahek-Ravančić.
Bleiburg je bio sami početak – početni represivni element koji je s formiranjem vlasti poprimio nove oblike, kroz pritisak na sudstvo i istražne organe te kroz sve one sustave koje je režim u Jugoslaviji oblikovao dalje, kazala je Grahek-Ravančić.
Često će se reći da je svaki rat popraćen odmaznom, no svaka takava odmazda mora biti ograničena i vremenski i brojem stradanja. U ovom slučaju granica je izostala, tako da ovo ne možemo svrstati u odmazdu pobjednika nad pobijeđenima II svjetskog rata, istaknula je povjesničarka Grahek-Ravančić.
Pobjednici su uvijek pisali pravila nakon ratova, ali i tad su postojale pravne norme i aparati koji su određivali prava zarobljenika, ali nije viđeno da je itko ikad pred sudom odgovarao, bilo da se radilo o nekom iz zarobljeničke kolone ili nekom sa strane jugoslavenske armije ako se nije pridržavao uputa ili su likvidacije rađene na vlastitu ruku mimo zapovijedi, pojasnila je Grahek-Ravančić.
“Tu izuzimam suđenja koja su bila propagandna u kojima se sudilo vodstvu NDH, Stepnicu ili istaknutim osobama, pa su osim osude imala i propagandnu funkciju kojom pokazuju kako završavaju oni koji se nisu ponašali u skladu s onime što je režim propisivao”, kazala je Grahek-Ravančić.
“Najveći broj masovnih grobnica s područja Zagreba nalazi se na sjeveru grada: Sljeme, Gračani, Medvednica, jer su tamo vojske prolazile u završnici rata, no grobnica ima i u samom gradu, a broj žrtava ne zna se niti otprilike. Postoji evidencija grobnica, popis lokaliteta, no u istraživanjima smo slabi i malo je učinjeno. Za to su potrebna velika sredstva te interdisciplinaran pristup”, rekla je Grahek-Ravančić.
Svi su puni dobre volje, ali dalje od toga nismo otišli. Društvo kao takvo treba zauzeti stav prema tome, koji će onda biti manje opterećujući za bilo koga u budućnosti, zaključila je Grahek-Ravančić.
Barbara rov 2009. – Huda jama, masovna grobnica.
