Farsa je posuđenica iz francuskoga jezika, a označava događaj koji se gubitkom dostojanstva pretvara u svoju suprotnost; ruglo ili lakrdija. U pravnom, demokratskom, sociološkom smislu to je definicija onoga što Ministarstvo socijalne politike i mladih čini s obiteljskim zakonom 2015. godine.
Ministarstvo je u rubrici Javna rasprava dana 16. ožujka 2015. objavilo dvije isprave koje nose isti naslov: „Izvješće o provedenom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Iskaza o procjeni učinaka propisa za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona, s Konačnim prijedlogom Zakona“.
Prvo izvješće je popunjeni obrazac o provedenoj javnoj raspravi. U Vladinu Uredu za udruge su potvrdili da to izvješće nije dano na obrascu kakav su oni priredili prema Kodeksu savjetovanja, nego da ga je netko u ministarstvu samostalno dorađivao. Osim toga, Vladin Ured ističe da je to obrazac o provedenoj javnoj raspravi o nacrtu propisa i da on uopće ne služi izvješćivanju o provedenom savjetovanju o procjeni učinaka propisa jer je člankom 16. stavkom 4. Uredbe o provedbi postupka procjene učinaka propisa (NN 66/12) propisano: „Stručni nositelj nakon savjetovanja ažurira Nacrt iskaza s tezama u skladu s usvojenim primjedbama, prijedlozima i mišljenjima iz savjetovanja.“ Stoga je Ministarstvo o provedenom savjetovanju o tezama za obiteljski zakon trebalo objaviti ažurirani obrazac Iskaza o procjeni učinaka propisa (Prilog 3 spomenute Uredbe) i Informaciju o provedbi savjetovanja o nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa (Prilog 4 spomenute Uredbe).
Iz oba objavljena izvješća proizlazi da je Ministarstvo zaprimilo 14 očitovanja u savjetovanje o tezama i procjeni učinaka propisa nacrta novoga obiteljskoga zakona. No, umjesto svih 14 zaprimljenih očitovanja, drugo izvješće sadržava samo 11 očitovanja zainteresirane javnosti (I.-VI. i VIII.-XII.). Sedmo očitovanje u grubo je prepričano, dok XIII. i XIV. (očitovanja koja je dostavilo Vijeće za život i obitelj Hrvatske biskupske konferencije) uopće nisu uvrštena. Dakle, tri od 14 očitovanja ili više od petine zaprimljenih mišljenja zainteresirane javnosti – nije objavljeno. A riječ je o javnoj raspravi! Koja uopće nije javna ako sav njezin sadržaj nije javno dostupan.
Na zaprimljene primjedbe i prijedloge Ministarstvo nije odgovorilo točku po točku, nego se sumarno odredilo o svakom očitovanju, a u bitnom ni jednu jedinu primjedbu ili prijedlog nije prihvatilo! Pomoćnik ministrice Opačić, bio je 25. veljače 2015. obećao: „Sve što vi nama pošaljete će biti i po Zakonu o procjeni učinaka propisa, biti obrazloženo što smo prihvatili, što nismo“ (22:29 – 22:36). Hrvoje Sadarić nije održao obećanje da će Ministarstvo postupiti sukladno zakonu, ali jest da će se znati što je prihvaćeno. I sad se zna: ama baš ništa! Ministarstvo je potvrdilo, što je Sadarić bio bez uvijanja najavio: „Više nije vrijeme za stručne rasprave… razgovor o tom… gdje u znanstvenoj raspravi otvaramo otvorena pitanja i kažemo: ‘Ovo je nejasno. Što se želi s ovim konceptom?’, nama u ovom trenutku ništa ne znači!“ (16:58 – 17:13).
Ministarstvo se u drugom izvješću izjasnilo i o očitovanjima čiji sadržaj nije objavilo, pa je tako javnosti onemogućilo potpunu, točnu, provjerljivu informaciju o čem govori.
Stoga tim izvješćima nije udovoljeno zakonskoj obvezi (čl. 19. st. 4. Zakona o procjeni učinaka propisa – NN 90/11, i čl. 19. st. 4. Uredbe o provedbi postupka procjene učinaka propisa, NN 66/12) nositelja izrade propisa. Zbog toga su već sada ispunjene pretpostavke da se zakon koji se kani donijeti ovakvim kršenjem demokratičnosti i postupkovnih pravila može odrediti ustavnopravno neprihvatljivim. Uostalom, pomoćnik ministrice Opačić to je unaprijed javno istaknuo: „Ove su stvari [kod] koje ne možemo držati se strogo propisane procedure“ (25:28 – 25:32).
Ministarstvo je u cijelosti prešutjelo da je u razdoblju javnoga savjetovanja na adresu elektroničke pošte namijenjene tom savjetovanju primilo 644 poziva zainteresiranih građana, znanstvenika, odvjetnika, roditelja, bračnih drugova i drugih, da obustavi ovakvo donošenje obiteljskoga zakona.
Da je Ministarstvo objavilo izvješće na za to propisanom obrascu, bilo bi navelo tko su „neposredni dionici u izradi Nacrta prijedloga iskaza“, kako propisuje obrazac iz Priloga 3, tj. doznalo bi se tko su točno autori cijeloga projekta. Pisanje zakona povlači odgovornost za cijeli život. Za ljude znanja ne postoji abolicija. No, ovdje se sve poduzima mimo znanja i mimo odgovornosti. Iako je primilo niz argumenata zašto je taj podatak važan (točke 15.-23. Očitovanja od 19. veljače 2015.), tj. zbog čega javnost ima pravo znati koje su osobe sastavile novi prijedlog obiteljskoga zakona, Ministarstvo i dalje taji tko stoji iza ove pravne vratolomije. Pomoćnik ministrice Opačić, na javnom je izlaganju 25. veljače 2015. više puta odbio imenovati autore zakonskoga projekta: „Nema ovdje radne skupine, ovo je [napravilo] Ministarstvo koje žele napraviti najbolji zakon koji može“ (22.39 – 22.42). „Nije bilo radne skupine. Ministarstvo socijalne politike u svojstvu svojih kapaciteta, svojih službi iznjedrilo je ovaj prijedlog obiteljskog zakona o kojem danas raspravljamo“ (23:57 – 24:05). „Nema radne skupine, nema sastava radne skupine“ (24:12 – 24:15). „Radna skupina se formira odlukom ministrice u ovom slučaju, čak da li su vanjski ili unutarnji [članovi], formira se odlukom ministrice socijalne politike i mladih za radnu skupinu. Nema radne skupine!“ (24:23 – 24:32). „Nema ad hoc radne skupine. I nema neformalno imenovane radne skupine“ (24:35 – 24:40).
Zakonska posljedica i svrha dovršene javne rasprave o tezama bila bi da se, ako rezultati javne rasprave na to upućuju, pristupi pisanju zakona. No, Ministarstvo socijalne politike i mladih taj je zakon već unaprijed sastavilo, a javna ga rasprava nije ni zanimala.
