Krešimir Planinić: Koliko ćemo mi živjeti vrjednote, toliko će biti i istinske demokracije u našoj zemlji

Krešimir Planinić, odvjetnik i član Upravnog odbora U ime obitelji dao je intervju za tjednik Hrvatsko slovo. Intervju prenosimo u cijelosti.

Predsjednik ste stranke Projekt domovina. Godine 2015. izašli ste samostalno na izbore, 2016. niste odlučili izaći. Imate li u planu daljnji politički angažman i pripremate li se za lokalne izbore u svibnju ove godine?

Puno je dragih i dobrih ljudi koji su se uključili u taj politički projekt i tadašnji izbori pokazali su nam 24.000 naših startnih glasača, što je za početak odlično. Premala je bila vremenska razlika između parlamentarnih izbora 2015. i 2016. da bi bio neki značajniji skok. Sada bi i ovi lokalni izbori 2017. g. trebali odpulsirati koliko smo spremni za dalje i više. Dakako, poteškoća je i u mojoj odsutnosti iz političkog djelovanja, jer se više bavim temama koje dotiču U ime obitelji, odnosno civilno društvo, a ujedno imam vlastito odvjetničko društvo koje nas mora i prehranjivati. Tako, osobni politički angažman nešto i ne vidim kod sebe, no volim se baviti i proučavati sve teme koje dotiču čovjeka – od obitelji do gospodarskog okruženja.

Prije nekoliko tjedana udruga U ime obitelji predala je zahtjev za reviziju komunističke presude na smrt hrvatskog intelektualca i predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa. Koliko je još takvih primjera? Ima li presuda koje su revidirane ili poništene? Je li ovo tek početak u radu udruge na tom području?

Filip Lukas je dobar primjer hrvatskog intelektualca koji je bio progonjen u jednopartijskom komunističkom režimu, te prikaz načina na koji se tada lakoćom donosila osuđujuća presuda na smrt. Osim što je bio najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske, Filip Lukas je bio i publicist, znanstvenik, geograf, povjesničar, geopolitičar, teolog itd. Zato je vrijedno osvjetlati njegov obraz, a i prokazati načine funkcioniranja totalitarnog komunističkog sustava. Naravno, on je i dobar primjer jer je na njega „atentat spremao kraljevski režim, ubojstvom mu prijetio ustaški režim, a komunističke ga vlasti osudile na smrt u odsutnosti“, kako kaže povjesničar dr.sc. Kljaić. Bez te istine i, nekima, pomirenja sa činjenicama iz naše prošlosti, teško ćemo dalje graditi i ispravno se postavljati u budućnosti prema stvarima bitnim za našu zemlju. Uglavnom, ima još takvih uspješnih revizija, no ne puno. Najpoznatija pozitivno dovršena revizija nevaljane osuđujuće komunističke presude jest ona bl. Alojziju Stepincu.

A što se daljnjeg rada U ime obitelji dotiče, nastojat ćemo svakako pomoći u smislu razotkrivanja karakteristika totalitarnih režima, te ukazivati na stradavanja nevinih pojedinaca i obitelji koji zaslužuju da ih se Hrvatska na neki način spomene i lijepo prisjeti.

Kako ocjenjujete korištenje demokratskih sredstava u Hrvatskoj od strane građana? Gdje Hrvatska stoji naspram ostalih država po aktivnosti civilnog društva?

Ono što pozitivno gledam jest pomalo ili poviše nestajanja straha kod ljudi za demokratskim i, katkada, javnim djelovanjem od strane građana, a taj strah nam je bio ucijepljen u prethodnom komunističkom režimu. Tako smo odgajani s porukom da šutimo ako drugačije mislimo, jer će se u suprotnom nešto loše dogoditi nama ili našoj obitelji.

Kroz primjer djelovanja udruge U ime obitelji, kao prepoznatljivog predstavnika civilnog društva u Hrvatskoj, mogu jednostavnije prezentirati stanje civilnog društva danas. Postoje raznovrsne udruge s puno zamišljenih aktivnosti i ciljeva, malih i velikih, poštenih, koji marljivo rade doprinose svojim sugrađanima i zajednici, no možda nisu toliko javno eksponirane. Opet, pak, nailazimo na podosta dobro „javno“ financiranih udruga, no malo je toga ostvareno ili, bolje reći, malo je toga mjerljivo. Naročito kad proanaliziramo načine financiranja udruga.

U ime obitelji svoje djelovanje gotovo isključivo financira donacijama pojedinaca i pravnih osoba. S druge strane, imate primjer godišnje dodijeljenih 1.6 milijardi kuna iz javnih izvora pojedinim udrugama, a da ne znate što su te iste udruge napravile s tolikim sredstvima ni koji su rezultati i učinci, odnosno, kako su konkretno financirani projekti doprinijeli općem dobru. Još uvijek, dakle, ne možemo dokučiti neko standardizirano pravilo prema kojem bi se udruge financirale iz državnog ili lokalnog proračuna, direktno ili indirektno, a kamoli da se kvalitetno kontroliraju dodijeljena sredstva i mjere učinci.

Na tom primjeru rada udruga može se odražavati demokratičnost i pluralnost samog društva. Ako udruge zastupaju i predstavljaju stvarne ljude i djeluju da im pomognu, tada ujedno i potiču razvoj društva. U suprotnom, događa se da udruge stvaraju umjetno društvo i u stvarnosti zastupaju samo svoje interese na način da gledaju kako do novaca iz državnog, gradskog ili bilo kojeg drugog javnog proračuna, a ne kako da pomognu ljudima.

U Hrvatskoj imamo veliki broj nevladinih udruga. Treba li odobravati njihovo financiranje iz državnog proračuna. Ako da, pod kojim uvjetima. Treba li dopustiti njihovo financiranje iz inozemstva? Ako da, pod kojim uvjetima?

Ono što U ime obitelji zagovara jest da trebaju biti postavljeni realni standardizirani kriteriji za sve udruge – možete promatrati kroz broj volontera, prikupljene donacije, potpise podrške sugrađana, stručnjaka, ostvarenih mjerljivih rezultata, kako god – samo bez maštovitih uvjeta natječaja koji ciljaju na točno određene udruge. U krajnjoj liniji, da na državnoj razini bude donesena i odluka da se ne financira ni jedna organizacija civilnog društva, udruga U ime obitelji će imati iste uvjete kao što ih ima sada, jer ne ovisi o javnim financijama, već o dostojanstvenim ciljevima za koje se u društvu zalaže i za koje ćete uvijek naći ljude dobre volje.

Trenutno je na snazi Obiteljski zakon od 18. rujna 2015. Taj Zakon pokazao se kao kozmetička promjena Obiteljskog zakona iz 2014, koji je Ustavni sud proglasio neustavnim. Osnovana je Radna skupina za novi Obiteljski zakon. I vi ste član te skupine. U kojem smjeru ide nacrt novog Zakona i koji su prema Vama njegovi najvažniji sadržaji?

Da, nažalost, Obiteljski zakon koji je sada na snazi u suštini je onaj koji je već suspendirao Ustavni sud zbog brojnih manjkavosti i pravnih opasnosti. Trik ili podvala tadašnjih predstavnika javne vlasti je ispod razine i dostojanstva koje treba predstavljati Vlada RH. Znači, da izbjegnete pravnu posljedicu Odluke Ustavnog suda upakirate u novo ruho isti sadržaj Obiteljskog zakona i ponovno ga donesete, a računate da Ustavni sud dva puta neće biti tako brz. Dakako, Radna skupina je prionula poslu, no kako smo se zajednički dogovorili da nećemo sa sadržajem izlaziti u javnost prije nego što bude dovršeno, mogu samo reći da je donošenje Obiteljskog zakona predviđeno za zadnji kvartal 2017. godine.

Kako s pravne strane pristupiti problemu pobačaja i kako komentirate nedavno Rješenje Ustavnog suda RH?

Svi smo svjesni kako je pobačaj osjetljivo i teško pitanje. Ne samo pravno, nego životno, filozofsko, medicinsko, etičko itd. Nijedna majka – žena ne donosi odluku o pobačaju jednostavno i lako. S pravne strane mislim da treba krenuti u regulativu od dvije činjenice – prva, da život počinje začećem, i druga, da u ravnotežu promišljanja možemo uz život djeteta samo staviti život majke. Kad je, dakle, ugrožen život majke, tada valja pravno regulirati mogućnost pobačaja. Time stavljamo ispravno pravo na život iznad svih drugih prava, jer iz prava na život proizlaze druga prava.

U Rješenju Ustavnog suda vidimo da su ustavni suci pobjegli od rješavanja o biti stvari, no važno je i pozitivno naglasiti kako su naložili zakonodavcu da taj gotovo 40 g. star tzv. Zakon o pobačaju valja bolje urediti, jer je formalno neustavan i „zastario“. Ono gdje smo očekivali više od takve institucije jest da odgovore što znači „Svako ljudsko biće…“ u ustavnoj odredbi čl. 21. st. 1. „Svako ljudsko biće ima pravo na život“.

Jednako tako, ostali smo bez formalne potvrde da život počinje začećem, a sam Ustavni sud je zatražio i dobio jednoglasnu potvrdu Etičkog povjerenstva Klinike za porode i ženske bolesti da život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice. Za pravnu zbrku koje se zasluge, kroz čitanje predmetnog Rješenja, mogu pripisati Ustavnom sudu, ponajviše je zanimljiv prijepis dijela Odluke Ustavnog suda Slovačke iz 2007. godine (nije razvidno da je riječ o citiranju).

U dijelu ocjene ustavnosti tzv. Zakona o pobačaju najbitniji dijelovi pripadaju ili smisleno pripadaju naznačenoj odluci drugog Ustavnog suda, koji se u svojem tumačenju rukovodio drugačijim ustavnim normama, jer Ustav Slovački nije identičan Ustavu RH ni o toj materiji. Začuđuje nas, dakle, lakoća rješidbe ovog predmeta na usporedno neusporediv pravni način. No dobro, valja reći da je bolja situacija nego prije, jer barem imamo dvogodišnju mogućnost šire društvene javne rasprave da zakonodavno pitanje o pobačaju zajednički riješimo na bolji način.

Je li u pripremi ovogodišnji Hod za život? Možemo li očekivati nešto drugačije s obzirom na prethodnu godinu?

Hod za život je stvarno već počeo s ozbiljnim pripremama i raduje me kako su ljudi uključeni u organizaciju motivirani i puni ideja. Nisam baš prava osoba za sadržajno iskazivanje drugog nacionalnog Hoda za život, već gđa Hajdi Begović, no, koliko pratim, bit će još bolje i dalje s jasnom pozitivnom porukom. U Zagrebu je Hod za život planiran za 20. svibnja! Mislimo na život nerođenih i pokušajmo ga zaštiti čim više možemo svojim makar i malim djelovanjem.

Imamo li u Hrvatskoj problema s prevelikim brojem institucija koje jedna drugoj proturječe ili se komplementarno bave istim poslom. Primjerice, treba li nam Agencija za odgoj i obrazovanje koja dobiva novac iz državnog proračuna za provedbu nacionalnih programa budući da imamo Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa, koje ima slične ciljeve? Je li i to rezultata pravne neusklađenosti?

Slažem se s Vašom konstatacijom, s tim da sam podosta subjektivan kad razgovaramo o toj temi i još kritičniji. Kako radim već preko 22 godine u realnom-privatnom sektoru, podosta novaca iz državnog proračuna bih organizacijski drugačije raspoređivao i nadzor pojačao, te svakako uveo sistem nagrade i penala za rad u javnoj službi, saborskih zastupnika, agencija, ministarstva…Jasno, nedostatno se primjećuju oni dobri i vrijedni u javnim službama zbog nemjerljivosti pojedinačnog rada i državnih agencija/službi, a samo niču afere i prigovori. Preklapanje funkcija i neusklađenost, ne nužno pravna, bolje reći podbačaj u organiziranosti i upravljanju, dovodi nas do zaključka da podosta možemo učiniti u organizacijskom i upravljačkom segmentu državnih institucija.

Kakvim u cjelini ocjenjujete pravni sustav u Hrvatskoj? Je li on ispolitiziran?

Nije sporno da smo u ovih 25 godina od osamostaljenja morali kompletno izmijeniti naš pravni sustav, a naročito je teško bilo preseljenje iz socijalizma u kapitalizam, pa tako i usvajanje europske pravne stečevine. Politika više-manje. Ona je uvijek prisutna, a naročito u zakonodavnom segmentu. Ono što je, pak, najpotrebnije i što nas sve dotiče u želji, jest brz i učinkovit sustav. To još uvijek ne postoji i po tome smo ostali u socijalizmu.

U pravosuđu sam cijeli radni vijek, a odvjetnik od 1998. godine, tako da bih kao glavne ciljeve pravosuđa, za dobrobit svakoga u Hrvatskoj, istaknuo ubrzavanje sudskih postupaka i ujednačavanje sudske prakse. To je osnovno, a zasigurno bismo mogli proširiti temu i na daljnjem pojačavanju transparentnosti u pravosuđu odnosno objavljivanju svih sudskih odluka, rasporeda predmeta i statusa postupaka. Potpuna informatizacija pravosudnog sustava, naime, nužna je radi uvida u rad sudaca i spomenutog ujednačavanja sudske prakse.

Uz iznijeto bih istaknuo i jednu do sada neprihvatljivu praksu zakonodavca u kontinuiranim izmjenama propisa u kratkim vremenskim intervalima, pa i u značajnim zakonskim tekstovima. Stoga, nužno je usmjeriti pažnju na postizanje usvajanja stabilnosti važnih propisa, kako ne bi učestale promjene dovodile do nesigurnosti i nedjelotvornosti u primjeni.

I na kraju, od čega i započinje sve, a što ste indirektno spomenuli, potreba za promjenom nepravednog izbornog sustava. Zagovarati ispravne veličine izbornih jedinica, zabranu predizbornog koaliranja, elektroničko glasovanje radi naših državljana izvan zemlje, te pojačano preferencijalno glasovanje s najmanje tri kandidata. Sve kako bi izbori bili pravednije ogledalo ljudi koje predstavljaju te da bismo demokratizirali i političke stranke. Trenutačno izborno zakonodavstvo štiti duopol stranaka HDZ-SDP i daje faraonsku moć predsjednicima stranaka, pa saborski zastupnici postaju više glasačke mašine nego predstavnici naroda u parlamentu.

Posljednjih dana piše se o partizanskim mirovinama, od kojih je 75 posto naslijeđenih. Najmlađi korisnik partizanske mirovine rođen je 2001. Hrvatska svake godine isplaćuje milijune kuna za te mirovine. Kako bi, prema Vašem sudu, bilo moguće riješiti problem tih i svih drugih „nasljednih“ mirovina u cjelini?

Mirovinski sustav je općenito problem i dodatno opterećenje za državni proračun u visini od 16,17 milijardi kuna, a bit će još i više, jer mi koji radimo i s visokim mirovinskom doprinosima na plaću, tzv. generacijska solidarnost, ne uspijevamo pokrivati izdatak za umirovljenika u Hrvatskoj. Svakako je državnički put u sužavanju tih nasljednih prava, ako želite zagristi tu kiselu jabuku. S druge strane, koliko-toliko istovrsnu kategoriju, korisnike mirovina, branitelje, naše zaslužnike iz Domovinskog rata treba makar izjednačiti u tim pravima, a ne da postoji vrijednosna zbrčka i nepravednost prema onima kojima smo dužni zahvaljivati na neovisnosti i slobodi u Lijepoj Našoj.

U 20. stoljeću živjeli smo pod dva totalitarna i tri diktatorska režima. Ivan Pavao II. u enciklici „Centesimus annus“ napisao je kako se demokracija bez vrjednota lako prometne u otvoreni ili prikriveni totalitarizam. Ima li demokracija u Hrvatskoj vrjednote? Ili već živimo u prikrivenom totalitarizmu?

Sviđa mi se ovo pitanje za kraj. Pokušaji relativizacije i izbjegavanje unutarnjeg društvenog moralnog poretka nisu mimoišli Hrvatsku, no dobro je da su naši ljudi mahom ostali vjerni tradicionalnim vrijednostima, pa medijska i politička slika odudara od stvarne. Primjerice, velika većina u Hrvatskoj će reći da im je obitelj važna, dok se istodobno taj „ognjištarski“ rukohvat razvodnjava na svakojake načine. Demokracija je u neprestanom pokretu, a tako i kod nas. Malo koji korak naprijed, pa nekoliko ulijevo. Koliko ćemo mi živjeti vrjednote, toliko će biti i istinske demokracije u našoj zemlji, a nada je uvijek prisutna.