Što očekivati od najavljenog sučeljavanja Plenkovića i Milanovića? Može li se to sučeljavanje i njegovi eventualni rezultati gledati izdvojeno iz poruka i pitanja koja trenutno dominiraju javnošću? Jesu li pitanja s kojima se dnevno suočavamo bitna, presudna, imaju li odgovarajuću težinu u kontekstu realnih problema Hrvatske, te nude li potencijal za definiranje istinskih politika za rješavanje temeljnih problema?
Ni jedno od tih pitanja nije u fokusu javnosti.
Po čemu se razlikuju pozicije Plenkovića i Milanovića?
Banaliziranje politike je aktualno stanje pretkampanje, a ovakav smjer u javnosti je gubitnička pozicija za HDZ, naravno, ako uopće možemo govoriti o HDZ-u s pozicije nacionalnih očekivanja, jer je ta stranka, kao i svaka stranka, organizacija, institucija, kao i svako udruženje, prije svega u funkciji zadovoljavanja svojih organizacijskih interesa. Dakle interesa ljudi udruženih u nju. Zbog toga uvijek već godinama postoji veliki rizik pri pokušaju realnoga vrednovanja postupaka HDZ-a.
Plenkovićev HDZ oko čitavoga niza bitnih nacionalnih pitanja nema jasne politike niti ih netko može sa sigurnošću pretpostaviti. To je ozbiljan problem uoči izbora.
I nacionalni i – HDZ-ov.
S druge strane, situacija s Milanovićem je potpuno drugačija. Njegovo izborno tijelo nema nikakvih dvojbi.
Zbog toga danas Milanović ima pravo kad kaže da je njihov program, politike koje nude i eventualna vlast – jasan, precizan, nudi stabilnost državne vlasti, jer ljevica nikada nije odstupala od svojih izvorišnih političkih ideja i programa. To je antifašizacija Hrvatske, ateizacija preko antiteističkog udara na Katoličku crkvu, umjesto komunizma internacionalizacija na ultraliberalnim obilježjima, nametanje umjetnih identitetskih obilježja hrvatskom narodu, modeliranje takve Hrvatske u cilju interesnih grupacija nasljednika totalitarnoga komunističko-jugoslavenskoga režima, zadržavanje stečenih društvenih i državnih pozicija, nastavak razgradnje i uništavanja nacionalne paradigme a afirmacija i nametanje apstraktne građanske vrijednosti bez identiteta, te u konačnici privođenje Hrvatske u asocijaciju, kako se god ona zvala, na regionalnoj razini ponovno pod srpski politički kišobran.
Model pacificiranja Hrvatske
Da bi se to sve postiglo s pozicija uvjerljive manjine u hrvatskom izbornom tijelu, nužno je stalno osmišljavati, nametati i potencirati – nebitne stvari kao bitne. Društvena energija se mora po svaku cijenu preusmjeriti na banalne stvari, a većinu naroda i njegove eventualne i stvarne političke zastupnike, držati prikovane pod stalnom krivnjom i optužbama. A maksimizirati politike i radnje za pasiviziranje i onemogućavanje velike većine naroda za sudjelovanje u političkom odlučivanju. To se najbolje i najefikasnije čini banalizacijom politike. Nužno je na dnevnoj bazi fabricirati ustašluk, navodno hrvatsko zločinstvo, nastranosti, osporiti svaki simbol potencijalne ili stvarne integrativnosti hrvatskoga identiteta i naroda, primjera radi bl. Alojzija Stepinca ili nedavno nogometnu reprezentaciju u Francuskoj, provocirati, pokušati pod svaku cijenu stvoriti koju proustašku grupicu, stalno pokušavati u temelje Domovinskog rata i hrvatske nezavisnosti utisnuti proizvedene simbole ustašluka i fašizma.
Slijedeći posve prirodan postupak je, pritiskom na desne političke stranke i njihove lidere postići prihvaćanje javne i političke paradigme antifa novogovora, paravrednota i lažne korektnosti, ciljano udaljujući desnicu od jasnih obilježja državotvornosti i hrvatskog državnoga prava, izazvati njihovo svrstavanje u apstraktni građanski diskurs, time onemogućiti HDZ -u pristup najširem izbornom nacionalnom tijelu i na taj način mu u svakom slučaju ili potpuno oduzeti mogućnost upravljanja državom ili u slučaju eventualno HDZ-ove pobjede, tu pobjedu učiniti što slabijom a vlast – nemoćnijom.
U svakom od tih raspleta, bitno je držati državu što udaljenijom od njenih nacionalnih temelja, od većinskoga naroda, pri čemu HDZ-ovo pristajanje na antifa građansku poziciju, otvara prostor samoinicijativi, neorganiziranom djelovanju i incidentima u zaštiti od antifa i prosrpske agresije. Nakon toga se te grupice i pojedince slika i javno predstavlja kao dokaz ustašizacije Hrvatske te opasnosti od hrvatskog fašizma – diljem svijeta.
Modeli udaljavanja nacionalne politike od države
Figurativno rečeno, s terena koji bi prirodno i potpuno normalno morao držati Plenković i HDZ, njih se izgura snagom javne nadmoći ili uz njihovo prešutno suglasje, a na taj teren se – uvodi Keleminca i slične grupe ljudi, koji nemaju političke rafiniranosti niti mogućnosti ozbiljnije ugroziti poredak, a služe mu kao naručeni za kriminalizaciju nacionalne paradigme.
S tako utisnutim simbolima i javnim slikama frustriranih, isprovociranih i nezadovoljnih ljudi, koji nemoć kompenziraju „zabranjenim“ stavovima i simbolima, pogotovo ako se u tu sliku uklopi netko iz braniteljske populacije ili udruga, nastavlja se kriminalizirati noseće stupove državnosti – hrvatski narod i Domovinski rat. To se ostvaruje čak i u slučaju kad HDZ ima – slabu vlast, a primjer za to je zapravo svaka Hadezeova vlada naokon dvije tisućite godine.
Ostalo je politička rutina. Slijedi prihvaćanje velikosrpske matrice kojoj svjedočimo danas iz Beograda i stvari se privode – potpunoj eutanaziji ideje i politika hrvatskoga državnoga prava. Scenarij i model ostvarivanja koji sam naveo je pojednostavljeni način funkcioniranja politike pokoravanja Hrvatske od 2000. godine do danas.
Za Plenkovića ovo nije otkrivanje tople vode. On to po definiciji mora znati, pa nije dakle presudno pitanje odnosa prema toj paklenskoj namjeri i scenariju, njegovo znanje ili neznanje, nego – volja.
Ima li sadržaja Plenkovićeva državotvornost?
Hrvatski političar koji se deklarira kao nositelj državotvorne politike na ove pokušaje, politike i scenarije mora poslati jasan odgovor s jasnim politikama svome narodu. Tu ne smije biti nikakvih dvojbi.
Javni događaji kojima svjedočimo, ne ukazuju na postojanje te jasnoće.
Ali, da vidimo.
Sva bitna pitanja su potisnuta u drugi plan, a čak i epohalni događaji kao što je izricanje presude Perkoviću i Mustaću u Muenchenu, nakon dan, dva vremena nestanu sa scene. Bez ikakve relevantne javne polemike, analiza i pokušaja osmišljavanja primjene poruka s toga suđenja.
To je s jedne strane vrlo vješt način djelovanja organizirane strukture antife u medijima, a s druge strane, to je vrlo jasan znak potpunoga nesnalaženja i neznanja u suparničkom taboru, prije svega u ovom slučaju u i oko HDZ-a.
Je li to samo neznanje?
Ja mislim da nije, naime, previše je indicija i postupaka koji definiraju takvo ponašanje, a ukazuju na to.
Evo primjera.
Buljevićev pobjednički dar Plenkoviću
Ministar obrane, hadezeovac Josip Buljević je Plenkoviću, gotovo na istoj razini kao i sud u Meunchenu dao savršeno dodavanje za matiranje suparnika na izborima. Američka donacija šesnaest helikoptera vrijedna dvijesto pedeset milijuna dolara mjesec dana uoči izbora – je politička poruka bez presedana. Buljević je Plenkoviću donio izravan signal velike potpore Sjedinjenih Država upravo njihovoj politici, dao mu je osnov za potpuno aktualiziranje radikalne različitosti od suparnika, potencirao mu je odgovornost Milanovića za korupcijsko uništenje obrambene moći zemlje epohalnim kriminalom s remontom MIG-ova, dao mu je osnov za demontažu antifa poštapalice o „međunarodnoj potpori“ iza koje se uvijek krije notorna prosorošovska i prosrpska lobistička prljavština i konačno dao mu je dokaz da iza Karamarka nisu ostali – bezbojni ljudi, kao što je Prgomet recimo, nego nekolicina ministara snažne osobne i nacionalne prepoznatljivosti, kao što su Buljević, Hasanbegović, Kovač, Tolušić, Marić ili Medved.
Vidjet ćemo hoće li HDZ narednih dana na bilo koji način kapitalizirati ovaj događaj, ili će ga prešutjeti uz svesrdnu pomoć i nastojanje antifa medija te milanovićevske kampanje, što zbog neznanja, što zbog nedostatka interesa, ali, moguće i zbog izbjegavanja afirmacije Josipa Buljevića uoči slaganja kadrovskih križaljki.
Ništa od toga nije isključeno.
U čemu dakle griješi Plenković i današnji HDZ?
U tome što ni ne pokušavaju iskoristiti jasne činjenice, događaje, inicidente i čitav niz izrazito ozbiljnih nevaljaština i katastrofalnih zloupotreba koje se mogu i moraju personalno vezati za aktualne političke suparnike.
Uzimo primjer presude Perkoviću i Mustaću.
Kako državnik, a kako političar opće prakse osuđuje totalitarizam?
Umjesto da je nakon suđenja u Munchenu, Plenković uz riječi „da HDZ osuđuje sve totalitarizme“ jasno najavio spremnost i odlučnost HDZ-a da donese zakone koji će kriminalizirati komunistički jugoslavenski poredak, oni su se zadržali na – jednakoj distanci od svih totalitarizama.
Plenković mora slijediti reakcije svoga ministra Kovača, koji i u okviru diplomatske korektnosti uspijeva divljačku kampanju Srbije nazvati njenim imenom, te kao stranački a ne vladin lider, najaviti državni konačan obračun kriminalizacijom simbolike, baštine i idejnoga naslijeđa Republike Srpske Krajine, kao klasičnog tipa zločinačkoga totalitarizma, na kojemu se i danas vodi prljavi rat protiv Hrvatske u sred Hrvatske. To što Srbija i Srbi u Hrvatskoj danas rade potpomognuti antifom, nisu ljudska, nisu ni manjinska, nisu ni građanska, nisu ni nacionalna prava. To je – neprijateljstvo prema hrvatskom narodu.
I to se jasno mora reći, s jasnim najavama politika koje će to zauvijek uništiti.
Ako negdje Plenković može praktično iskoristiti svoju najavljenu politiku snažne simbioze političkog programa HDZ-a s vrednotama i političkim programom europskih pučana, upravo je – to antitotalitaristička politika. A iz redova njegovoga koalicijskoga saveznika HSLS-a, nimalo benigna iako notorna i osoba bez integriteta, Romano Bolković, vodi kampanju kvalificiranja Hasanbegovića na istoj vrijednosnoj razini kao recimo Saša Leković, neizravno najavljujući pravac HDZ-ovoga obračuna s totalitarizmom. Sve ukazuje na to da Plenković pokušava marginalizirati „ desni radikalizam“ i nekakav „filoustašluk“u HDZ-u, koji su Hasanbegoviću potpuno neutemeljno nametnuli Plenkovićevi politički suparnici tijekom zadnjih godinu dana, umjesto da se pozabavi izvornim nacifašizmom i totalitarizmima – na suparničkoj strani.
Jednako se odnosi i na ljevicu u Hrvatskoj i na – Srbiju, koja je iznimno bitno predizborno političko pitanje danas.
HDZ mora zauzeti precizan i odlučan stav o antitotalitarističkoj poziciji u Hrvatskoj, a ne slijediti kao poslušan psić kreacije notorne antife uz otvorenu potporu Srbije.
Nisu svi totalitarizmi ni blizu relevantni ni aktualni u Hrvatskoj.
Totalitarizam se traži u ZDS, a legalizira se srpski nacifašizam i Titov zločinački režim
Ne može se jednako opasnim za aktualnu Hrvatsku uzeti monarhistički totalitarizam Saudijske Arabije, a to jest rigidni totalitarizam, diktatura u Sjevernoj Koreji, totalitarizam Hitlera, Mussolinija, ili u hrvatskom slučaju – Ante Pavelića, s diktaturama Tita i nacifašizmom Srbije devedesetih do danas. Jer saudijski totalitarizam koga civilizacijski svakako treba javno i deklarativno osuditi, nije relevantan za aktualno hrvatsko društvo niti mu predstavlja na bilo kakav izravan način problem. Nije ni prohitlerovski, promusolinijevski, propavelićevski.
Pristojno ih je sve osuditi, a sumanuto je za sukob s njima kreirati kompletne državne i društvene politike i vrijednosti, te za imbecilnu borbu s izmišljenim strašilima angažirati goleme nacionalne potencijale. A upravo na toj imbecilnoj borbi inzistiraju i antife i – Srbija.
Osuđuje se uvijek svako zlo, ali politika, operativno suprotstavljanje i u slučaju državne politike, državni postupci, primjenjuju se na – neposredno i stvarno zlo i ugrozu. Tako rade razumne države.
To je kao i liječenje. Ako čovjek ima bolest koja mu ugrožava život, svakako će liječnici prije svega pokušati otkloniti tu prijetnju, pa će mu nakon toga popravljati pokvareni zub, jer , nema sumnje da je i to potrebno i opravdano.
U Hrvatskoj je činjenica da su jedina dva totalitarizma posve realna, prisutna što programski, što politički, što idejno a pogotovo personalno – komunistički i velikosrpski. Tome svjedočimo doslovno svakodnevno i to u okviru državne strukture, te legaliziranih centara u društvu.
A oba su smrtonosna za hrvatski narod.
A umjesto da se o njima razgovara, njih problematizira, za njih traži državno i političko riješenje i načini eliminacije, prepušta im se arbitriranje i nametanje relevantnih politika i vrednota u Hrvatskoj.
Dakle, kako osuditi totalitarizme i što znači – osuđujumo sve totalitarizme?
Država ne osuđuje, država – sudi i kažnjava!
Usmjeriti svu javnu, političku, društvenu energiju u polemiku o nametnutoj nužnosti kriminalizacije pozdrava ZDS, koji je simbolički u temeljima oslobodilačkoga rata za današnju Hrvatsku bez obzira na njegovu i „totalitarnu“ prošlost, ili se ozbiljno otrgnuti tim podvalama i definirati stvarne politike za – uništenje uistinu opasnih totalitarizama?
Odgovor na ovo pitanje zna svaki čovjek.
Svaki.
Izjava o „osudi totalitarizama“ bez vrlo precizne najave donošenja zakona koji će tu osudu pretvoriti u državnu politiku otklanjanja evidentnoga civilizacijskoga zla iz hrvatskoga društva, ne znači ništa dobro. Znači pristanak na antifa i velikosrpske – podvale. HDZ, odnosno Plenković se o tome mora jasno opredijeliti, jer tu mucanja ne smije biti.
Ne može se biti relevantan nacionalni političar, a, kako sam rekao, u potpuno aktualnim pitanjima, stvari i realne probleme svoditi na – deklaracije, jer deklaracije bez sadržine i konkretne namjere su banalne floskule. Niti se može govoriti o osmišljenoj predizbornoj kampanji ili jasnoj politici, ako se pristane na nametnute banalne i sporedne teme najčešće umjetno proizvedene političke dileme, čiji je smisao zapravo – zataškati ili sakriti bitne probleme.
Politički buvljak Kolarić i Lekovića
Antifa je usmjerila javne događaje uči izbora na potpuno nebitne stvari i pitanja, pri čemu nije nikakav problem smisliti u svakoj situaciji nešto što će biti samo po sebi prihvatljivo svakome, usporedivo kako sam naveo, s osudom – saudijskog ili sjevernokorejskog totalitarizma.
Tako recimo HND, kao krovna šapa i instrument internacionalizacije nad medijskim antifa poretkom u Hrvatskoj, umjesto da nastoji kao udruga profesionalnih novinara utjecati na medije, preko svoga članstva, da otvore sva bitna pitanja i ne dopuste ni Milanoviću ni Plenkoviću bjeg od najvažnijih nacionalnih pitanja, zajedno s PR agencijama koje predstavlja Aleksandra Kolarić, profesionalna piarovka koju javnost pamti po višegodišnjim pokušajima povratka u SDP a ne po stručnim kreacijama, poziva na javno deklariranje sudionika u političkom savjetovanju.
To je tipičan primjer još jednog perverznog pokušaja, trika i besmislice, dostojnog realnoga stanja u društvu. Nameće se rasprava o tome trebaju li se savjetnici u kampanjama javno deklarirati i sugerira to presudnim pitanjem a istovremeno se pod tom floskulom zapravo te iste savjetnike gura u proces besplatne promocije ali i nadzora nad političkim procesom, pod izlikom poboljšanja komuniciranja između političara i naroda.
Tako se pokušava potpuno banalizirati sama bit političke komunikacije i od političke scene u javnosti stvoriti – buvljak.
Stotine je takvih inicijativa, koje će kako se razdoblje do izbora bude sužavalo, posve sigurno zatrpavati javni prostor.
Koja su to bitna pitanja i kako biti drugačiji od Milanovića?
Kako dakle nametnuti istinski bitna pitanja i koja su to?
Nametnuti ih je relativno lako, koristeći negativnu kampanju antifa medija. Ako su stvarno istinska pitanja, antifa će reagirati histerično i žestokom kampanjom, koja održava poruku u javnosti i izaziva poželjne efekte autorima poruke.
Plenković mora jasno naznačiti politike i namjere političkog i državnog obračuna s totalitarizmima koji realno ugrožavaju nacionalnu hrvatsku slobodu, mora jasno naznačiti da namjerava u državne temelje vratiti više od dva i pol milijuna ljudi koji nisu ostvarili pravo na hrvatsko državljanstvo a pripada im, niti imaju zakonsku mogućnost sudjelovati u odlukama o nacionalnim politikama. I to je prilika za stvarno dokazivanje Plenkovićevoga stvarnog europejstva, jer je ravnopravno izborno pravo zaštićena stečevina suvremene Europe i Suda za ljudska prava u Strasborurgu. Plenkoivć mora najaviti radikalne promjene izbornoga zakona i zakona o državljanstvu, te zakone prenamijeniti kao što to potvrđuje teorija državnosti, u instrumente razvoja države a ne instrumente njenoga pokoravanja, zatim mora jasno naglasiti politiku potpore teritorijalnoj dimenziji hrvatske državnosti u BiH i, konačno, davanje snažne identitetske, kulturne, obrazovne i nacionalne dimenzije svim sferama društvene nadgradnje u zemlji.
A to su potpuno suprotne pozicije od najava koje simboliziraju Budak i Jokić, Šerbedžija i Frljić, Leković i Hedl, Zakošek i Teršelič.
Ako to u Plenkovićevim porukama ne prepozna hrvatski narod, neće biti odgovoran narod nego Plenković, i, to neće biti neznanje, nego svjesni izbor.
Ako nije znao do sada, zna, evo sad.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
