Kako je došlo do nevjerojatne prijevare hrvatskih birača od strane bivših komunista dužnosnika SKH (sada SDP i HNS) na čelu s Ivicom Račanom i najedanput preobraćenim komunistima u HDZ Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem, koja ih je dovela do izborne pobjede 2000. i povratka komunističkog sustava u RH?
Nedopustivo je da profesori Filozofskog Fakulteta Zagreb odsjek za Povijest dr. sc. Jakovina Tvrtko i dr. sc. Klasić Hrvoje govore o Titovoj komunističkoj SFRJ i o Josipu Brozu Titu kako nije bila totalitarna država, niti je bio Tito diktator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije, već je bio autokratski vladar i imao je moć, ali ju je znao upotrijebiti da ne izgleda kao diktatura. Smatraju da u Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države, te ne možemo govoriti o nevinim žrtvama.
Nevjerojatno je da su ti mladi profesori, koji su počeli studirati 90-tih godina prošlog stoljeća, a doktorirali u 21. stoljeću, imajući novije podatke o zločinačkoj titovoj SFRJ, koristili laži iz doba komunizma. Jedino logičko obrazloženje je lakši put do doktorata kod starijih profesora iz komunizma i suradnja sa strankama SDP i HNS u borbi za povratak totalitarne vlasti.
Zastrašujuće je da čak i danas, 25 godina nakon osamostaljenja RH, većina građana nezna točne podatke o komunističkoj totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji, te se niti u obrazovnom sustavu nije provela neugodna ali istinita povijest. Žalosno je da RH ima 50 visokih učilišta i 186 znanstvenih ustanova, koje nisu bile u stanju ispraviti komunističko nasljeđe iskrivljene povijesti, odbaciti marksističku ideologiju, te obrazovati mlade naraštaje na klasičnim uzorima filozofije (logici, etici, razmišljanju i zaključivanju na temelju istinitih činjenica). Točna istina o prošlosti spriječila bi ponavljanje iste prijevare u 21. stoljeću Kako bi dokazala poraz demokracije sastavila sam kratak tijek događaja od 1943. do danas.
(Izvor Wikipedija, Službeni list FNRJ, kasnije SFRJ)
Titova komunistička Jugoslavija 29.11.1943. – 27.04.1992.
Država je promijenila tri službena imena:
Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. i 30.11.1943. u Jajcu donesena je odluka o obrazovanju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijama privremene vlade. Tito je pristao (1944.) na sudjelovanje dijela građanskih stranaka u prijelaznoj vlasti i izborima, no njihov veći utjecaj bio je blokiran.
Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ) 7.3.1945. – 29.11.1945.
Predsjednik: Josip Broz Tito
Ime se pojavljuje nakon što je kralj Petar II. Karađorđević pristao na formiranje kraljevskog namjesništva, koje zatim daje mandat Josipu Brozu Titu za formiranje privremene vlade, u koju su ušli članovi NKOJ-a i šest istaknutih građanskih političara, kako bi prevario saveznike (Veliku Britaniju i SAD) da je vlada demokratska. Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, pod Titovim predsjedništvom, priznata je od Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a.
Tu demokraciju je pokazao kroz Odelenje za zaštitu naroda (OZNA) osnovanom sredinom 1944. od Tita i Rankovića i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”, koji je bio podređen direktno Titu, ali je on njime rukovodio preko načelnika Ozne, Aleksandra Rankovića. Tako se brutalno obračunao nakon završetka rata 9.5.1945. pokoljem u Bleiburgu kojeg je počinila Jugoslavenska armija nakon 15. svibnja 1945., kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju nazvano Križni put. Mnogi zarobljeni Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Srbi, koji su se ranije predali Britancima ili Amerikancima, bili su smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji, također su predani DFJ tj. komunističkoj vlasti. Slijedilo je mučenje i pokolj sljedećih nekoliko mjeseci, kada su zarobljenici vođeni raznim putevima kroz cijelu Jugoslaviju i smještani u razne logore i zatvore sve do 1948. godine. Samo manji broj zarobljenih ustaša i dužnosnika NDH izveden je pred prijeke sudove, a velika većina žrtava pobijena je bez ikakvog suda.
Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) 29.11.1945. – 7.4.1963.
Predsjednici:
Ivan Ribar 1945.-1952.
Josip Broz Tiro 1953.-1963.
Nakon prvih poratnih izbora (11.11.1945.), KPJ zadržala je vlast i uspostavila jednopartijski režim sa diktatorom Titom i CK SKJ. FNRJ proglašena je 29.11.1945., novo je ime postalo službeno tek Ustavom od 31.1.1946. Svrgnuta dinastija Karađorđevića bila je lišena svih prava. Tito je bio imenovan za premijera, a Ivan Ribar za predsjednika.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) – 27.4.1963. – 27.4.1992.
Predsjednici:
Josip Broz Tito 1963-1980.
Predsjednici predsjedništva SFRJ 8 članova predsjedništva( 6 iz republika i 2 iz aut. Pokrajina) mijenjali su se svake godine 25.05.1981.-25.05.1989.
Borislav Jović 25.5.1990.-25.5.1991. (Stjepan Mesić potpredsjednik 24.8.1990. -30.6.1991.)
Pobuna Srba u Hrvatskoj počinje 24.8.1990.
Stjepan Mesić 30.6. 1991.– 7.12. 1991.
Rat u Sloveniji (27.6.1991. – 6.7.1991.) Napad SFRJ vrhovni komandat JNA Stjepan Mesić
Rat u Hrvatskoj (30.6.1991.-05.8.1995.) Napad SFRJ vrhovni komandat JNA Stjepan Mesić
Branko Kostić (“krnje” predsjedništvo) 1991.-1992.
Slovenija proglašava neovisnost 25.6.1991. i izlazi iz SFRJ
Hrvatska proglašava neovisnost 8.10.1991. i izlazi iz SFRJ
Makedonija proglašava neovisnost 8.8.1991. i izlazi iz SFRJ
Bosna i Hercegovina proglašava neovisnost u martu 1992.
Rat u Bosni i Hercegovini (6.4.1992. – 14.12.1995.) Napad SFRJ
Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) 27.04.1992. – 4.2.2003.
Federativna država koju su činile Republika Srbija i Republika Crna Gora, imala je u svojoj povijesti četiri predsjednika:
Dobrica Ćosić – 5.6.1992 – 31.5.1993. srpski književnik, akademik, smijenjen 31.05.1993. nakon sukoba sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem.
Zoran Lilić – 25.6.1993 – 23.7.1997 visoki funkcionar Miloševićeve Socijalističke partije Srbije,
Završen rat u BiH i RH 1995.
Rat na Kosovu počeo 1996. Napad SRJ Vrhovni komandat JNA Zoran Lilić
Slobodan Milošević – 23.7.1997. – 5.10.2000. predsjednik Socijalističke partije Srbije i tada čelna ličnost na vlasti u Srbiji. Prije izbora za predsjednika SRJ (23.07.1997) bio u dva mandata predsjednik Srbije.
Rat na Kosovu završio intervencijom NATO saveza 1999. i porazom SRJ.
U rujnu 2000., održani su izvanredni izbori za predsjednika SRJ koje je Milošević izgubio. No, pošto je odbio priznati poraz, masovnim prosvjedima u Beogradu 05.10.2000. oboren je s vlasti.
Vojislav Koštunica – 7.10.2000. – 4.2.2003., jedan od lidera srpske oporbe, predsjednik Demokratske stranke Srbije. Pobjedio Miloševića na izvanrednim predsjedničkim izborima rujna 2000. godine i na dužnost predsjednika stupio 7. listopada, dva dana nakon masovnih prosvjeda.
Državna zajednica Srbija i Crna Gora (SCG) 4.2.2003) – 3.6.2006.
Predsjednik Svetozar Marović
Crna Gora je proglasila neovisnost 3.6.2006. i 8. lipnja 2006. priznata kao neovisna država.
Srbija je 8. lipnja 2006. priznata kao neovisna država.
Kosovo proglašena neovisnost 18.2.2008.
Titova komunistička prijevara 1945.
KPJ je odmah nakon kreiranja FNRJ revolucionarnim putem preuzela svu realnu vlast i ubrzo eliminirala sve građanske političare iz političkog života. U ožujku 1946. OZNA je reorganizirana, to jest razdvojena na civilne i vojne službe, koje dobivaju nova imena: Upravu za istraživanje i dokumentaciju (UID) i Upravu državne bezbednosti (UDBA) te Vojnoobavještajnu službu (VOS) i Kontraobavještajnu službu (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije (JNA). KPJ (kasnije SKJ) je prikrila i tajila zlodjela do kraja 80 (Bleiburg i Križni put, logore diljem Jugoslavije, koristeći i logor Jasenovac do 1951., Goli otok i ostale političke zločine represivnog komunističkog režima). Protjeruju stanovništvo (ponajviše njemačke manjine), teroriziraju religijske zajednice (najpoznatiji je slučaj Stepinac). Radom svih službi koordiniralo se iz kabineta J. B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Osnovni cilj represivnih službi SKJ bio je suzbijanje demokratskih sloboda pod krinkom borbe protiv fašizma (ustaša, četnika, muslimana, albanaca…) i krinkom bratstva i jedinstva. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz jugokomunističke tajne policije nastavio je svoj posao u službama novih država.
Poslije pobjede komunističke revolucije u Jugoslaviji je izvedena nova agrarna reforma po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz kolovoza 1945. godine. Njen cilj bilo je ukidanje svih većih posjeda, bilo da se vode na kapitalistički način, bilo da se daju u zakup. Uključivala je eksproprijaciju posjeda banaka, akcionarskih društava, poduzeća, crkava i manastira, uz neke izuzetke, kao i oduzimanje viška zemlje od bogatijih seljaka i onih koji su srednji i sitni vlasnici, ali ne obrađuju zemlju. Tim zakonom propisan je i agrarni maksimum od 35 hektara obradive zemlje po jednom zemljoradniku. Na osnovu tog zakona dobiven je zemljišni fond od oko 1.600.000 hektara koji je podijeljen na oko 180.000 mjesnih interesenata, 70.000 bezemljaša i oko 66.000 kolonista. Jedan dio zemlje predan je poljoprivrednim dobrima i različitim ustanovama.
Sljedeći korak agrarne reforme predstavljao je Zakon o poljoprivrednom fondu općenarodne imovine iz svibnja 1953. godine, koji je snizio agrarni maksimum na samo 10 hektara, a dobivenu zemlju dodijelio poljoprivrednim organizacijama (zadrugama, državnim dobrima itd), te su tako poljoprivrednici bili prevareni.
Oduzimanje imovine (konfiskacija) 1945.-1947 u FNRJ bila je specifična jer nije izricana samo kao sporedna kaznena sankcija, već je izricana određenim kategorijama lica putem propisa općeg karaktera, i bez vođenja kaznenog postupka, kao što je slučaj sa osobama na koja se odnosi Odluka AVNOJ-a od 21.11.1944. godine. Uz to, odluke o konfiskaciji imovine donosili su ne samo sudovi nego i upravni organi.
Pravni okvir konfiskacije sadržan je u više zakona i drugih propisa (na srpskome jeziku):
1. Odluka o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile od 21. novembra 1944. godine, kojom je ex lege kofiskovana sva imovina Nemačkog Rajha i njegovih državljana u Jugoslaviji, sva imovina folksdojčera i imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača;
2. Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije od 9. juna 1945. godine, docnije potvrđen istim zakonom 27. jula 1946. godine, sa više autentičnih tumačenja;
3. Zakon o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica od 31. jula 1946. godine, kojim je bliže razrađena primena Odluke od 21. novembra 1944. godine;
4. Zakon o oduzimanju ratne dobiti stečene za vreme neprijateljske okupacije od 24.06.1946. godine, kojim je predviđeno oduzimanje imovine koju su fizička i pravna lica stekla obavljanjem privredne delatnosti za vreme rata;
5. Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže od 11. 06. 1946. godine, kojim je predviđena krivična odgovornost i konfiskacija imovine za takve radnje;
6. Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države od 16. jula 1946. godine i drugi propisi.
Veliki dio privatne imovine prešao je konfiskacijom u državnu svojinu, posebno u sferi tzv. narodne privrede tako da je po svom kvantitativnom učinku ova mjera obimnija i od nacionalizacije. Naime, prema rezultatima popisa industrije 1945. godine, u rukama države već se nalazilo 82 % industrije, od čega je 55% oduzeto konfiskacijom a 27 % je bilo stavljeno pod sekvestar, zatim, najveći dio bankarstva i skoro cjela trgovina na veliko. Ovdje treba napomenuti da se sekvestar, po pravilu, primjenjivao samo na strani kapitala i značio je stavljanje imovine pod upravu države do donošenja konačne sudske odluke o toj imovini, pri čemu je ta odluka, pošto je donošena u korist države u gotovo svim slučajevima, dovodila do konfiskacije imovine.
Kako su valjda premalo oduzeli stanovnicima SFRJ, donose 1958. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Nacionaliziraju se i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade. U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.
Svi ovi zakoni su bili nedemokratski i nepošteni, a poništeni su u neovisnoj RH.
Ustavom od 07.04. 1963 proglašena je SFRJ koja obuhvaća današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. Kroz cijelo vrijeme njezinog postojanja, cjelokupnu vlast u državi imao je komunistički režim, tj. Komunistička partija Jugoslavije (od 1952. SKJ) na čelu s Josipom Brozom Titom. Glavne značajke te države bile su nespostojanje demokracije, golemi represivni aparat, progon neistomišljenika, cjelokupno pravosuđe, sva državna uprava, državne ustanove i poduzeća bilo pod komunističkom vlašću, uništenje poljoprivrede, glomazni i neučinkovit državni aparat, neefikasna planska privreda, loše organizirana i skupa država, prevelika i preskupa vojska (JNA), bespotrebna atomska skloništa koja su koštala 90 milijardi $ (26 u SFRJ, od toga 5 u RH).
Takvo upravljanje državom i gospodarstvom dovelo je do ekonomskog kraha SFRJ krajem osamdesetih godina 20. stoljeća Bankarski sustav SFRJ bio je u kolapsu, industrijska je proizvodnja ostala na niskoj razini, što znači da su banke služile za održanje socijalnog mira i praktički poticale hiperinflaciju. Banke su “štampale” novac za isplatu nezarađenih plaća. Problemi s likvidnosti doveli su do neredovitosti isplate štednih uloga građana, a kada se to dogodilo, počela je navala na banke. Tada su banke prvo limitirale, a zatim jednostavno obustavile isplatu štednih uloga građana, što su državni organi tolerirali. Savezno izvršno vijeće bivše države iz travnja 1991. donosi odluku o blokadi isplata deviza građana. Narodna banka Jugoslavije odobrava Narodnoj banci Srbije nezakonit kredit, koja tim novcem “kupuje” (zapravo otima) devizne rezerve Narodne banke Jugoslavije, u iznosi koji nikad nije utvrđen, a procjene se kreću oko dvije milijarde dolara.
Račanova i Mesićeva prijevara 2000.
Nešto slično su ponovili 2000. bivši komunisti Stjepan Mesić kao predsjednik RH i Ivica Račan kao predsjednik vlade RH, kad su došli na vlast u RH.
Hrvatski komunisti su smislili prijevaru hrvatskog naroda sličnu svojim učiteljima marksistima pripremanu od 1990. kad su raspisani prvi višestranački izbori po republikama SFRJ. Prikrili su se kao demokrati i u narodu širili lažne objede o hrvatskom ustaštvu i srpskom četništvu, ne obazirući se da to može dovesti do rata, dapače Stjepan Mesić je pristupio HDZ-u i stekao povjerenje, te otišao u Beograd kao član predsjedništva SFRJ, da bi baš kad je postao predsjednik SFRJ i vrhovni komandant JNA, napao Sloveniju i Hrvatsku.
Kako SFRJ nije izvojevala brzu pobjedu, već su se pomalo sve republike osamostalile (Slovenija, Hrvatska, BiH, Kosovo pobjedom u ratu ali sa velikim žrtvama i razaranjima), ostale bez rata, Stjepan Mesić, Ivica Račan, Vesna Pusić sa članovima stranaka SDP i HNS poduzimaju neviđenu propagandu kroz svoje komunističke strukture i medije lažnim optužbama protiv predsjednika Tuđmana, vlada HDZ, hrvatske vojske, vojnih akcija Bljesak i Oluja, generala, branitelja (sve lažne optužbe su u svjedočenjima Stjepana Mesića na Haškom sudu), što im uspjeva da dobiju izbore 2000. Tada otvoreno provode “detuđmanizaciju”, optužuju generale i šalju ih u Haag, zapošljavaju u sve državne službe i poduzeća partijske ljude (SDP i HNS) i tako vraćaju komunistički sistem vlasti i usput uništavaju gospodarstvo RH.
Nakon vlade Zorana Milanovića RH je u sličnom bankrotu kao SFRJ. Vanjski dug RH je 285 milijardi kn, nenaplaćeni porezni dug 82.000 poreznih dužnika je oko 300 milijardi kn, gubitak predstečajnih nagodbi 82 milijarde kuna, broj stečajeva od 113.000 (koji vjerojatno neće nikad biti rješeni, gdje je jedan dio poreznih dužnika, koji ako nisu do sada riješili dug, teško da će se kasnije naplatiti), tako da je državni proračun u minusu 10 milijardi kn, a država se svake godine još zaduživala 40 milijardi za vraćanje rata kredita i pokrivanje manjka u proračunu. Zaposleno je u državnim službama pola milijuna uglavnom SDP i HNS službenika, nezaposenih 300.000, blokiranih 300.000. Nevjerojatno je koliko je takva komunistička državna administracija skupa a neučinkovita kad nemože naplatiti porezne dužnike a proizvodi toliko stečajeva.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
