Titovi zločini – genocid nad Nijemcima

Prema popisu stanovništva iz 1931. na području bivše Jugoslavije živjelo je 497.000 Nijemaca, najveći dio u Vojvodini i Slavoniji. Sljedeći popis koji je obavljen 1948. popisao je svega 55.000 Nijemaca. Od 100.000 Nijemaca u Hrvatskoj, na posljednjem prijeratnom popisu 1991. živjelo je samo 2.600 Nijemaca. Ovi podaci svjedoče da je komunistička diktatura na čelu sa Josipom Brozom Titom počinila genocid nad Nijemcima. To je bila i službena odluka AVNOJ-a iz 1944, što potvrđuje i rasistički karakter jugoslavenske države.

Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. svi se Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju državnim neprijateljima kojima se oduzimaju sva građanska prava, oduzima im se sva pokretna i nepokretna imovina te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad ovom zaslužnom narodnom grupom i najvećom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji, a ponajviše nad civilima, ženama i djecom, počinio genocid za kojega nitko nije odgovarao.

Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su partizani za zarobljene podunavske njemačke muškarce (civile ili vojnike), u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

Genocid nad Nijemcima proveden je i u drugim komunističkim zemljama, dok su neke kao Rumunjska zaštitile svoje građane njemačke nacionalnosti od brutalnih ubijanja koja su dolazila od nalogodavaca iz Moskve. Klaus Iohannis, današnji predsjednik Rumunjske koji je pokrenuo značajne reforme društva i obračun sa postkomunističkim kadrovima i korupcijom upravo je Nijemac iz skupine koja je bila zaštićena od genocida koji je proveden u drugim zemljama.

Tko su Podunavski Švabe – ljudi koji su kultivirali Panonsku nizinu?

Podunavski Švabe (njem. Donauschwaben) naziv je za Nijemce koji su živjeli na području Austro-Ugarske, najveći dio smještenih u Mađarskoj, Vojvodini i Hrvatskoj, te veći dio i u tada mađarskom Erdelju (danas Transilvanija). U te ispražnjene krajeve su se doselili u tri vala: prvi val je bio 1722. nakon što su ovi krajevi oslobođeni od 200 godišnje vladavine Turaka. Drugi val je bio za carice Marije Terezije od 1748., a treći val doseljenja bio je za njenog sina 1784. Sa Nijemcima u područje ispražnjene Panonske nizine doselili su i pripadnici brojnih drugih naroda.

Doseljenike u Podunavlje dočekala je močvarna nizina koju je trebalo kultivirati i osposobiti za donošenje plodova. Tako je i nastala uzrečica koja u najkraćim crtama opisuje sudbinu doseljenih Podunavskih Švaba na ove prostore: “Den Ersten dem Tod, den Zweiten die Not, den Dritten das Brot”. (“Prvima smrt, drugima nevolja, a tek trećima kruh”). Ipak, Panonska nizina je tako, zahvaljujući naporima njemačkih doseljenika 18. stoljeća i njihovih nasljednika, postala “žitnicom Dunavske monarhije”. Konačno, sve lijepe barokne zgrade podunavskih „bisera“ Osijeka i Vukovara bilo u baroknom, bidermajerskom ili secesijskom izdanju, sagradili su većinom – Nijemci. Prekrasni centar Zagreba također je uvelike djelo potomaka Nijemaca ili doseljenika iz Njemačke u hrvatski glavni grad.

Koncentracijski logori – mjesta gdje su partizani mučili i ubijali Nijemce

Koncentracijski logori su patološka tvorevina koju su izmislili komunisti u Rusiji (SSSR-u), a njihov koncept samo su preuzeli i usavršili nacionalsocijalisti. Stoga partizani, kao vjerni sljedbenici Moskve, uspostavljaju diljem Jugoslavije sustav koncentracijskih logora koji su djelovali u razdoblju od 1945. do 1951. Tu je stradala većina podunavskih Nijemaca.

U nepunih godinu dana Nijemci su gotovo istrijebljeni: protjerani, ili usmrćeni glađu i mučenjima u brojnim partizanskim koncentracijskim logorima: Valpovo, Osijek, Krndija (kod Đakova), Velika Kikinda, Gakovo, Sremska Mitrovica, Kruševlje, Molin, okolica Karlovca, Maribor, Celje gdje su deportirane i ubijane čitave obitelji.

Pod generalnom optužbom da su svi bili suradnici nacista, bez suđenja i bilo kakvih istražnih ili dokaznih postupaka, metodama likvidacija i progona po uzoru na već prokušane lenjinističko-staljinističke čistke, pripadnici njemačke manjine su etnički očišćeni s područja Baranje, Slavonije, Bačke, Srijema i Banata, i svedeni na marginalnu etničku skupinu.

Titova vlast je otišla i korak dalje: konfiscirala je svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, pa čak i onu koja se nalazila u inozemstvu! To je pokriveno zakonskom formom i sadržano u dokumentu nazvanom: Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile.

Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u srbijanskom “Memorandumu”  koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944., odmah po ulasku partizanskih i sovjetskih (ukrajinskih!) trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremni nacionalist dr. Vasa Čubrilović, autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. naslovljenog „Iseljavanje Arnauta (Albanaca)“. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpske manjine s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjeraju iz tih krajeva ili pozatvaraju u koncentracione logore, a to se i dogodilo.

Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj”  komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve?

Vukovar – mjesto nepoznatog masakra Nijemaca i Hrvata

Grad Vukovar nije proživio tragediju samo 1991., već je bio mjesto velikih pokolja Hrvata i Nijemaca nakon ulaska partizana u grad u travnju 1945. Kad je probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su prve večeri preko 100 ljudi, Hrvata i Nijemaca, i to većinom situiranih ljudi. Velikim dijelom to su bili obrazovani ljudi kao učitelji, liječnici, znanstvenici, društveni uglednici i dr. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Još 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru (oko 2.900) preko 600 njih umire ili je ubijeno u logorima u sljedeće tri godine.

Veliku pogrešku čine hrvatski domoljubi kada isključivo prozivaju velikosrbe i ‘četnike’ za nedavne zločine Domovinskom ratu.

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kuturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991. samo su nastavak na jugoslavenske i komunističke igre smrti na rate kojom su prikrivali svoje slavonske „lude dane i noći“ u travnju 1945.

Izvor: Vladimir Geiger, Nestanak folksdojčera, izdanje: Nova stvarnost – Zagreb, 1997.