„Neokatekumenski put pomaže obnovi i učvršćivanju kršćanske inicijacije u župama i biskupijama, promičući postupno i radikalno ponovno otkrivanje bogatstva krštenja, pomažući da se kuša božanski život, nebeski život koji je Gospodin započeo svojim utjelovljenjem, svojim dolaskom među nas, svojim rođenjem kao jedan od nas. Taj božji dar svojoj crkvi stavlja se “biskupu kao jedan od načina biskupijskog ostvarenja kršćanske inicijacije i permanentnog odgoja u vjeri.” (Benedikt XVI., Audijencija 17. siječnja 2011.)
U 80. godini života, 19. srpnja, preminula je u Madridu Carmen Hernandez koja je zajedno sa Kikom Argüellom započela Neokatekumenski put u Španjolskoj šezdesetih godina. Bila je zadužena za taj put na međunarodnoj razini zajedno sa Kikom i Ocem Mariom Pezzi. Prisjećaju je se više od 22 tisuće neokatekumenskih zajednica prisutnih u 110 zemalja svijeta, piše Vatikanski radio. U Madridskoj katedrali je u četvrtak 21. srpnja održan posljednji ispraćaj, a tijekom obreda pročitana je poruka koju je poslao papa Franjo.
Papa uputio pismo zahvalnosti za svjedočanstvo Carmen Hernández
Život, svjedočanstvo i njezina ljubav prema crkvi
Maria del Carmen Hernández Barrera rođena je u Olvegi, Navara, u Španjolskoj 24. studenoga 1936. Djetinjstvo je provela s obitelji u mjestu Tudela: otac, Antonio Hernández, bio je začetnik društva Herba, jednog od najvećih proizvođača riže u Španjolskoj.
Misionarski trag Isusovaca
Carmen je pohađala Isusovačku školu u Xavieru, i primila misionarski trag koji je obilježio čitav njezin život. Na očevu želju, upisuje studiji kemije na Sveučilištu u Madridu te je po završetku neko vrijeme radila u obiteljskome poslu. No, ubrzo ostavlja posao da bi ponovno slijedila misionarski poziv iz mladosti.
Iskustva u Ženskom institutu
Pristupa novonastalome redu: „Misionarke Isusa Krista“, time okrunjujući svoj san. Pripremajući se za misije u Indiji, zaputila se u Englesku kako bi savladala jezik. Bile su šezdesete godine, početak koncila, i njihov Institut je također ulazio u krizu, pojavile su se dvije struje: jedna koje je težila ostati vjerna početnoj ideji misija i druga koja je nastojala usmjeriti se prema „normalnijem“ vjerskom životu.
Liturgijska učenja u susret sa Svetom Zemljom
Susret s nekim učenjacima liturgije (mons. Pedro Farnes Sherer, profesor pri Institutu Liturgije u Parizu, Dom Botte, L. Bouyer, ecc.), koji su pripremali duboku koncilsku obnovu, ponovno otkrivajući euharsitiju, bit Uskrsa, važnost kateheze, potrebu kršćanske inicijacije u župama, usmjerava je prema židovskome svijetu i božjoj riječi. Provela je dvije godine u Izraelu, posjećujući sva sveta mjesta, s Biblijom u ruci, meditirajući i moleći.
Susret s Kikom
Poučena dubokim i bogatim iskustvom, vraća se u Madrid u potrazi za mladima koji bi joj se priključili u projektu evangelizacije kojega je htjela započeti konkretno u Boliviji, pronalazeći biskupa koji je spreman prihvatiti njeno iskustvo. Nije htjela vratiti se u obiteljsko okruženje, već je otišla u siromašne barake Palomeras Altasa, u periferiji Madrida. Tu susreće Kika Argüella, mladića iz dobre obitelji, koji je također tražio autentičnije kršćansko životno iskustvo. Ne misleći na posao, već inspirirana životom Charlesa de Foucaulda na skroman život među siromasima, oslanjajući se na riječ svetog Ivana XXIII. da spasenje crkve dolazi preko siromaha.
Procvat kršćanske zajednice među siromasima Palomerasa
Baš ovdje, među ovim siromasima, Romima, uličarima, bivšim prostitutkama, hendikepiranima, oblikovala se kršćanska zajednica, tako radikalna, tako jednostavna, tako iskrena, tako siromašna i evanđeoska da se Carmen, pri susretu s njom, zadivila. Evangelizacija je prestala biti samo teološka teorija ili pastoralni projekt kojega treba provesti: bila je kršćanska zajednica. U razgovoru s tim siromašnim ljudima rađa se malo pomalo nova teološko-kateheška sinteza koja ne samo da dotiče živote, nego ih sustavno mijenja: rađa se iskrena molitva, zajedništvo među osobama koje su društveno i intelektualno “nesposobne” za to, a koje se s radošću otvaraju Evanđelju.
Rođenje pokrsnog katekumenata
Carmen je fascinirana. Iz periferije Madrida, počinje razglašavanje po župama, iz Španjolske prelazi u Italiju: pokret si je dao maha kao istinski i pravi pokrsni katekumenat. Kateheski očaranom Kiku (koji snažno propovijeda, pjeva te istražuje pisma i formira zajednicu…) Carmen pruža solidnu teološku i liturgijsku osnovu, ljubav prema crkvi i naročito Papi, što je vrlo zadivljujuće u jednom takvom kritičnome ozračju protiv svih institucija.
Uvijek u obrani žene
Uvijek je obraćala pozornost na stanje žena u društvu, za koje često duboko i originalno zauzimala. Čuveno je njezino djelovanje, u obrani žene, protiv napada sotone koji od postanka do apokalipse vrši baš na ženu, jer ona na svijet donosi život.
Dubina njezine kateheze
Njezina kateheza, jednostavna i dubokoumna, često obuhvaća i sam svemir, odvajajući čovjeka od njegove sitničavosti i sjedilačkog življenja i lansirajući ga u ritam i pokret koji se temelji na njezinoj pashalnoj viziji stvaranja i i spasenja.
Doprinos izradi statuta odobrenog od Svete Stolice
Neokatekumenski put ne bi bio to što jest bez prisustva mudre i kreativne Carmen. Sudjelovala je u stvaranju statuta Neokatekumenskoga puta, dajući temeljni doprinos pred poteškoćama i sumnjama te se radovala 2011. godine saznavši da je kateheška sinteza, koju je sa Kikom i siromasima oblikovala, odobrena od Svete Stolice kao „Kateheski direktoriji Neokatekumenskoga puta“.
Uvijek je odbijala službena priznanja
Izbjegava službena počasti i dodvoravanja, odbijajući uvijek primiti posebna priznanja. Jedino je 2015. godine primila doktorat Honoris Causa u teologiji u znak priznanja za njezin veliki doprinos formiranju kršćana u cijelom svijetu, koji joj je dodijelio Catholic University of Washington, jedino Papinsko sveučilište u Sjedinjenim Državama.
Žena iskrenog karaktera i izravnog govora
Sudjelovala je do kraja, čak i kada je bila vrlo bolesna, na junački način u evangelizaciji. To je pokazatelj duše ove izuzetne žene, izravnog karaktera i govora, nikad dvoličnog niti licemjernog – i radi toga često u strahu – i kako se jednom povjerila Kiku: „Vidiš, Kiko, često se osjećam nabusito i samosvjesno pred biskupima i kardinalima, ali to činim kako bi oni prihvatili tebe!“.
Uspomena Kiku
Zbog toga je Kiko, obznanjujući njezinu smrt, rekao: „Carmen, kakva velika pomoć za Put. Nikada mi nije laskala, uvijek misleći za dobrobit crkve. Kako jaka žena! Nikada nisam upoznao nekoga poput nje.“ I opet: „Carmen je za mene bila jedan prekrasan događaj: žena, njezin veliki genij, njezina karizma, njezina ljubav prema Papi i, povrh svega, njezina ljubav za crkvu“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
