Što bi danas, da je živ, rekao hrvatski mučenik dr. Ivan Šreter da je čuo da je u Sarajevu skupina nostalgičara za bivšom Jugoslavijom potpisala i objavila nekakvu „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“, koja nije ništa drugo nego oživljavanje nekada službenog, a u stvarnosti nepostojećeg hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskoga jezika?
Naime, dr. Šreter, inače Junak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, 1984. godine, kad je jedan pacijent došao k njemu, u Lipik, na pregled napisao je da je „umirovljeni časnik“, a ne „penzionirani oficir“.
Ubrzo nakon toga, digla se nezapamćena bura. Srbijanski pisac Goran Babić, koji je u to vrijeme živio i radio u Zagrebu, među ostalim je napisao da se zbog toga „taj liječnik jednostavno likvidira“, a s njim su se, ovako ili onako, u to doba složili i neki koji su potpisnici tzv. „sarajevske deklaracije“.
Šreter je suđen. Odvjetnik mu je bio dr. Milan Vuković. Ništa nije pomoglo. Presuda Općinskog suca za prekršaje u Pakracu glasila je – 50 dana zatvora, uz obrazloženje da u Hrvatskoj nema „umirovljenog časnika“ već samo „penzioniranog oficira“!
Srbi iz Lipika, Pakraca i nekih drugih mjesta to mu nikada nisu mogli oprostiti. Stoga su ga 18. kolovoza 1991., kad se vraćao kući osobnim automobilom iz Zagreba, nasilno oteli u selu Kukunjevac, na dionici ceste Kutina – Pakrac. Prema iskazu svjedoka, pobunjeni Srbi postavili su barikadu na cesti s ciljem da otmu upravo dr. Šretera te da mu „naplate“ za sve, pa i za „umirovljenog časnika“.
Odveden je u srbijanski logor Bučje, gdje je (zar ne Veljko Džakula?) bio fizički i psihički užasno maltretiran, isprebijan… Nakon toga izgubio mu se svaki trag. Još se ga uvijek vodi kao „nestalog“, iako razne džakule iz Pakraca i Lipika i te kako dobro znaju gdje je sahranjen, odnosno kakva je bila njegova mučenička sudbina.
Dakle, sada ponovno ista stvar. Prema ovoj tzv. „deklaraciji“ (zamislite da se usvoji!) ponovno bi tražili da se oni koji u Hrvatskoj pišu i govore hrvatski izvedu pred sud, kao najveće zločince. Među prvima, „deklaraciju“ je potpisala, a tko drugi, nego i obitelj Šerbedžija, ali i ekipa stvaratelja srbijanskog tjednika Milorada Pupovca „Novosti“, odnosno bivši „feralovci“ i sve takvi njima slični, koji još ni danas „ne znaju“ tko je u vrijeme Domovinskoga rata bio žrtva, a tko agresor.
Potpisnici ove sramne „deklaracije“ iz četiri države – Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore, smatraju, baš kao i Krleža, da su hrvatski i srpski „jedan jezik“. Možda je to u njihovim glavama bilo i jeste, ali danas, poglavito nakon srbijanske i ine agresije, sigurno nije. Takva glupost prije svega vrijeđa hrvatske branitelje i stradalnike iz obrambenog Domovinskoga rata, tim prije što se u Hrvatskoj isključivo govori hrvatski, a u Madžarskoj – madžarski. Sva sreća da ova ipak marginalna skupina jugonostalgičara nije zatražila i da se u Hrvatskoj govori engleski, jer ga tobože mnogi razumiju.
Sve u svemu, hrvatski mučenik, častan i ugledan dr. Ivan Šreter, nakon ovog i ovakvog dokumenta jedino se može – preokretati u grobu!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
