Tužiteljstvo za ratne zločine u Sarajevu zbog istrage za ratne zločine uhićuje cijeli zapovjedni vrh HVO-a u Orašju, jedine enklave koja se 1992. godine uspjela obraniti od velikosrpske agresije i područje na kojem su se Bošnjaci i Hrvati zajedno borili za golu egzistenciju, za postojanje, za svoj život.
Zemljopisni položaj Orašja
Orašje je grad i središte istoimene općine na krajnjem sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, na rijeci Savi. Današnja općina obuhvaća prostor od 125 km2 i čini 13 naseljenih mjesta od čega je jedno gradsko, a ostala ruralna.
Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, veći dio općine Orašje ušao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine, a s općinama Odžak i Domaljevac-Šamac, te s manjim djelom općine Brod (Bosanski Brod) čini Županiju Posavsku.
U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Čović Polje, Donji Žabar i Lončari, te dijelovi naseljenih mjesta: Lepnica, Jenjić i Oštra Luka. Od ovog područja formirana je općina Donji Žabar.
Prema popisu stanovništva iz 1991. općina je brojila 28.367 stanovnika, od toga 21.308 (75,11 %) Hrvata.
Na području općine Orašje smješten je jedan od glavnih graničnih prijelaza Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom i Europom.
Most Županja-Orašje preko Save spaja BiH s Hrvatskom. Gradnja novog mosta okončana je 1998. godine.
Prijašnji most na identičnoj lokaciji srušila je Hrvatska vojska 1991. godine zbog srbočetničke agresije na BiH i RH. Na njegovom mjestu sve do 1995. godine (kada su pripadnici oružanih snaga SAD-a izgradili pontonski most), riječna skela bila je jedini način prelaska s desne na lijevu stranu Save, odnosno iz BiH u Hrvatsku i obrnuto.
Početak velikosrpske agresije
Oružanom agresijom na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini, 2. listopada 1991., započeto je rat u Bosni i Hercegovini. S obzirom na velikosrpske apetite, na udaru se našla i Bosanska Posavina, u proljeće 1992. godine. Posavski narod, nedovoljno naoružan i pripremljen za obrambeni rat, nije se u potpunosti mogao suprotstaviti srpskoj okupatorskoj oružanoj sili (jednoj od najjačih u Europi), te su većinu hrvatskih i bošnjačkih naselja Srbi osvojili na nekoliko mjeseci. Nakon osvajanja slijedila je bespoštedna pljačka pokretnih dobara, a zatim ono što nije stradalo prilikom osvajanja, Srbi su uništavali na drugi način, miniranjem i paljenjem obiteljskih kuća i zgrada, što je pouzdano i utvrđeno. Osvajajući Posavinu, Srbi su počinili brojne zločine ubijajući i masakrirajući civilno pučanstvo, koje nije uspjelo napustiti svoja ognjišta.
Most na rijeci Savi, koji povezuje Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku, kod Orašja, porušen je 24. rujna 1991. godine.
Mjerodavne općinske strukture još krajem 1991. godine formiraju krizne stožere i uveliko počinju intenzivne pripreme za obrambeni rat. U proljeće 1992. godine, definirane su i utvrđene prve crte obrane i ustrojene prve vojne obrambene postrojbe. U početku su to bile manje vojne formacije sačinjene od dragovoljaca iz kojih je izrasla 106. brigada Hrvatskog Vijeća Obrane, sastavljena od četiri bojne (I., II., III. i IV. bojna).
Obrana Orašja
S vremenom, 106. brigada oružano je i logistički napredovala te ojačala u svakom pogledu. Srpska vojna agresija na općinu Orašje započela je 29. travnja 1992., topničkim napadom na hrvatsko selo Vidovice. Nakon dva dana neprestanog topničkog napada koji je trebao poslužiti kao zastrašivanje i razbijanje prve obrambene crte, uslijedio je pješački napad 1. svibnja 1992. godine. Toga dana, snage pod zapovjedništvom Željka Ražnjatovića Arkana i Vojislava Šešelja, oko 600 pješaka potpomognuti s nekoliko tenkova, krenuli su u osvajanje Vidovica u čemu, zbog brojčane i tehničke nadmoći, i uspijevaju, navodi Županjac.net. Konsolidirana i oporavljena hrvatska obrana 2. svibnja 1992. pojačana dragovoljcima iz ostalih naselja oraške općine, u protunapadu ponovno zauzima Vidovice. Takvo stanje nije dugo trajalo, jer su već 4. svibnja 1992. godine srpske snage potpomognute snagama iz Brčkog, s više strana izvršili jaki napad na Vidovice, pa dolazi do borbe i prsa u prsa. Malobrojniji branitelji ponovno su napustili Vidovice i povukli se na pričuvne položaje. U razdoblju od 29. travnja do 4. svibnja 1992. godine, u borbama za Vidovice poginulo je oko 40 branitelja, a na desetine ih je teže ili lakše ranjeno. Na neprijateljskoj strani poginulo je preko 50 vojnika, a ništa manje i ranjeno, također je uništeno i oštećeno nekoliko tenkova.
Ulaskom u hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić, srpski vojnici na najokrutniji način masakrirali su i ubili desetke civila koji nisu mogli ili htjeli napustiti spomenuta sela.
Od 4. svibnja crta obrane 106. brigade neprestano je ojačavana i utvrđivana, a protezala se u duljini 27-30 km, tj. od sela Oštra Luka sa zapadne strane bojišnice, preko Boka, Matića, Kostrča, Donje Mahale i Orašja, sve do Vidovica na krajnjem istoku općine.
Nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) 1992. zauzela veći dio Bosanske Posavine, HVO uspjela je obraniti općinu Orašje i dijelove općine Bosanski Šamac. Na spomenutom prodručju obrambena linija bila je duga 18 km, a od Save na sjeveru pa do krajnje južne točke ni petnaest kilometara. Svako je naselje praktički bilo na prvoj crti bojišnice a jedina veza sa svijetom bio je splav na Savi kod Županje. Na tom prostoru funkcionirala je Operativna zona “Bosanska Posavina“, koja je u listopadu 1993. preimenovana u Zborno područje “Orašje“. Od kraja 1992. na bojišnici nije bilo većih sukoba, međutim, loša strateška situacija po vojsku bosansko-hercegovačkih Srba dovest će do novog napada na Orašje.
Crta bojišnice 106. brigade bila je naslonjena i na slobodni dio općine Bosanski Šamac (sela: dio Grebnica, Bazik i Domaljevac), gdje je djelovala 104. brigada HVO-a. Ove su brigade jedna drugoj olakšavale obranu, međusobno štiteći leđa i ne dopuštajući agresoru da bilo koju stavi u okruženje, ali su i priskakale u pomoć kad je napad na bilo koju od njih prijetio pokidati crte obrane. Poslije okupacije većeg dijela Bosanske Posavine i padom općina Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, došlo je do povlačenja i postrojbi HVO-a s tih prostora. Tako su se krajem 1992. godine, 101. brigada HVO Bosanski Brod, 102. brigada HVO Odžak, 103. brigada HVO Derventa i 105. brigada HVO Modriča preselile na slobodno oraško područje. Iako formacijski nedovoljno popunjene ljudstvom i tehnikom, činile su vrlo značajnu pomoć u daljnjoj obrani općine Orašje, a bile su pripravne i za eventualno oslobađanje svojih matičnih prostora. Preustrojem HVO-a i uspostavom jedinstvenih snaga Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, u Posavini je 1994. godine formirana 4. Gardijska motorizirana brigada HVO “Sinovi Posavine”. U njezinom sastavu bili su borci iz svih šest brigada HVO Bosanske Posavine i činila je glavnu okosnicu u daljnjem vojnom djelovanju, kako obrambenom, tako i napadačkom. Od šest brigada HVO Bosanska Posavina vojnim preustrojem formirane su tri domobranske pukovnije.
Ratko Mladić s jedne, Đuro Matuzović s druge strane
Loša strateška situacija po vojsku bosansko-hercegovačkih Srba dovest će do novog napada na Orašje.
Godine 1994. na slobodnom prostoru općine Orašje bila je ogromna koncentracija vojnog potencijala, kako u ljudstvu, tako i u tehnici, što je bilo jamac opstojnosti, a čekalo je i “zeleno svjetlo” za oslobađanje okupiranih područja Bosanske Posavine. Stanje na oraškoj bojišnici i dalje je ostalo isto, uz stalno, obostrano, topničko djelovanje, sve do svibnja 1995. godine, kada su poražene srpske snage u Republici Hrvatskoj, nakon operacija “Bljesak” i “Oluja”, prebačene na Posavski koridor, u okolicu Orašja. Oporavljene od poraza u Hrvatskoj, pojačane i izuzetno naoružane srpske snage krenule su u odlučujuću ofenzivu, pod nazivom “Osveta”, s namjerom zauzimanja prostora općine Orašje. Ofenziva je počela 5. svibnja 1995. i neprekidnim napadima trajala više dana.
Od studenog 1994. Srpska vojska Krajine i Vojska Republike Srpske pretrpjele su nekoliko ozbiljnih poraza od strane Hrvatskih snaga. Operacije “Cincar“, “Zima 94“, “Skok 1“ i “Bljesak“ na livanjsko-dinarskoj i zapadno Slavonskoj bojišnici pokazale su opadanje borbene moći srpskih snaga. Zbog toga je u cilju povratka borbenog morala i odmazde za spomenute poraze, VRS odlučila provesti operaciju pod nazivom “Plamen 95“ (koju je hrvatska strana nazvala “Osveta“) kako bi zauzela Orašje, čime bi dovršila strateški zadatak iz 1992., potpuno ovladavanje desnom obalom Save. Za tu je zadaću određen 1. krajiški korpus, kojim je zapovijedao General-pukovnik Momir Talić. Isti je za napad odredio taktičku grupu 5 (pod zapovjedništvom pukovnika Dragoslava Đurkića), koja je držala borbenu crtu prema Zbornom području Orašje s otprilike 6000 vojnika, raspoređenih u četiri pješačke brigade. Za pojačanje napadu određeno je 2000 vojnika iz elitnih napadnih formacija 1. krajiškog te ostalih korpusa VRS-a, oklopništvo iz sastava 1. oklopne brigade i topništvo iz sastava već spomenutog korpusa. Cijelu operaciju nadgledao je i zapovijednik “Vrhovnog štaba VRS-a“ general Ratko Mladić, navodi poskok.info.
S druge strane, zapovjednik ZP Orašje, brigadir Đuro Matuzović, koji je pripremao obranu, imao je na raspolaganju jednu gardijsku (4. gardijska brigada “sinovi Posavine“) i tri pričuvne pukovnije (106., 201.i 202.) čija je ukupna brojnost bila oko 6000 vojnika. Zbog izuzetne plitkosti Oraške enklave (niti 15 km po dubini), HVO je pripremio istaknutu obranu, temeljenu na dobro pripremljenim bunkerima i rovovima jer bi proboj VRS-a na bilo kojoj točci obrane mogao značiti i pad cijele enklave. Moral HVO snaga bio je na visokoj razini, jer su branitelji većinom živjeli na tom području ili su bili iz ostalih dijelova Bosanske Posavine koji su pali 1992.
Tisuće srpskih vojnika i specijalaca bezuspješno je napadalo i pokušavalo probiti crte obrane.
Najvažnija bitka u ovoj operaciji uslijedila je 15. svibnja. Na istočnom dijelu oraškog područja obrambene linije HVO-a napadnute su do tada najsnažnijom vatrenom paljbom, a na civilne ciljeve poletjele su rakete tipa Luna i Volkov. Napad oklopništvom probio je obrambenu liniju, pala su tri ključna rova na tom potezu i put za selo Oštra Luka bio je otvoren, nakon čega je počelo nadirati pješaštvo. Postrojbe HVO-a (4. gardijska i 106. domobranska pukovnija) hitno su pozicionirale svoje topništvo na tu stranu bojišnice i uzvratile paljbu, višecijevnim raketnim bacačima gađali su neprijatelja koji je bio udaljen svega 200 metara, što nikako nije uobičajeno ali je dalo rezultata jer je napad odbijen. Moral pripadnika HVO-a izuzetno je porastao nakon ovog uspjeha, a srpske snage povukle su se i njihovi napadi poslije spomenutog 15. svibnja više nisu bili toliko intenzivni. Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS odustala je i operacija “Plamen 95“ prekinuta je. HVO je bez kopnenog angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu. Oraško područje definitivno je obranjeno, te je nastavilo s obnovom mirnodopskog načina življenja, a postalo je simbol otpora Miloševićevom i Karadžićevom režimu.
Crta bojišnice do potpisivanja Daytonskog sporazuma, bila je uglavnom mirna i bez većih djelovanja.
Legendarna 106. oraška brigada Hrvatskog vijeća obrane
Kroz 106. orašku brigadu Hrvatskoga vijeća obrane prošlo je oko 5500 branitelja, više od 1000 ranjenih i na stotine oboljelih. O požrtvovnosti obrane potvrđuje 271 poginuli branitelj.
“Nemamo pravo na šutnju i ne smijemo zaboraviti žrtvu koju su branitelji dali tijekom rata. Zašto ne govorimo o onome što nam se dogodilo jer mi smo pisali povijest. Moramo sačuvati ponos Domovinskoga rata, ponos branitelja i boriti se za rješavanje statusa branitelja”, istakle su Udruge iz Domovinskoga rata Orašje (UDiVDR-a, UOPiNB i HVIDRA) ove godine na obilježavanju 24. obljetnice 106. brigade HVO-a.
Blagdan Svih svetih u Orašju 2016. i njemu okolnim mjestima bio je u znaku uhićenja desetorice njihovih sumještana, pripadnika HVO-a predvođenih generalom Đurom Matuzovićem i brigadirom Ivom Oršolićem.
Đuro Matuzović bio je zapovjednik obrane Orašja i 106. brigade, a Oršolić njegov zamjenik. Matuzović je i general HV-a. Uhićenja su izazvala veliko ogorčenje kako u njihovim obiteljima, tako i među suborcima, prijateljima, sumještanima.
“To je jedina brigada koja je obranila i očuvala svoj teritorij sve do Daytonskog sporazuma kada je dio općine u koji Srbi nikada nisu uspjeli ući pripao Republici Srpskoj. Orašje je bilo i ostalo trn u oku srpskim snagama zato što nije nikada palo”, kazao je fra Marijan Živković za Glas Slavonije.
“Jesmo li mi u oraškom džepu, koji je bio okružen rijekom Savom i neprijateljem, a znalo se i u Washingtonu da vodimo poštenu borbu, trebali dopustiti da nas srbočetnički agresor pokolje, popali naše domove i da završimo kao Vidovice i Kopanice, gdje su mučki ubijeni i masakrirani brojni civili za koje nitko nije odgovarao? Uhićenje naših zapovjednika udar je na hrvatski narod koji je ionako rasut i koji teško živi i to je suđenje svim braniteljima HVO-a, a pogotovo 106. brigadi”, zaključio je tajnik Zajednice udruge dragovoljaca i veterana Županije posavske Ivo Mikić.
Uhićenje desetorice zapovjednika i pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Orašju dan nakon posjeta premijera Plenkovića BiH i najave novog sadržaja hrvatske politike prema susjednoj državi, Višnja Starešina ocijenila je malo potpaljenim fitiljom tempirane bombe koja se priprema već dvadesetak godina i koju je novi premijer dobio u naslijeđe. Fitilj je zapaljen tek da mu se poruči što može očekivati nastavi li uistinu provoditi ono što je najavio već na prvoj sjednici svoje Vlade i tijekom svoga posjeta BiH.
Operacija uhićenja zapovjednika pripadnika HVO-a pokrenuta je na zahtjev srpskih istražnih timova iz Banje Luke, koje uglavnom čine bivši pripadnici obavještajnih struktura JNA (kolokvijalno KOS), pojedinci koji su izravno i osobno odgovorni za organizaciju najtežih ratnih zločina u Hrvatskoj (Ovčara) ili organizaciju terorističkih akcija (Labrador). Pritom se služe istražnim predloškom koji su još 1997. godine, u klasičnoj KOS-ovoj manipulativnoj maniri, napravili u Beogradu, na temelju podataka koje su kao KOS-ovi operativci prikupili u ratu u Hrvatskoj i BiH. Detalje koji im nedostaju da bi iskonstruirali velikosrpsku priču o krvavoj agresiji Orašja na srpsku Posavinu, danas pribavljaju iz hrvatskih arhiva, pod egidom međudržavne suradnje u procesuiranju ratnih zločina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
