Prošla kolumna je bila jedna mala prekretnica u mom životu. Počele su mi se javljati djevojke – neke su mi prijateljice, poneke samo poznanice a neke od njih ne poznam. Bilo mi je to jedno zadivljujuće i neočekivano iskustvo – prvo, da me uopće netko na taj način pita za savjet a drugo da su u suštini postavile isto pitanje: “Tko je onaj pravi za mene?” i “Kako prepoznati pravog u svom životu?” E pa, odgovor je vrlo jednostavan: “Samo slušaj svoje srce i ono će ti reći baš sve, ali slušaj ga svim svojim tijelom i svom dušom svojom.”
Bio je 5.7.2004. kada sam prvi put upoznala svog muža, u lokalnom kvartovskom bircu. U tom trenu nije bio reprezentativni primjerak. Haha. Taman su doma nešto betonirali i došao je popiti kavu sav prljav i neuredan, u poderanoj odjeći zapuštene kose i brade. Tražio me broj mobitela no ja mu nisam dala, rekla sam mu da on meni da svoj koji ja nisam ni zapisala ali nekom “slučajnošću” sam ga upamtila. Nije mi bilo ni na kraj pameti javiti mu se ali sam mu se ipak javila, nije mi bilo ni na kraj pameti otići na piće s njim ali sam na kraju ipak otišla. Naša veza je bila jako turbolentna i činila sam ludosti koje inače nikad nebi činila i koje nikad nisam činila. Moje srce je bilo sigurno da je on taj, moja duša je bila sigurna da je on taj. Oprostila sam mu svaku riječ koja mi nije odgovarala a koju mi je uputio, oprostila sam mu svako njegovo ostavljanje i svaki njegov povratak u moj život. Bilo mi je jako teško nositi se s time, bilo je trenutaka kada sam osjećala potrebu da se maknem od njega i da ga zaboravim i zauvijek izbrišem iz svog života. Jer uz ogromnu ljubav koju sam imala prema njemu, imala sam istu takvu bol, možda čak i veću. Znala sam da je njegovo srce ranjeno, no znala sam da je bez obzira na sve dobar. Da ima dobro srce i dobru dušu i da baš to njegovo srce i ta njegova duša će me nositi ostatak života; i baš zato nisam odustajala i baš zato sam sve opraštala i baš zato sam bila tu za njega kada god je on htio i kada je mogao. Trebalo mu je punu godinu dana da shvati sam i ja ta u njegovom životu. Možda se sve ovo skupa čini jako smiješno i pitate se kako nakon toliko odbijanja nisam odustala i kako nakon toliko odbijanja možeš ipak prihvatiti nekoga kao ljubav svog života. Mogu, zato jer je bio iskren i otvoren. On mi nije lagao, nije me držao na ledu… bio je iskren do dubine svoje duše. Bio je iskren kod svakog ostavljanja i kod svakog vraćanja u moj život. Trebalo mu je dugo ali je shvatio i vjerojatno osjetio moju ljubav, moje čekanje, moje razumijevanje ali i moju ljutnju, moju tugu i patnju. Shvatio je da me izmolio kod Boga. I tako smo se vjenčali, prije više od 10 godina i živimo pravi brak. Brak kao svaki drugi ali s puno razumijevanja, tolerancije i ljubavi. Posvađamo se mi, ali se i pomirimo. Raspravaljamo se i zaključimo. Ne volimo iste stvari i ne tlačimo jedan drugog s time (samo ponekad). Oko nekih stvari se vrlo lako složimo oko nekih ne. Ljubomorni smo ponekad i grizemo. Ali znamo da smo tu jedan za drugog, da smo tim, da možemo računati jedan na drugog i ono što je najljepše da znaš da te uvijek netko doma dočeka s toplim zagrljajem i poljupcem. Znamo koje su naše financijske mogućnosti, imamo zajedničku blagajnu, kartice, pinove, lozinke… dijelimo sve; od najmanje stvari pa do one najveće. Nema tajni, nema skrivanja i u principu nema prešućivanja. Plodovi naše ljubavi i braka se vide u naših petero djece, vide se u našem zajedničkom poslu, vide se u našim zajedničkim izlascima i ispijanju pive na terasi.
“Samo slušaj svoje srce i ono će ti reći baš sve, ali slušaj ga svim svojim tijelom i svom dušom svojom.” Ne daj, prijateljice moja draga, da te ijedan muškarac godinama drži na ledu i obećava ti brda i doline pa te ostavi nakon 5 ili više godina i nakon toga si nađe 10 godina mlađu pa s njom osnuje obitelj. Izgubiš godine na čekanje, levitiraš cijelo vrijeme u nekoj čudnoj zoni i čekaš jer – ti samo misliš da ga voliš ali duša ti nije sretna, duša ti je tužna, duša ti treperi, tijelo ti je slabo i samo tražiš druge stvari gdje ćeš se ispuniti i čekaš dalje…. Ne daj, prijateljice moja draga, da ti ijedan muškarac skriva nešto – jer čim osjetiš da ti nešto skriva pogotovo u početku veze taj nema ozbiljne namjere jer da ima nebi otvorio samo svoju dušu i srce prema tebi nego sve ono što ima i sve ono što on zapravo je. Čim osjetiš tračak sumnje, nemir i tugu u svojoj ljubavi – odlazi, odlazi ali samo onda ako vidiš da se i nakon nekoliko razgovora ništa ne mijenja. Ne živi u sumnji barem ne od početka stvaranja nečeg što bi uz sve životne probleme trebalo biti lijepo.
Onaj koji je vrijedan tvoje ljubavi i tvog truda je onaj koji je prema tebi toliko iskren da te to boli, ali i onaj koji će te nositi na dlanu kao kraljicu. Onaj koji će te uzdizati i činiti te boljom i vrjednijom osobom. Onaj koji će se poniziti pred tobom i pokušati ispuniti sve tvoje snove, tvoje želje. Onaj koji će smiriti sve tvoje sumnje i strahove. Onaj koji će uvijek odgovoriti na poruku i biti ti na raspolaganju kada god ga zatrebaš. Onaj koji će to sve za tebe raditi sa srcem. Jer srce, ako je puno ljubavi, ono ne poznaje granice – ono samo ide, radi i daje ljubav, srce ne zna drugačije jer nije sebično.
Srce samo daje i nikada ništa ne traži za uzvrat.
“Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti.” (Pjesma nad pjesmama)
