Anja Mihanović o Maji Tenšek i mjeri roditelj odgojitelj: Danas je moje majčinstvo zavijeno u ratnu odoru

Jučer je preminula Maja. Jučer je blago u Gospodinu usnula Maja. Tko je Maja? Bila je, rekli bismo, obična majka. Mnogi ljudi možda nikada neće ni čuti za nju. A mnogi koji su je znali počeli su širiti glas koji se pronio brzinom munje, baš kao kad je Isus uskrsnuo. Maja je bila velika žena – “Santa subito!”, najradije bismo vikali. Piše za Bitno.net Anja Mihanović. Njezinu kolumnu objavljenu 27. veljače prenosimo u cijelosti.

U svojoj običnosti, bila je supruga, majka petero djece, koja je u jednom trenutku ostavila posao u banci, živeći kod kuće posao za koji te nitko ne tapša po ramenu i koji skoro nikada ne može nahraniti ego. Velike stvari ne možemo razumjeti, one uvijek stoje kao misterij, inače ne bi mogle biti velike. Tako i smrt jedne majke koja je završila svoj put na početku jedne korizme, ostavljajući iza sebe pet života koji su tek počeli. No u sredini svega velikoga uvijek stoji križ, a s njim i ljubav. Jedan je pater, vrlo veliki znalac, rekao da nikada nećemo razumjeti – i da nikada ni on nije dokučio – zašto ljubav i patnja idu zajedno. Maja je i sama za sebe jednom rekla: „Uspori, Bosanko, uspori!“; znala je usporiti i dočekala je svoj vrhunac, a djeca, vjerujem da u baštini imaju samo biserje.

>Maja Tenšek (40) svojoj je djeci zadnje rekla: ‘Bog vas voli takve kakvi jeste’

“Potrebno je samo zarađivati i ne previše razmišljati”

Zanimljivo, objavljena je i presuda Vrhovnog suda o mjeri roditelj odgojitelj koju je i Maja koristila. Danas je vidim gore kao zagovornicu života, zagovornicu onih u skrovitosti, zagovornicu obitelji. I dok su mnogi danas bili pred zemaljskim sudom i čekali odluku, ona je bila pred gornjim sudom, u ime svih roditelja koji se bore. I kakva god presuda bila, konačna pobjeda je uvijek na strani života, na strani obitelji, na strani žrtve.

>Tomašević tvrdi da je mjera roditelj odgojitelj bila ‘nepravedna i financijski neodrživa’

Komunizam je jedino vrjednovao rad. Danas je drugo doba, jednako opasno, ili čak još opasnije, no ono pred čime nova ideologija strahuje i što joj toliko smeta nije mjera kao mjera, već rad od kuće, s djecom i uz djecu, kako roditelj slučajno ne bi bio posvećen samo odgoju i “ne radio ništa”. To je taj kamen spoticanja, jer potrebno je samo stvarati, zarađivati i ne previše razmišljati. Došlo je vrijeme kada je opasno „ne raditi ništa“ i kada je za to potrebna velika hrabrost.

Pred sudom su stajale i neke žene koje sam srela pred poglavarstvom prošle godine kada sam skuhala termosicu prepunu kave i krenula put sjedišta gradske vlasti. Stojiš, ne vidiš nikoga, no brzo jedni drugima namignemo kada se prepoznamo. Željela sam biti dio tih žena, slušati ih, gledati, piti s njima kavu. Jednu, posebno ogorčenu, zagrlila sam. Upitala sam je koliko je djece rodila, a ona se tada otvorila. Više od svega bilo mi je ganutljivo biti na izvoru života, tako blizu onih koje su skuhale ručak, borile se sa začepljenim nosevima cijelo jutro i, usprkos svemu, ipak uspjele doći; biti blizu onih koje bi mogle biti savršene radnice u nekoj tvrtki, no izabrale su žetvu u svom domu. I pokoji demograf zapalio je koju i slušao naše priče i ciku naše djece. U njegovim očima vidjela se duša i čovještvo.

“Jeziv je rat koji se odvija pred nama”

Mnoge hrabre žene više ne predu lan niti sjede za preslicom, no namaču grah i vode računa da im djeca imaju što više kretanja i boravka u prirodi, nauštrb ekrana. I ne znam s čime bih više usporedila današnji naraštaj: egipatskim sužanjstvom ili izraelskim sljepilom u pustinji ili klanjanjem svakovrsnom teletu koje god prođe i naiđe. U svakom slučaju, jeziv je rat koji se odvija pred nama. No, ima žena koje poput Mojsija jutrom umiju lice i izvode na zrak djecu. Vidjeli smo da im sjaji nenašminkano lice. Srce im je ljepše od svake nijanse pedikura. Ima ih i pred poglavarstvom i onih koje žure sa svoje satnice kući.

>Analiza prof. dr. sc. Nenada Pokosa: Evo koliko je mjera roditelj odgojitelj učinkovita

Danas je moje majčinstvo zavijeno u ratnu odoru; sjetila sam se kacige spasenja, pojasa istine, obuće mira, mača Duha, oklopa pravednosti i štita vjere. Na ovom bojnom polju vodile su se i kazivale prave životne drame i priče, one žive i konkretne, u kojima nađeš prijatelje na parkiralištu i s njima pustiš suzu. Više nego novac, te su žene branile svoje dostojanstvo i svoj rad bez cijene, svoju priču o djeci bez poteškoća i onima s poteškoćama u razvoju.

Jednoj takvoj ženi uvijek svratim kada prolazim jednim hrvatskim gradom, simbolom naše pobjede. Njene primaljske ruke prve dočekuju nove ljude na svjetlo dana i prve im svjedoče da je svijet lijepo mjesto. Nikad ih nije htjela zaprljati pa i onda kada joj je prijetio otkaz, ne želeći se pokoriti nalogu da sudjeluje u pobačaju. Prilikom jednog posjeta tom gradu, mojoj je djeci kupila sladoled. Jedan je zanovijetao sve dok kuglica nije završila na podu, a ona mu je odmah kupila još jedan. Svatko tko je vidi, osjetio bi da njene ruke i lice sjaje tako da te ili tjera u pokoru nad svakim tvojim kompromisom ili vuče prema sjaju koji te nadvladava.

Mihanović: “Mnoge hrabre žene nose Mojsijev sjaj”

Mnoge hrabre žene nose Mojsijev sjaj i one su te koje drže svijet čitavim i budnim, životnim. Svjedoče da se ne bojiš gladi u svojoj kući jer će s nebesa padati i prepelice i mana. Ne boje se otkaza jer su više puta vidjele kako se mjerica brašna i čaša ulja povećala da mogu nahraniti i ulicu. I svi se čude koja je tajna njihovih škrinja, a one mirno, po noći, bdiju i vezu veo koji grije i sjaji do nakraj svijeta.

>Benčić se sada zalaže ‘za najbolje interese djece’, a stigmatizirala je djecu roditelja odgojitelja

Usprkos svemu, zahvalna sam što živim u ovom vremenu, u kojem iznad svega ostaje učiniti tri koraka vjere: prihvatiti situaciju, zahvaliti Bogu na njoj i moliti da se Bog u tome proslavi. Zahvalna sam biti dio vremena kada ljudi jedni drugima ponovno postaju brat i sestra.

Danas se u Hrvatskoj vode drugačiji ratovi od onog za hrvatsku neovisnost: oni ideološki, za život i oko života. Svaka majka tako je blizu života, na samom njegovu vrelu; drži ga, igra se s njime, čuva ga. Vjerujem da je svaka noćas, kada je uspavala djecu, na svoj način smjestila u posebno sklonište u kojem nema pristup nitko, doli Gospodar života. Bog uz pomoć žene podiže novi narod, nove ratnike. I dok pada noć, šapuće ti: “Bit ćeš svjedok. I primit ćeš snagu.”

Život, dakle, biraj jer Gospodin Bog ima posljednju riječ.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

* O autorici: Anja Mihanović po struci je vjeroučiteljica (završila je zagrebački KBF) i trenutno iščekuje peto dijete. U svojim kolumnama će se, kao angažirana vjernica, supruga i majka, baviti ženskim temama.

Nekoliko rečenica o Anji: “Supruga je i majka, rodom iz ravne Slavonije, živi u Zagrebu. Voditeljica je molitvene zajednice ‘Košute’ koja okuplja žene u bračnom statusu. Voli bračnu ljubav i podizanje djece za Gospodina. Na supružnice i majke gleda kao na silu Duha Svetoga u Crkvi i svijetu koje svojim zagovorima kao moćna vojska donose Boga i mijenjaju svijet. Voli različite ljude i različita mjesta, a sanjari o kamp-prikolici kojom obilazi svijet i traži Božje prste u svemu stvorenom. Posebno se divi Božjoj ljepoti u prirodi, planinama i šumama. Vesela je kao vjeverica i skakutala bi sve dok jednom ne doskakuće do neba.”