Zovem se Ivanka Poljak, rođena sam u Splitu, gdje sam završila srednju zdravstvenu školu i predškolski odgoj na Filozofskom fakultetu u Splitu. Do udaje sam radila nekoliko godina u zdravstvu. Kad su se počela rađati djeca, šalili smo se da imam svoj osobni dječiji vrtić, a jednom smo prilikom imali posjet jednog majstora koji nas je, kad je vidio toliko male djece, pitao je li to privatni dječji vrtić.
Kod kuće imamo ‘privatni dječji vrtić’
Najmlađe dijete sam rodila kad je najstarije imalo nepunih petnaest godina, a volim se šaliti da je najteže roditi prvih devetoro. Sad je moj „vrtić“ malo odrastao, ali još sam uvijek njihova mama i oni su moja djeca. Katarina ima 23 godine, Sara 22, Daniela 21, Krunoslav 19, Marija 18, Ivana 16, Marin 15, Mihaela 13, Terezija 11, a najmlađi, Toma, 9.
Iako je moj život prvenstveno u kući, ne smatram se ni malo zakinutom, dapače, smatram se povlaštenom. Biti majka je poslanje koje dolazi od Boga i svaka žena koja u sebi ima „tvornicu života“ može se osjećati uzvišeno. Poslanje žene sigurno nije, kako ga neki zovu, usko. Žena ima svoje poslanje i u Crkvi, a odgajanje novog naraštaja je najbitnija karika društva.
Gdje god bila, žena treba ispuniti svoje poslanje
Osim brige za svoju obitelj i posla u najstarijoj i najvećoj mlinici u Solinu, Tomislav i ja smo dio Neokatekumenske zajednice, zajedno s djecom. Nekidan je Sveti Otac rekao, na susretu na kojemu je poslao obitelji u misije po cijelom svijetu, da je Neokatekumenski put prava providnost za Crkvu danas. Mjesto je to gdje se otkriva atomska energija našeg krštenja – besplatna ljubav Božja za malene. Bog nas ljubi bezuvjetno i uvijek nam prašta, čak i kad smo pritisnuti našim ropstvima i kad smo slabi.
Mislim da žena mora biti žena, da se ne treba poistovjećivati s muškarcima. Važno je da svaka žena ispuni svoje poslanje koje ima, bilo to u obitelji, u karijeri ili u Crkvi.
Žene, budite ponosne na svoj poziv
Moj uzor je svakako Blažena Djevica Marija koja je povjerovana nemogućem. Posebno me dira njena stprljivost, mudrost i šutljivost. Tu su i tolike svetice, počevši od svete male Terezije koja se čitav život nije pomakla iz samostana, a bila je zaštitnica misija; uz nju i mnoge druge svetice koje su velikodušno odgovorile na Božji poziv.
Preporučila bih svim ženama da budu ponosne na svoj poziv. Ne postoji bolje mjesto gdje se možete osjećati ljubljenom i počašćenom nego u Crkvi. Crka treba svjedoke, ona ih uvijek stvara i obnavlja.
Lijepo je biti žena.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
