Unatoč svome kršćanskome odgoju i vjeri, osjećam stanovito poštovanje prema ”samoubojicama filozofima”, to jest onima koji si život oduzmu zbog egzistencijalnoga očaja. Što se tiče ostalih koje na samoubojstvo natjera psihička bolest, neki životni brodolom ili kakva druga nesreća, s njima čovjek može suosjećati, žaliti ih, moliti se za spas njihove duše, ali njihov čin ne može opravdavati, a pogotovo ga ne može poticati
Ovih dana za oko mi je zapela jedna vijest na portalu Narod.hr. Prva rečenicu u članku glasi: ”Aureliji, 29-godišnjoj Nizozemki, zakazano je pogubljenje potpomognutim samoubojstvom za 26. siječnja na osnovi njezine „neizlječive“ psihološke boli.” Djevojka je, kako piše, fizički potpuno zdrava, no psihički u takvome stanju da joj je život nepodnošljiv. Pitanje eutanazije jedno je od onih pitanja koji suvremenu civilizaciju sve oštrije odvajaju od njezinih kršćanskih korijena. Kao kršćanin načelno sam protiv samoubojstva, međutim razlikujem tzv. obično samoubojstva od junačkih činova samožrtvovanja u obranu nečega svetijeg i od života. Tako se, recimo, Divu Grabovčevu ili Milu Blaževića Čađu ne može držati samoubojicama iako su, formalno gledano, sami sebi oduzeli život. Ona je spašavala svoju čast, a on se žrtvovao za spas svoga sela i svoje domovine, piše Damir Pešorda za Hrvatski tjednik.
> Nizozemki odobreno da ju država ubije na temelju ‘neizlječive psihološke boli’
Unatoč svome kršćanskom odgoju i vjeri, osjećam stanovito poštovanje prema ”samoubojicama filozofima”, to jest onima koji si život oduzmu zbog egzistencijalnoga očaja. Uistinu, ako izbacimo Boga iz jednadžbe, teško je naći valjan razlog za ustrajavanje na životu. Osim, naravno, nagonske želje organizma za preživljavanjem. Što se tiče ostalih koje na samoubojstvo natjera psihička bolest, neki životni brodolom ili kakva druga nesreća, s njima čovjek može suosjećati, žaliti ih, moliti se za spas njihove duše, ali njihov čin ne može opravdavati, a pogotovo ga ne može poticati. Na žalost, upravo to čine zagovornici potpomognutoga samoubojstva.
Aureliji će država Nizozemska pomoći da se ”okružena prijateljima” ubije. Zapravo, ubit će ju sama država smrtonosnom injekcijom. U svemu tomu ima nešto jako pogrješno. Nešto protiv čega se cijelo ljudsko biće instinktivno buni. Teško je točno definirati što je to. Nije stvar samo u tomu da kršćaninu vjera brani samoubojstvo, uostalom većina današnjih Europljana i nisu kršćanski vjernici, nije stvar ni u tome da je nagon za preživljavanjem možda i najjači nagon – u praksi suvremene eutanazije ima još nešto povrh toga što u našem biću izaziva otpor takvoj praksi. To je ta bešćutnost, to je ta suvremena logika ”život je postao težak, dakle treba ga prekinuti”. Ljude se, zapravo, suptilno uvjerava: kad ne može raditi, trošiti i uživati – čovjeku je vrijeme da se makne iz života. U tako naopako postavljenome svijetu takav čovjek postaje višak, smetnja, neopravdan trošak.
> Što je papa Franjo rekao o eutanaziji, a neki hrvatski mediji to nazvali revolucionarnim?
Uvođenjem eutanazije u djelokrug državnih poslova ukida se ne samo kršćanska svetost života nego i samoubojstvo kao izraz krajnje slobode i vlasti nad vlastitim životom. Primanje injekcije u kontroliranim uvjetima nije samoubojstvo, to je svojevrsno isključivanje iz života. Isključivanje koje, to nikada ne treba smetnuti s uma, odobrava i izvršava Država. Bezlični, hladni entitet koji po svojoj naravi teži neograničenoj moći. Vidimo da se iz godine u godinu granica za dopuštanje eutanazije polako, ali postojano spušta. Pitanje je samo vremena kada će obuhvatiti i one čije bismo potpomognuto ubojstvo po današnjim standardima držali najobičnijim ubojstvom. Danas je praksa eutanazije nalik raspletu filma I konje ubijaju, zar ne?, no pribojavam se vremena kada će se ona vršiti i bez voljnoga pristanka onoga na koga se odnosi.
Krajem osamdesetih čitao sam u književnom časopisu Republika esej o samoubojstvu slovenskog pisca Matjaža Kmecla. Naslov i sadržaj toga teksta u međuvremenu sam temeljito zaboravio, ostala mi je u sjećanju samo zamjedba da, gledano iz vjerskog kuta, ”samoubojstvom čovjek Boga doslovno prisili da mu ne može oprostiti”. Ne držim da se Boga može i na što prisiliti, ali, izuzme li se ta nespretna formulacija, ostaje pitanje kad se i kako se čovjek može obratiti ako je život završio samoubojstvom, dakle kršenjem Božje zapovijedi? No, Bogu ništa nije nemoguće. Kako god bilo, za samoubojstvo se hoće volje i nemaloga truda oko samog izvršenja, dok je eutanazija puko prepuštanje državi i njezinome ”milosrđu”.
U svakom slučaju, eutanazija je protuprirodna i protuljudska praksa. Njome se smrti oduzima misterij, samoubojstvu dostojanstvo slobodnog čina, one koji daju smrtonosnu injekciju tjera na ubojstvo, a sve nas na pasivno poricanje svetosti života. U razrađenoj ideologiji preobrazbe suvremenog čovjeka i društva eutanazija zauzima važan dio. Kao i pobačaj ili razgradnja obitelji, eutanazija utire put u ”vrli novi svijet”. Ili, kako kaže Fukuyama, ”poslijeljudski svijet”.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
