Jure Vujić: Uz likvidaciju i praćenje ‘političkih neprijatelja’ UDBA je ravnala gospodarsko-financijskim podzemnim aktivnostima za vrijeme Jugoslavije

Foto: GK/B. Čović

Izuzev zemalja u kojima je nakon propasti komunističkog sustava provedena lustracija, „drugarski kapitalizam“ pod krinkom neoliberalne tržišne tranzicije postao je glavna poluga za stjecanje i darovanje cijelih državnih kompanija novopečenim tajkunima, često bivšim visokopozicioniranim političkim dužnosnicima, piše Jure Vujić za Vijenac Matice hrvatske.

U posljednje vrijeme cvatu endističke teze u političkoj i ekonomskoj znanosti o neizbježnom kraju jednog ciklusa, jedne ere, pa smo na izmaku 20. stoljeća mogli čuti Fukuyamine teze o „kraju povijesti“, teze o izumiranju kapitalizma. Te su teze imale služiti kao legitimacijski diskurs određene politike, pa je primjerice teza Francisa Fukuyame služila kao legitimacija nadmoći neoliberalnoga kapitalizma nakon sloma komunizma i trijumfalne uspostave, na planetarnoj razini, modela tržišne demokracije. Nadalje, poneki ekonomisti poput Jeremyja Rifkina iznose tezu o mogućem „kraju kapitalizma“ u novome numeričkom dobu u kojemu nove tehnologije smanjuju troškove usluga i rada te stvaraju uvjete za novi model kooperativne organizacije.

Prosvjed „žutih prsluka“ usmjeren je protiv povlaštenih i umreženih slojeva globalističke hiperklase

Sličan je scenarij doživjela teza o kraju „ortačkoga kapitalizma“, koja je trebala povući konačnu crtu i zatvoriti aferu Agrokor. No kada sagledavamo sukcesivne faze kapitalizma – od industrijskog, postindustrijskog, kognitivnog pa sve do kasnog kapitalizma – možemo lako ustanoviti da se iza različitih oblika i mutacija ekstremno fleksibilna i pragmatičnog kapitalizma krije stanovita konstanta opstanka. Jer iza mnogovrsnih i složenih pojavnih oblika kapitalizma te njemu pripadnih struktura vlasništva te kompliciranih shema i algoritama uvijek postoje ljudi s imenom i prezimenom, moćne obitelji, klanovi, grupe, gdjekad i dinastije koje upravljaju golemim bogatstvom i rentama. Stoga nije ni čudo da se danas ističe nova globalistička hiperklasa i milijarderi nematerijalne high-tech ekonomije i numeričkog kapitalizma, primjerice grupe AGAF (Amazon, Google, Apple, Facebook).
Obitelji, klanovi i dinastije

Što je zapravo „ortački kapitalizam“? Odgovor je jednostavan: riječ je o političko-gospodarskom sistemu za ostvarivanje i obranu renta putem privatizacije državnog aparata od strane onih aktera koji se koriste benefitima tih istih renta. Naime bogati slojevi tzv. kapitalista, odnosno bankara, dioničara te vlasnika koncerna i tvrtki uvijek nastoje transformirati svoje profite u rente i to mimo pravila lojalne konkurencije. Najlakši je način prilagoditi zakonodavstvo i kontrolirati državni aparat te ga „monopolom legitimne prisile“ staviti u funkciju privatnih interesa. Kada se taj sloj povlaštenih rentijera-poduzetnika i menadžera domogne renta, onda nastaje proces moralizacije rente putem medijskoga uvjeravanja javnosti da je takva renta potpuno moralna i da je svaki napad na nju zapravo neopravdan i nemoralan.

Takve pojavne oblike „bolesti demokracije“ stručnjaci često označavaju terminima „socijalklijentelizam“, „kapitalizam prijatelja“ i slično, pri čemu se sve odvija unutar „zarobljene države“, gdje nestaje granica između javne političke sfere i privatne poslovne. Marksizam je to običavao nazivati „monopolističkim kapitalizmom države“. Suvremeni tip crony kapitalizma danas je složeniji jer je financijska i bankarska sfera privatizirala državu koja često služi održavanju renta visokih vlastodržaca koji kumuliraju javne i privatne bankarske financijaške funkcije. Često se događa da se politička i tehnokratska klasa autonomizira i konstituira moćni lobi koji javnosti nastoji prikazati kako je održavanje financijskih renta nužno i poželjno za prosperitet, stabilnost i demokraciju. U tom pogledu demokracija, parlamentarne rasprave i medijska prepucavanja služe kao ispusni ventil i kazališna kulisa iza koje se učvršćuju rentijerske pozicije. Razumije se, protiv onih koji raskrinkavaju takvu obmanu primjenjuje se medijsko demoniziranje i ostala sredstva diskvalifikacije. Taj fenomen crony kapitalizma vidljiv je u samoj EU, u obliku tzv. revolving doors, kao proširena praksa profesionalnoga recikliranja bivših visokih političkih dužnosnika u razne financijske sinekure i bankarske funkcije. José-Manuel Barroso, Gerard Shroder i Tony Blair samo su neka među brojnim imenima tih dužnosnika.

Jaz između bogatih i siromašnih

Takav se kapitalizam pokušava opravdati navodnom ulogom potpore ili spašavanja velikih korporacija ili banaka od sistemskog strateškog značenja, čime bi se očuvala stabilnost tržišta. U nekim velikim državama poput Kine, Rusije ili SAD-a takav je kapitalizam teško odvojiti od modela državnoga kapitalizma: u Kini država ili komunistička partija otvoreno podupire „crvene prinčeve“, nasljednike komunističkih moćnika koji su bili suradnici Mao Zedonga; u Rusiji država daje potporu „lojalnim oligarsima“.

Engleski pojam Crony Capitalism (u značenju „kapitalizam drugara, kolega, prijatelja“) odnosi se na kapitalističku ekonomiju u kojoj uspjeh u poslovanju ovisi o bliskim odnosima s vladinim dužnosnicima, u obliku pogodovanja, favoriziranja u odobravanju zakonskih dozvola, državnih subvencija, smanjenja poreza ili drugih oblika intervencionizma. Zanimljivo je da se isti taj pojam koristi za objašnjenje azijske ekonomske krize. Također se može ustanoviti da su postkomunističke zemlje poput Mađarske, Bugarske i Rumunjske također zahvaćene ortačkim kapitalizmom. Tako u izvješću mađarskoga Centra za istraživanje korupcije piše da je ortački kapitalizam u Mađarskoj proširen u obliku učestale potražnje i stjecanja raznih renta te „bijelih slonova“, skupih projekata koji su financirani iz europskih fondova, ali bez velika učinka na nacionalnu ekonomiju i dobrobit društva. Bivši je guverner mađarske centralne banke Péter Ákos Bod optužio Viktora Orbána da favorizira svoje bliske suradnike koji su postali novi oligarsi i hiperbogataši zahvaljujući takvu pogodovanju. Američki politolog i političar Robert Reich u djelu Saving Capitalism: For the Many, Not the Few predviđa također neminovni slom takva modela upravljanja jer produbljuje jaz između bogatih i siromašnih.

U Sjedinjenim Državama uz ortački kapitalizam na djelu je i umnogome sličan „dinastički kapitalizam“. Korupcija i lobiranje bivaju proširenom praksom. Jedan od primjera takva oblika upravljanja izašao je na vidjelo tijekom financijske krize 2008. (Lehman Brothers i Goldman Sachs), kada su banke spašene zahvaljujući isprepletenosti financijsko-političkog i gospodarskog sektora. Već spomenuti Robert Reich, koji je za vrijeme Clintonove administracije bio ministar rada, rekao je prije nekoliko godina da je ortački kapitalizam u SAD-u postao ekonomska i politička sistemska tradicija jer država pogoduje nejednakosti ekonomske politike putem legaliziranog lobiranja i političko-gospodarske sprege te je riječ o sustavu u kojem financijsko-bankarski sektor stvara monopole, a ne ostvaruje redistribuciju bogatstava i prihoda. Zapravo su cijela libertarijanska, također i lijeva kritika tog oblika kapitalizma, pa i pokret Occupy Wall Street, usmjereni protiv tog devijantnog oblika kapitalizma, koji se bitno razlikuje od konkurentnog i lojalnog tržišnog fair-kapitalizma.

Pokret „žutih-prsluka“

Otpor prema takvu obliku kapitalizma izrastao je u Francuskoj u širi narodni pokret „žutih prsluka“, koji metodom „uličnog spontanog populizma“ prosvjeduje upravo protiv tog modela „kapitalizma drugara“ (capitalisme des copains). Macronova se politika često poistovjećuje s takvim modelom upravljanja povlaštenih slojeva urbane globalističke hiperklase, što govori o dubokoj socijalnoj i identitetskoj krizi društva i zastupničke demokracije, kao i porastu jaza između naroda i vladajućih političkih elita.

U Hrvatskoj je osobito živahna ta personalizirana „ortačko-rodijačka“ crta, i to zbog same mikrokonfiguracije, ali i zasebne strukture socijalne stratifikacije. Naime, legitimno je biti skeptičan s obzirom na valjanost teze o nestanku ortačkoga kapitalizma na našemu prostoru jer zapravo isti taj model upravljanja i reprodukcije socijalnog i poslovnog habitusa biva trajnom sastavnicom mentalne društvene antropologije. Kapilarna korupcija i tajkunizacija poslovnih odnosa, udbaško mentorstvo i tutorstvo pogoduju rastu i opstanku domaćega ortačkog kapitalizma.

Ne treba zaboraviti da je zlatno doba ovdašnjega ortačkog kapitalizma bilo tranzicijsko razdoblje divlje pretvorbe kada su „crveni direktori“ velikih socijalističkih koncerna uživali potporu tadašnjega političkoga vrha te su se tako domogli golemih monopola, očuvali su ili povećali svoje rente koje su stekli u bivšemu jugoslavenskom sustavu zahvaljujući „drugarskim“ vezama u Udbi i Savezu komunista. Danas je javna tajna da je uz praćenje i likvidiranje „političkih neprijatelja“ za vrijeme Jugoslavije Udba ravnala i gospodarsko-financijskim podzemnim aktivnostima unutar ključnih tadašnjih jugoslavenskih poduzeća izvlačenjem i pranjem goleme svote deviza. Stjepan Đureković ubijen je upravo zbog informacija koje je imao o krađi novca i nafte u vodećoj hrvatskoj kompaniji INA-i. Izuzev zemalja u kojima je nakon propasti komunističkog sustava provedena lustracija, „drugarski kapitalizam“ pod krinkom neoliberalne tržišne tranzicije postao je glavna poluga za stjecanje i darovanje cijelih državnih kompanija novopečenim tajkunima, često bivšim visokopozicioniranim političkim dužnosnicima. S vremenom je došlo do smjene generacija unutar udbaško-kosovskog i tajkunsko-poslovnog sloja te su njegovi moćni pripadnici osigurali djeci i unucima prisvajanje naslijeđenih renta, kapitala i dioničarstva u velikim tvrtkama. Ono što su marksisti nazivali „monopolom države“ mutiralo je u neoliberalnoj tranziciji u oligarhijski monopol, gdje se upravlja tvrtkama sistemske važnosti, pri čemu su se kadrovi samo reciklirali i „privatizirali“.

Velika je naivnost poput liberala smatrati da bi ortački kapitalizam nestao kada bi se uspostavila idealistička pravila „nevidljive ruke“ na tržištu i purističke vizije slobodne i skladne konkurencije. Jer ortački kapitalizam kameleonski je fenomen koji može opstati unutar različitih autoritativnih ili demokratskih sustava neovisno o kolektivističko-etatističkom ili kapitalističkom modelu upravljanja pa je tako prisutan na afričkom i azijskom kontinentu kao i u SAD-u i razvijenim europskim državama. Treba k tome reći da je liberalizacija tržišta u Rusiji dovela do novoga oblika državnog oligarhijskog kapitalizma.

Nije li ortački, drugarski kapitalizam zapravo suvišan koncept ili pak pleonazam za opisivanje samoga fenomena kapitalizma? Nije li pod krinkom free trade ideologije, ili sintagmama laissez faire, laissez passer, zapravo legalizirana nekontrolirana otimačina jačih i moćnijih na štetu slabijih, pa nije ni čudo da taj oblik kapitalizma često mutira u samu plutokraciju (vladavinu bogatstva) ili kleptokraciju (vladavinu otimanja i krađe). Na tom su tragu analize Janea Jacobsa ili Noama Chomskog pa bi se moglo reći da je ortački kapitalizam neizbježna dječja bolest i posljedica svakoga kapitalističkog sustava.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/matica.hr