U Sloveniji je u subotu održana velika komemoracija u Kočevskom rogu, mjestu masovnog pokolja koje su počinili boljševički Titovi partizani nakon završetka II. svjetskog rata. Još nikada se nisu predstavnici hrvatskih vlasti pojavili na mjestu ovog strašnog zločina, jednog od najvećih u povijesti moderne Europe.
To je mjesto gdje su ubijene tisuće civila i zarobljenika, a neke procjene kažu čak i do 30.000 ljudi. Pokolj su počili boljševički partizani nad zarobljenim Hrvatima, Slovencima, ali i pripadnicima drugih nacija ili zarobljenih vojnika koje je Titova vojska smatrala da ih treba ubiti i da nemaju pravo na život.
>Užas na Kočevskom Rogu: U tijeku iskapanje 3000 kostura žrtava partizanskih pokolja
Partizanski oficir Simo Dubajić svjedoči da je svakog dana na Kočevskom rogu ubijeno 5-6 vlakova punih zarobljenika, a veći dio bili su Hrvati (klikni na ‘Gledajte na YouTubeu’)
Komemorativna svečanost s misom održana je u subotu kod jame pod Krenom u Kočevskom rogu. Misu je predvodio predsjednik SBK i biskup Andrej Saje. U svom govoru istaknuo je nužnost pomirenja i ispravljanja nepravdi te istaknuo kako je “budućnost uvjetovana odbacivanjem osvete i traženjem istine i pravde za sve”, piše demokracija.si
Janša i Pahor na komemoraciji na Kočevskom Rogu
Komemoraciji na Kočevskom Rogu nazočili su, između ostalih, bivši predsjednik Republike Borut Pahor i bivši premijer Janez Janša.
Bivši predsednik republike Borut Pahor se je v okviru prizadevanj za spravo tradicionalno udeležil spominske maše in slovesnosti v Kočevskem Rogu, pred tem pa položil cvetje k obeležju pred Breznom pod Krenom. pic.twitter.com/qGeUNzeO5C
Tekst se nastavlja ispod oglasa— Borut Pahor (@BorutPahor) June 3, 2023
Predsjednik Slovenske biskupske konferencije (SŠK) Anton Saje podsjetio je da je svrha godišnjeg susreta pod Krenom molitva za pokojne te za pomirenje i oprost u slovenskom narodu. „Pomirenje i oprost je Božje djelo, ali se ne može ostvariti bez ljudske suradnje i odricanja od zla. Za to je potrebna odluka, stalni napor i suradnja svih”, istaknuo je biskup.
>Glavni zapovjednik likvidacija na Kočevskom Rogu bio je major iz Kistanja: Najprije su ubijali Hrvate
Slovenske političke vođe razumiju složenu krvavu prošlost – zašto to ne razumiju Plenković i Milanović?
Očito je da slovenski politički vođe, desni bivši premijer Janša i lijevi bivši predsjednik Pahor, smatraju da je povijest II. svjetskog rata u Sloveniji, kao i Hrvatskoj, bila vrlo bolna.
Zato jer su pripadnici istog naroda ratovali jedni protiv drugih.
Po mnogim definicijama, upravo to spada u definiciju građanskog rata, kada se unutar istog naroda ili iste države sukobljuju vojske i milicije različitih ideologija. Građanski rat je oružana borba antagonističkih (klasnih, nacionalnih, vjerskih, političkih i dr.) društvenih skupina unutar jedne države. Za razliku od toga, Domovinski rat nije bio građanski rat, kako pokušavaju imputirati razne filojugoslavenske i filosrbijanske grupe ili osobe, jer se radilo o tipičnoj agresiji na jednu državu.
Građanski rat
Konkretno agresiji Srbije na Hrvatsku s ciljem progona i ubijanja SAMO i ISKLJUČIVO hrvatskog stanovništva, da bi se na okupiranom i etnički očišćenom teritoriju u budućnosti stvorila država Srbija, aneksijom okupirane zemlje. Za informaciju, tu se radi o velikom hrvatskom teritoriju južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, na kojem je vođen rat. To je bio cilj velikosrpske agresije, zbog koje je i počeo rat južno od te zamišljene linije Velike Srbije. Te aspiracije i mitovi i danas žive kod velikog dijela političara i ljudi u Srbiji, bez obzira na krvave ratove u prošlosti.
>Kočevski Rog pokazuje da Slovenija ima problem kao Hrvatska – lažna pomirba prije 30 godina kriva za podijeljenu naciju danas
Treba istaknuti i da je značajan dio u agresiji imala i srpska manjina u Hrvatskoj koja je velikim dijelom podržala tu agresiju. Ona je ‘igračka u rukama Beograda’, samo okidač i značajna pomoć u agresiji na Hrvatsku, slično kao njemačka manjina u Sudetima kada je Hitler napao Čehoslovačku. Također, na sličan način kao što dobar dio ruske manjine u Ukrajini podržava agresiju Rusije na Ukrajinu. Ali zbog toga nitko ne pomišlja reći da je u Ukrajini građanski rat, nego je na djelu agresija jedne države na drugu, kao i u Hrvatskoj, koja je u lipnju 1991. proglasila neovisnost od Jugoslavije, te de facto postala nezavisna država,
Plenković i Milanović mogu puno toga naučiti
Znamo da se Hrvatska najslabije od svih europskih žrtava odnosi prema svojim žrtvama ubijenim nakon završetka II. svjetskog rata. To je osobito bolno jer se radi o najvećem zločinu u Europi nakon II. svjetskog rata, o čemu je pisao nedavno FAZ. Ne samo zločin, ovi masovni pokolji boljševika nad Hrvatima imaju i jasne elemente kulturocida, etnocida, pa i genocida.
Jer, ne zaboravimo da je završetkom rata 1945. provedena ‘crvena revolucija’ po uzoru na zločinačku Oktobarsku revoluciju, koja je ostavila milijune mrtvih i provodila neviđeni teror od 1917 do 1990. godine. Cilj bio i Lenjinove, i Staljinove i Titove revolucije, uništiti sve ‘neprijateljske’ skupine ljudi, a to je uključivalo sve što nije bilo ‘na crti’ komunističke ideologije koju je Titov režim nametnuo brutalnom silom (ubijanja, logori, otimanje imovine, špijuniranja, rušenja crkava i spomenika, progoni, odmazde..).
Ne zaboravimo, Jugoslavija je 1945. postala druga komunistička država na svijetu uopće, iza SSSR-a, te je sustav vladanja prvih godina bio istovjetan – teror, ubijanje i strah.
Ljubav i poštovanje svog naroda uključuje pijetet prema svim žrtvama – imaju li to Plenković i Milanović?
Sloveniju jako zanima stradanje svojih ljudi. Usprkos opstrukcijama medija i filokomunističkih grupacija u državi.
I to je ta bitna razlika političara – ljubav prema svom narodu i poštivanje zajedničke prošlosti. Potomci hrvatskih ljevičara ili boljševika je očito nemaju, jer svdnevnice žive na unošenju podjela, sukoba i izrugivanja iz žrtava stradalih u tom teroru i nasilju.
Zato političari u Hrvatskoj dopuštaju zločinačko znakovlje boljševika, zloglasnu petokraku i zastavu Jugoslavije kao u Kumrovcu i drugdje, pod kojim su počinjeni najveći zločini u Europi, od Kočevskog roga nadalje.
Macesnova Gorica kod Kočevskog roga mjesto je strašnog partizanskog zločina nad nevinim Slovencima – pogledajte potresne snimke mjesta pokolja:
Govor Janeza Janše na Kočevskom Rogu 2020.
U nastavku donosimo govor Janeza Janše kojeg je održao na komemoraciji 2020. godine uz jamu pod Macesnovom goricom u Kočevskom Rogu. Ovo prenosimo da bi hrvatski premijer Plenković i predsjednik Milanović vidjeli kako se treba odnositi prema prošlosti svog naroda. U ozračju ovog govora održana je i jučerašnja komemoracija na mjestu strašnog zločina.
“Dragi članovi obitelji neuspjelih mučenika,
Poštovani predsjedniče Republike,
Poštovani nadbiskupe,
Dragi svećenici,
Braća i sestre,
Dana 25. lipnja 1945. godine, prije 75 godina, Edvard Kardelj je iz Beograda poslao osobnu depešu Borisu Kidriču u Ljubljanu tražeći brže čišćenje i strijeljanja. Ubojstva su ubrzana i moj otac je prevezen u Kočevje.
Nepun 14 godina kad je počeo rat, otac je samo godinu dana kasnije za vrijeme hajke talijanskih okupatora sam sebi iskopao grob, potom se sakrio preko nove njemačko-talijanske granice, stražario na karti Doma. Stražar u Polhov Gradecu, pobjegao iz zatvora na Ljubljanskom dvorcu, osuđen na 20 mjeseci prisilnog rada i poslan u koncentracijski logor Dachau u Njemačkoj, pridružio se drugim domobranima koji su se povlačili u Viktring, vraćen je u Jugoslaviju i u Partizanski logor Šentvid kod Ljubljane.
Baš na ovom mjestu ispod Macesnove gorice, njemu i stotinama njegovih mladih ili maloljetnih vršnjaka naređeno je da stoje naspram mitraljeza, a da im nije ni suđeno, a kamoli da su krivi.
Ono što su krvnički meci promašili, režim je nadomjestio širenjem straha i ubijanjem sjećanja na njega i istinu.
Nakon što je za vrijeme okupacije napustio domobransku dužnost kako bi pomogao obitelji na imanju i pobjegao iz njemačkog zatvora, sud ga je proglasio krivim za dezerterstvo i poslao u Dachau. ‘Osloboditelji’ su ga, međutim, bez suđenja i nevinog poslali u smrt u jamu na Kočevskom rogu. Sami pakao ovog stratišta i vrijeme provedeno okružen umirućim žrtvama ostavili su ga za cijeli život.
Ono što su krvnički meci promašili, režim je nadomjestio širenjem straha i ubijanjem sjećanja na njega i istinu.
U to vrijeme nezamislivog užasa i prijetnji smrću, ljudi su skovali novu rečenicu: “Bolje je da ne znaš.”
Istina je bila toliko strašna da mi, mladi, isprva nismo mogli vjerovati ni u njezine djeliće.
Očito je toliko strašno da u proteklih 75 godina nitko u Sloveniji nije uspio snimiti film o ovoj tragediji koja nas je tako sudbonosno podijelila. Ipak, istina je preživjela u malim skupinama, u nekim crkvama, u susjednim zemljama i diljem svijeta, među preživjelima i pošteđenima. I među ubojicama, koje su u besanim noćima čekale svoj kraj.
U Europi je 20. stoljeće proizvelo dva velika zla, nacionalsocijalizam i komunizam
U Europi je 20. stoljeće proizvelo dva velika zla.
Nacionalsocijalizam i komunizam.
Stotine milijuna ljudi patilo je zbog njih dvoje. Posebno Slovenci, a prije nas naši sumještani Primorske pod fašističkom vlašću. Dva velika zla učila su jedno od drugoga i natjecala se u činjenju zlodjela. Obje su bile genocidne.
Zlo je zlo po prirodi i po posljedicama svojih djela, a ne po svom ideološkom plaštu. Zlo koje se bori protiv vlastitog dvojnika u ime raznih interesa, time ne čini sebe dobrim. Zlo se također ne može trajno izbrisati ni osvetom ni zaboravom, već isključivo pravnom državom.
U ljudskoj je prirodi oduprijeti se nepravdi. U ljudskoj je prirodi da teži slobodi i pristojnom životu. Pojedinci uvučeni u vihor okupacije i građanskog rata koji su htjeli ostati vjerni sebi često su ostajali bez dobrog izbora.
Stoga, umjesto da živimo jedni s drugima, trebali bismo barem nastojati ne živjeti jedni protiv drugih, nego jedni uz druge. Zasad smo tek zagrebali površinu.
No, stojeći na ovom svetom mjestu užasa, moramo vrlo jasno poručiti onima koji su ponovno skandirali smrću na ulicama i trgovima Ljubljane: nećemo dopustiti da Sloveniju ponovno bacite u bratoubilačko divljaštvo (op. u Sloveniji, slično kao u Hrvatskoj, grupacije ekstremnih ljevičara lii filojugoslavena negiraju ove zločine ili se čak izruguju da nije dovoljno ljudi pobijeno). Ova slijepa mržnja već je uzrokovala previše patnje. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da to spriječimo.
Unatoč tome što smo zakopani u svakodnevne probleme i izazove, ne smijemo propustiti bit.
“Jesu li vas naše smrti i žrtve nečemu naučile?”
Što reći našim mladim sunarodnjacima koji su izgubili živote na dnu ove provalije pod Macesnovom goricom ili onima koje su hici antikomunista ubili u Smrečju kod Turjaka pred sam rat?
Ponovno ujedinjeni i konačno pomireni u smrti, oboje šutke gledaju u nas žive, tiho nas pitajući proteklih 75 godina: “Jesu li vas naše smrti i žrtve nečemu naučile?”
Odgovor je ipak: da.
Istina o vašoj sudbini i, za mene izravno, sudbini moga oca koja nas je pogodila takvom težinom neposredno prije osamostaljenja, nasilno je svjedočanstvo o posljedicama koje može izazvati nacionalni raskol u kritičnom trenutku, te nas je potaknula da učinimo svoje najbolje je ne skrenuti na ovaj poznati, jezivi put pola stoljeća kasnije. I uspjeli smo.
Druga, poslijeratna generacija, koju na neki način ovdje predstavljamo ja i predsjednik Borut Pahor, izborila je 1991. neovisnu Sloveniju unatoč svim lošim prognozama i predviđanjima, bez prolijevanja bratske krvi u tom nevjerojatnom, čudesnom narodnom naporu.
Primimo sve pokojne u našu zajednicu i ozdravimo je
To je još jedan razlog zašto imamo pravo svakoga, bez iznimke, ukopati u za to predviđene grobove.
Da ponovno postanemo civilizirana nacija.
Da primimo sve pokojne u našu zajednicu i ozdravimo je. Da odagnamo mržnju iz naše domovine i usredotočimo se na temeljnu poruku naše ustavne himne: Po svoj zemlji mir nam se vrati, radosno mirenje!
Unatoč svemu, Slovenci su na isti dan u godini, 25. lipnja 1991., točno 46 godina nakon strašne zapovijedi o čišćenju i pogubljenjima, izborili samostalnu državu. Ideja sanjana na Svetim Višarjima i pretočena Svibanjskom deklaracijom postala je stvarnost.
Usprkos kobnom raskolu, neosporno je razdoblje u modernoj povijesti Slovenije kada su se Slovenci ujedinili i ujedinili u ostvarivanju plemenitog cilja. Našu naciju vežu temeljne vrijednosti.
Imamo sveti dan, kada je, jedini put u svojoj povijesti, slovenski narod sam sebi pisao presudu.
Bila je to veličanstvena presuda i, da je danas ponavljamo, rezultat plebiscita bio bi isti. U teškim vremenima, narodnu odluku zajedno su branili sinovi partizana i domobrana. Sinovi procesuiranih i deportiranih emigranata dobrovoljno su se pridružili slovenskoj Teritorijalnoj obrani.
Stoga: težimo pomirenju, liječimo rane, čuvajmo sjećanja i istinu. Postavimo to vrijeme sloge na pijedestal slovenske državnosti.
Tako ćemo činiti dobro svim budućim generacijama naših potomaka. I
mamo Ustav i ustavne vrijednosti koje su zajedničke i jednake za sve. Imamo neovisnost. Imamo zajedničke nacionalne i državne simbole. Imamo divnu zemlju, vrt svijeta bez premca. U vrijeme najtežih iskušenja pokazujemo svoju sposobnost. Sposobnost da se, iako kasno, prisjete imena i sjećanja na sve nepokopane.
Svi naši pokojni.
Ostaj zdrava domovino.
Bog te blagoslovio!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
