Kako bi se upotpunila svjedočenja B. Todorovića i I. Gugića, koja smo objavili u prošlim izdanjima Hrvatskoga tjednika, važno je znati i ono što o tim događanjima pišu sudionici iz partizanskih struktura, s mjesta i iz vremena događanja navedenih u svjedočenjima, svakako uz ogradu od njihove sveprisutne propagandno-ideološke jugo-komunističke terminologije.
Najbolje će nam u tome poslužiti knjiga 11. dalmatinska (biokovska brigada – autori Milan Rako i Slavko Družijanić, 647 str., izdavač Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split 1987.).
Donosimo izvatke iz knjige uz isticanja podebljanjima u tekstu.
‘U toku noći 9/10. maja 1. bataljon (11. Dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije, komandant Ahmet Šeremet i komesar Kosta Ugrica) krenuo je prema Jesenicama i u ranim jutarnjim satima Izbio pred mjesto. U pravcu ulaznog dijela željezničkog tunela u selu Hrušica (tunel prolazi kroz Karavanke, dužina mu je oko 7 kilometara i povezuje mjesta Hrušicu na Gorenjskoj i Podrošce (Rosenbach) u Koruškoj) upućena je inžinjerijska četa sa zadatkom da pripremi miniranje tunela. Inžinjerci su ispitali situaciju u tunelu. Ustanovili su da od ranije postoje pripremljene galerije za minska punjenja ali eksploziv nije bio postavljen. Oni su s raspoloživim eksplozivom pripremili punjenja u galerijama i za svaku eventualnost pripremili rušenje tunela ukoliko neprijatelj pokuša da se probije tunelom prema Austriji.
Pošto je osiguran tunel čete su upućene u sam grad. Glavnina je orijentirana prema željezničkoj stanici. Stanica je već bila puna željezničkih kompozicija natovarenih trupama i materijalom. Među ovim kompozicijama isticali su se oklopni vlakovi u punoj borbenoj spremnosti za otvaranje vatre. Nijemci na željezničkoj stanici, na zahtjev komandanta brigade majora Guve, koji rukovodi ovom akcijom pristaju na pregovore. Pregovori su se otegli. U željezničku stanicu su pristizali i dalje vlakovi puni vojnika. Osim Nijemaca tu je pristigao i kozački puk ‘Vajragov’ (ovaj puk je u sastavu njemačkih SS jedinica).
Pregovori su se odvijali sporo, jer je neprijatelj špekulirao s mogućnošću otezanja pregovora, navodeći da mu je za predaju potrebna suglasnost više komande kako bi dobio na vremenu da dolaskom jačih jedinica u pogodnom vremenu prijeđe u napad i pokuša s probojem u Austriju. U ovoj situaciji Štab brigade odlučuje da pozove i 2. bataljon (komandant Petar Mijač i komesar Jakša Deletis) iz Kranjske Gore i da ga uključi u akciju razoružanja neprijatelja u Jesenicama. Ovaj bataljon je krenuo iz Kranjske Gore i stigao pred Jesenice noću 10/11 maja. Naređeno mu je da preuzme položaje od Hrušice do željezničke stanice, dok je 1. bataljonu dat zadatak da svoje snage pomjeri uz željezničku prugu od stanice Jesenice do željezničke stanice Javornik. Tako su naši bataljoni 11. maja ujutro pod svojom kontrolom držali željezničke kompozicije neprijatelja od Jesenica do željezničke stanice Javornik.
U pregovorima s njemačkim komandantom išlo je lakše za razliku od pregovarača iz puka ‘Varjagov’.
Naši pregovarači (su bili Kosta Ugrica, komesar 1. bataljona, Mirko Jurčević, zamjenik komandanta 2. bataljona i Albert Kamhi, pomoćnik komesara 2. bataljona) su inzistirali na stavu da neprijatelj odloži naoružanje i opremu i da tada može krenuti pješke u Austriju. Ovo je isključivalo jugoslavenske kvislinške jedinice.
‘Njemački komandant u namjeri da dobije na vremenu iznosio je niz formalnih razloga oko pojedinosti uvjeta kapitulacije. Ali kada sam mu rekao, da on može pregovarati koliko hoće, ali se Nijemci moraju predati kroz jedan sat ili će doći do otvaranja vatre. Nijemac je pristao na predaju i nakon sat vremena on je otpočeo s predajom svoje jedinice.’
Pregovori su se privodili kraju i napokon u drugoj polovini dana 11. maja neprijatelj je prihvatio sve uvjete kapitulacije.
(str. 424 – 426)
Djelovanje motomehaniziranog odreda na desnoj obali Drave kojom je zapovijedao Simo Dubajić
Do dolaska Kranjske grupe jedinice Koruške grupe i ojačane tenkovske čete sređuju se na razmještajnom prostoru, s tim što će tenkovska četa uzeti učešća u razoružavanju i zarobljavanju neprijateljske kolone na cesti od Dravskih mostova do Celovca (Klagenfurt) sutradan 13. maja. Idućeg dana u širi rajon Šent Jakoba stigla je i Kranjska grupa.
Željeznička pruga Jesenice-Podrošca (Rosenbach) bila je u ispravnom stanju. Trebalo je nju što prije osposobiti za saobraćaj (praktički to je bila u stvari samo dužina tunela ispod Karavanki). Organizirane željezničke organizacije nije bilo. Tog zadatka u Jesenicama prihvatio se zamjenik komandanta brigade kapetan Dominko Antunović. On je prije rata u toku služenja vojske bio u željezničkoj jedinici, pak je ponešto znao o željeznici. Potražio je željezničare, no videći da će izgubiti puno remena odlučio se da sam pokrene lokomotivu i s njom je prošao kroz tunel. U međuvremenu prikupljeno je i željezničko osoblje i tako je proradio najkraći put iz Koruške prema Jesenicama i Ljubljani (i Kočevlju! o.p. A.B.) kuda će narednih dana danonoćno proticati zaplijenjena ratna tehnika i zarobljenici iz Koruške prema Jesenicama i Ljubljani.
Sredinom dana 14. maja Kranjska grupa stigla je kompletna u Rožnu dolinu razmjestila se na širem prostoru Sent Jakoba. Od tog momenta Motomehanizirani odred djeluje do daljega kao cjelina.
U toku ovog dana Motomehanizirani odred dobio je potrebne količine goriva kojeg je neprekidno depešama traži od Štaba 26. divizije. Da bi se razumjela problematika oko snabdijevanja odreda s gorivom potrebno je istaći neke od momenata koji su komplicirali djelovanje odreda uslijed nemogućnosti blagovremenog snabdijevanja gorivom…
(str. 431 – 432)
Partizanske jedinice su stigle otprilike u isto vrijeme u Korušku kad i Britanske s namjerom da pripoje Korušku Jugoslaviji, čemu su se Zapadni saveznici žestoko protivili i tražili da se partizani bezuvjetno povuku na predratne granice između Austrije i prve Jugoslavije. Churchill je tu bio do kraja odlučan, pa i po cijenu oružanog sukoba s partizanima.
I pored toga što su Britanci od vremena do vremena prave teškoće našim jedinicama, ali istovremeno ponekad izlaze na ruku zahtjevima naših komandi, tako su pored ranije navedenih pružanja pomoći, danas saopćili da će našim jedinicama predati oko 32.000 ustaša i četnika. Predaja će se obavljati u Podrošci (Rosenbach) svakog dana s tim da će dnevno izručiti 2.000 do 3.000 zarobljenika (Britanci su im lagali da idu u izbjegličke kampove u Italiju (o.p. A.B.)). Za ovu svrhu pukovnik Šiljegović je odredio posebnu grupu vojnika iz 3. bataljona. Pred pad mraka Britanci su dovukli nekoliko članova ustaške vlade (grupu diplomata – kako su je oni nazivali), na čelu s njenim predsjednikom dr. Nikolom Mandićem i doglavnicima Milom Budakom i Ademagom Mešićem. S članovima vlade bio je i poveći broj ustaških vojnika i civilnih funkcionera. Pojedini od njih vodili su sobom i članove svoje porodice.
Svaki od njih je imao izvjesne količine zlata, konvertibilne zapadne valute i drugih vrijednih predmeta. Idućeg dana ova grupa je prebačena vozom u Jesenice.
Štab brigade je 17. maja uputio 4. bataljon u Podrošcu (Rosenbach) sa zadatkom da osigurava širi prostor oko željezničke stanice uz istovremeno upućivanje jednog voda u Jesenice da tamo osigura prijem zarobljenika i materijala.
U 8.30 sati istog dana, (19.5.1945.) kada je predata nota britanskoj vladi o povlačenju naših trupa iz Koruške stigla je u Štab odreda depeša Štaba 26. divizije, u kojoj je stajalo: ‘Naša vlada odlučila je da iz Koruške povuče naše trupe na staru granicu, s tim da se izvuče ratni materijal i zarobljenike, kao i da je dužnost komandanta 4. Armije preuzeo general-lajtnant Peko Dapčević.
Nakon ove depeše u Odredu su otpočele pripreme za povlačenje iz Koruške.
Od Britanaca je 21. maja preuzeto još oko 1.000 zarobljenika. Ustaško-domobranske grupe i dalje pristižu ispred Borovlja. U toku dana naš 2. bataljon prisilio je na predaju ukupno oko 300 ustaša. (str. 434, 435, 436, 437)
Naše jedinice 22. maja napuštaju Korušku. Štab 26. divizije depešom je naredio brigadi da krene u pravcu Tržiča (Monfalcone) i da se smjesti u Kostanjevicu na Krasu. Evakuacija ratnog plijena i prijem zarobljenika obavlja se kao i ranijih dana.
Tokom 23, 24. i 25. maja prebacivanje jedinica i ratnog plijena teklo je neprekidno, s tim što je u toku 24. i 25. maja u Podrošci (Rosenbach) 2. četa 2. bataljona obezbjeđivala preuzimanje ratnih zarobljenika od Britanaca.
***
Brigada vrši pripreme za odlazak u sastav svoje divizije, a 24. maja u 9.30 sati (11. dalmatinska brig.) dobija depešu iz divizije (26. dalmat. brig.) po kojoj brigada privremeno za potrebe primopredaje zaplijenjenog materijala i zarobljenika ostavlja jedan bataljon u Jasenicama, a s ostalim dijelovima da krene u Kostanjevicu na Krasu. U Jesenice je stigla 1. brigada 16. vojvođanske divizije koja je od naše brigade trebala da preuzme njezinu dotadašnju ulogu. Međutim, u 12 sati depešom od Štaba divizije brigada je dobila naređenje (26. dalmatinska. brig.) da do daljeg ostaje u Jesenicama. Štabu brigade će nakon toga (27. maja) biti saopćeno da se brigada do daljnjega stavlja na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane DFJ (Demokratska feder. Jugosl.).
Dana 25. maja iz Štaba brigade upućena je depeša Štabu 26. divizije u kojoj stoji da je za posljednjih sedam dana primljeno od Britanaca oko 15.000 ustaša, od kojih su 10 generala i 8 ministara, te oko 1.200 četnika. I dalje se jedan dio nalazi u Podrošici (Rosenbach) gdje očekuju transport za Jesenice. U toku dana primljeno je još oko 1.500 ustaša koji su trebali biti predani 3. armiji. Idućeg dana upućena je depeša o prijemu zarobljenika u kojoj se obavještava Štab 26. divizije da su primljeni pripadnici 2, 3. i 4. puka Srpskog dobrovljačkog korpusa (četnici) u jačini od 3.650 vojnika.
Zadatak da izbije na zapadne granice zemlje – rijeka Soča i Koruška, koji je Vrhovni komandant postavio postrojenim jedinicama na Visu 12. septembra 1944. godine, 11. dalmatinska je časno izvršila.
Dolaskom brigadnih jedinica u Jesenice pristupilo se pripremi svečane parade u čast rođendana maršala Tita. Za tu svečanost u Jesenice je stigao general Petar Drapšin s grupom visokih oficira. Drapšin je tih dana radio na formiranju Prve tenkovske armije. U prijepodnevnim satima 25. maja, pred postrojenom brigadom, komandant brigade major Ivan Guvo predao je raport generalu Drapšinu koji je u pratnji s Guvom izvršio smotru postrojenih jedinica brigade. To je ujedno i zadnja borbena smotra nakon 600 dana provedenih u ratnim borbenim uvjetima od 2. oktobra 1943. kada se brigada prvi put postrojila u Kozici (kod Vrgorca), na padinama legendarnog Biokova.
Sutradan (26. maja) 11. dalmatinska izašla je iz formacijskog sastava svoje 26. dalmatinske divizije, u čijem se sastavu nalazila od njenog formiranja i ušla u sastav Prve tenkovske armije koja je tih dana formirana. (str. 439, 441)
….
Prema iskazu Ivana Gugića svjedoka pokolja u Kočevskom Rogu, Prva tenkovska armija je poslana u Tetovo u Makedoniju, gdje je stigla i njegova 3. četa 3. bataljuna 7. srpnja 1945., kao i ostali pripadnici sada već rasformirane 26. dalmatinske divizije i njene 11. dalmatinske brigade, osim oko 70 pripadnika njihove ubilačke grupe izabranih iz sva četiri bataljuna, koji su činili njihovu brigadu. Zapovjednik ovoj grupi bio je kapetan Nikola Mašić iz okolice Makarske, prethodno zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant likvidacija na Kočevskom Rogu bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba 4. armije, operativni odsjek.
Ova grupa je kroz idućih osam dana na Kočevskom Rogu ubijala najprije Hrvate, onda Srbe pa Slovence. Gugićeva 3. četa 3. bataljuna imala je zadaću prikupljanja odjeće sa zarobljenika i pakiranja u željezničke vagone, jer su zarobljenici ubijani bez odjeće. Poslije osam dana ubijanja ova grupa ‘najzaslužnijih’ poslana kroz idućih 10 do 12 dana na ‘nagradni odmor’ i svečanosti dodjele odličja na Bled. Poslije toga i oni su poslani u Tetovo u Makedoniju.
* Pripremio: ANTE BELJO
Tekst se nastavlja ispod oglasa
