Mađarska: Ustani Orbane, Hrvatska te zove

Mađarska je, nesporno, zvijezda u usponu u EU i svijetu. Zvijezda koju neki smataraju skandaloznom, kao što su nekoć skandaloznima smatrali Beatlese zbog duge kose, čudne odjeće i “egzotičnog duhana” kojeg su običavali pušiti. Uglavnom su to elite i ljudi iz Davosa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Propast Venezuele: Od nade u novi, demokratski socijalizam do iste stare priče

No ta i takva Mađarska, nad kojom se Europa javno zgraža, privatno iz te iste Europe povlači milijarde i milijarde eura investicija. BMW je zadnji koji je najavio prebacivanje proizvodnje u Mađarsku. Zašto sve ide njima, ništa kod nas? Uređena država. Razmjerno niska korupcija za bivšu komunističku državu. Jasni propisi, kvalitetna infrastruktura i radna snaga. Današnja Mađarska nije ona u koju smo išli po sir i kobasice u Nađkanjižu kad se kod nas prodavalo, kako neki kažu “85 vrsta jogurta”, u teoriji. A u praksi se po maslac, jogurt, sir i sve ostalo išlo u – Mađarsku.

Neka nova Mađarska

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No napredak koji je Mađarska ostvarila od socijalističkog sivila do danas je impresivan; mi smo se pak mogli vaditi na rat do prije desetak godina, no sad to zvuči kao jadan izgovor. Mađarska nas još nije standardom prestigla, ali je na pola koraka i zacijelo će se to desiti. Očito, hrvatsku kooperativnost EU baš i ne honorira, dok “zločesti dečko” Orban, kojeg žele izbaciti iz EPP-a, prolazi u praksi puno bolje. A to je, na neki način, priča o hrvatsko-ugarskim odnosima. Mađarska politika suprotstavljanja dvoru je Mađarskoj uvijek donosila više koristi nego Hrvatima politika udvorištva.

Slovenija: od jedinog prirodnog saveznika Hrvatske do prepreke na putu prema zapadu

Orban nije prvi enfant terrible iz Mađarske. Ni prvi koji je vladajućim elitama u Hrvatskoj neprijatelj. Prošlog je mjeseca govorio na skupu Europskih pučana u Helsinkiju, i izgleda da je još jedini on ostao pučanin, pravi i iskreni zastupnik interesa puka, ne elita. Ponovo je upozorio Europljane da se vrate kršćanskim korijenima, i da Europu ostave Europljanima. Stvarno, što je Europi toliko problem u tome? Vratili su Afriku Afrikancima, povukli se iz nje, čak i mirno gledaju kako se preostale bijelce ubija uz blagoslov vlada i protjeruje u kampanjama nasilja. Onima koji to rade dijele Nobelove nagrade za mir.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Nemojmo se ravnati po socijalističkim partijama i liberalnim medijima, ako budemo radili za njih osuđujemo sebe na poraz. Da bismo pobijedili moramo zaštititi naše građane od ilegalnih migracija, terorizma, kriminala i ekonomskih poraza”, kaže Orban, kojeg brojni europski pučani žele izbaciti iz EPP-a. Hrvatska je u tome bezrezervno na strani Bruxellesa, na strani “Bečkog dvora”.

Od Kossutha do Orbana – Hrvati na drugoj strani barikade

Kao i 1848., reklo bi se, iako paralela baš i nije tako precizna. Naime, revolucija pod vodstvom Lajosa Kossutha jest bila nacionalistička, a revolucionari, kao tipična avangarda svog vremena – tada je biti progresivan značilo biti nacionalist – su vodili politiku centralizacije i nacionalizacije, i naravno da Hrvati, bar oni iz Hrvatske, sebi tu nisu vidjeli mjesta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Saudijska Arabija, posljednje utočište srednjeg vijeka na planetu

Kako je poznato, Hrvati su pod banom Jelačićem stali na stranu kuće Habsburg, zajedno s Rusima, dok su se brojni Nijemci, Poljaci i Rusini solidarizirali s Mađarima. A kako je tada socijalnu komponentu revolucije bilo teško razdvojiti od nacionalne, tako je taj čin Jelačića strahovito razbjesnio Karla Marxa, koji je u Hrvatima vidio krivce što jedan “revolucionarni” projekt – iako nimalo socijalistički, naprotiv – nije zaživio. Pa je napisao sve one grozne i šovinističke stvari o Hrvatima koje Srbi rado citiraju, a hrvatski marksisti rado ignoriraju. Izgleda da nam je suđeno da budemo “kontrarevolucionari”!

Kad se Hrvati i Mađari svađaju, Srbi koriste gužvu

Nesloga je Hrvata i tu došla do izražaja, pa dok su Hrvati iz Hrvatske ratovali protiv Mađara kao i Srbi iz južne Ugarske, u isto vrijeme su bunjevački Hrvati u Ugarskoj ratovali na strani Mađara, radi čega su bili stigmatizirani kod Srba kao izdajnici. Da stvar bude kompliciranija, vodeći intelektualci ugarskih Hrvata bili protiv ratovanja protiv Srba.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je prouzročilo nasilje. Ivan Nepomuk Ambrozović je pisao o nasilju srpskih postrojbi nad katolicima u južnoj Ugarskoj nakon revolucije. No iz njegove knjige proizlazi da su bački Hrvati revoluciju doživljavali kao sukob Srba i južno-ugarskih katolika! A oni su bili, kao manjina na mađarskom teritoriju, lojalni Mađarskoj. Mađarske ustaničke snage su samo čekale da ih Bunjevci izdaju, a za Bunjevce bi to bio kraj.

Što je Hrvatima Njemačka bila nekad, a što je danas?

Komplicirano? Kao i hrvatsko-ugarski odnosi u cjelini. No zato su Srbi odlučili sravnjivati račune s Hrvatima u tom trenutku, jer je carica Marija Terezija dala Hrvatima prava koja Srbima nije. Već su išle glasine kako Srbi planiraju kako će se osvetiti i kako će plijeniti imovinu tamošnjim Hrvatima, što je samo pojačavalo naklonost tamošnjih Hrvata Mađarima. Usto, Srbi su južnu ugarsku smatrali Srbijom iako je tamo živio velik broj Hrvata.

Je li Jelačić greška?

Je li Hrvatska pogriješila što se 1848. svrstala na stranu Habsburga, protiv pobunjenih Mađara, da bi potom, kad se sve sleglo, kruni lojalni Hrvati bili kažnjeni i bačeni u kut, a Mađari bogato nagrađeni? Hrvatsko – ugarskom nagodbom, spomenutom i u Ustavu, Hrvati nisu dobili željenu samostalnost. Na kraju je, dapače, još dobila i najveće zlo – bana Khuena Hedervaryja i politiku mađarizacije, što je pak dodatno gurnulo hrvatske elite prema ideji državnog zajedništva sa Srbijom.

Istina, Trojedna Kraljevina dobila pravni status kakav nije imala niti jedna zemlja unutar Monarhije. No već u odnosu prema Austriji, a napose prema inozemstvu, Hrvatska bila sastavni dio Ugarske, a Ugarska – Austro-Ugarske. Hrvatska je u većini poslova postala ovisna o Ugarskoj, odnosno Mađarskoj. Iako je službeni jezik u Hrvatskoj bio hrvatski, a zajednički su poslovi trebali biti dvojezični, u praksi se provodila – mađarizacija svega.

Brazil: Kao je ljevica uništila prvo zemlju, a potom samu sebe

No 1848. je samo jedna od brojnih točki na kojima se povijest Hrvata i Mađara isprepliće, a isprepliće se odavno, gotovo tisuću godina. “Dobri kralj” Matija Korvin, o kom je Aralica napisao sjajan roman koji je imao veliku ulogu u vrijeme hrvatskog nacionalnog buđenja osamdesetih, nositelj krune Svetog Stjepana koja je još jedna stvar koja nas povezuje s Mađarskom, veliki renesansni humanistički vladar, je uspješno branio i Hrvate i Mađare od Turaka i kod oba naroda ostao zapamćen kao pravedan i velik vladar koji je suzbio moć krupne vlastele. Personalna unija je trajala od 1102. do 1527., i zapravo je čudno da smo danas u tolikoj mjeri udaljeni od Mađara.

Rijeka – Budimpešta, ruta aktualna i danas

Mađarska je imala ključnu ulogu u razvoju luke Rijeka, koju je Marija Terezija izdvojila i dala mađarskom plemiću na upravljanje; iako je spomenuta revolucija odgodila gradnju pruge od Rijeke do Budimpešte i iako je zbog toga Rijeka izgubila znatan dio prometa u korist Trsta, upravo je razvoj luke Rijeka, vezan na Mađarsku, bio motor razvoja Hrvatske krajem 19. stoljeća.

Od 12. stoljeća i sklapanja personalne unije – tada to nije bilo ništa čudno, nacionalne države nisu postojale u današnjem obliku niti je koga bilo briga – do slučaja INA-MOL, gdje je Hrvatska izgubila arbitražu na način da niti jedan arbitar niti po jednoj točki spora nije dao za pravo Hrvatskoj, unatoč glasnoj antimađarskoj kampanji kako Milanovićeve tako i Plenkovićeve vlade, odnos Hrvatske i Mađarske je odnos u kom je Hrvatska uglavnom u podređenom položaju, ali za to stvarno ne može kriviti Mađare: Naše su pogrešne odluke u odnosu prema sebi, prema dvoru u Beču, i prema svemu drugom kumovale tome.

Griješimo li sad? Narod u Hrvatskoj uglavnom podržava Orbana: Politika u njemu vidi neprijatelja, i svrstava se, kao i 1848., uz cara Junckera i dvor u Bruxellesu. Ako je Jelačićev  rat i imao smisla, jer je Kosuthova revolucija ipak predstavljala određenu prijetnju Hrvatskoj, reklo bi se da je ovaj put hrvatsko izbjegavanje Mađara promašeno. A spor INA-MOL? Budimo iskreni, priznajmo sebi: Zakonom iz 2002. obvezali smo se svesti udio države u INA-i na manje od 25 posto, koliko i Mađarska ima u MOL-u i koliko uostalom EU propisi zahtijevaju. No Vlada je danas vlasnik 42% INA-e, i čudi se zašto se Mađari žele riješiti kompanije kojom bi Hrvatska upravljala po političkoj logici, dok Mađare zanima samo komercijalna strana. Istini za volju, prije nego smo im prodali INA-u izdvojili smo iz nje Plinacro i Janaf, prodali naftna polja u Rusiji i prokockali ona u Siriji, pa nije baš da možemo njih kriviti što je INA danas uglavnom lanac pumpi plus jedna rafinerija u koju se pola stoljeća nije ulagalo. Zapravo, nije se previše ulagalo u tu rafineriju u Rijeci od Franje Josipa. Sisačka je ionako bila komercijalno beznadna. A sad je tu i LNG, koji bi isto prije svega išao prema – Mađarskoj.

Hrvati žele hrvatskog Orbana

Orban je i unatoč arbitražama pokrenutim od naše strane uglavnom da bi se dokazalo da je Sanader lopov i kao takvim osuđenim na gubitak uz milijarde odštete, jedan od najpopularnijih stranih političara u Hrvatskoj. A Višegradska skupina ostaje želja Hrvata, neispunjena. Trebamo li opet s Mađarima u uniju, ovaj put Višegradsku?

Mađarska je u najvećoj mjeri, uz Češku, očuvala onaj mitteleuropski duh, primjetan na svakom koraku u Budimpešti. Ostaci jedne sjajne civilizacije nestale u Prvom svjetskom ratu ipak žive u Budimpešti: Nije onoliko monumentalni carski grad kao Beč, ne ostavlja ni dojam provincijskog sjedišta poput Zagreba.

No Mađarska i danas vodi vrlo hrabru, proaktivnu politiku kakvu je vodila i 1848. i za koju je bila nagrađena. Hrvatska, bojim se, opet vodi politiku kakvu je vodila nakon te revolucije, kad je bacila u vodu sve svoje zasluge i završila na mjestu sluškinje u Monarhiji.

Pitanje koje se nameće je može li Orban, kad jednom ovo ludilo prođe, isplivati kao pobjednik, ili bar Mađarska bez njega (i bez migranata!), i hoćemo li mi na kraju, dodvoravajući se Bruxellesu, za dvadesetak godina u očima tog istog Bruxellesa biti negativci, a Mađari pozitivci, vizionari?

Izbor Kurza u Austriji, kao i razvoj političke situacije u ostalim zemljama okruženja, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, zapravo već sad daje odgovor na to pitanje.

Mađari, revolucije i Hrvati

Lako moguće. Višegradska skupina kojoj je Mađarska neformalni predvodnik je najbliže onom gdje bismo, po prirodi stvari, trebali biti. Katolička srednja Europa. No, izgleda da su Mađari kroz stoljeća svoju politiku vodili puno pametnije od Hrvata, pa i svoje brojne revolucije, iako im se ona iz 1956. prilično neugodno obila o glavu.

Na žalost, bila je to revolucija u kojoj smo se definitivno trebali priključiti Mađrarima, a izdali smo ih. Odnosno, ne mi, ali izdao ih je Tito. No mi Hrvati smo se još jednom ponijeli pasivno u situaciji koja je obećavala. Naime, u Mađarskoj se socijalistički režim raspao za manje od tjedan dana, dok mi još muku mučimo s njim. Nije imao nikakvog uporišta u narodu, već samo Crvenoj armiji koja se nalazila u Mađarskoj, a koja se povukla kad je krenula revolucija. Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo pisalo parole “Rusi van” i palilo partijske knjige, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma.Još tijekom prvih prosvjeda rastavljen je Staljinov kip, simbol diktature, okupacije i socijalističke vlasti. Nova mađarska vlada počinje provoditi oslobađanje društva od socijalizma i najavljuje kako želi istupiti iz Varšavskog pakta i proglasiti neutralnost poput Austrije.

No tada je svrgnuti vođa komunista János Kádár pozvao sovjetske trupe da pruže bratsku pomoć. Sovjeti 4. studenoga ulaze u Budimpeštu. Ubijeni su i ranjeni desetci tisuća Mađara. Oko 250.000 disidenata prebjeglo je preko najbliže granice, u Austriju ili Jugoslaviju. Vođa revolucije Imre Nagy i dio vlade sklonili su se u jugoslavensko veleposlanstvo, ali ih je Tito izručio. Svi su internirani u Rumunjsku i ondje smaknuti. János Kádár, između ostalog na Titov savjet, postavljen je za premijera, a Tito se uredno time vratio u istočni blok, nakon što je on neko vrijeme, za Staljina, bio “sin razmetni”.

Iz svega toga bismo nešto, valjda, trebali naučiti. I možda malo manje s visoka pljuckati po Orbanu, a malo više se ugledati na ono što Mađari rade.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.