Merkel i njemačka hegemonija dotukle ideju EU – što slijedi?

EU je mogla biti stabilna zajednica suverenih nacionalnih država koja je  u međunarodnim odnosima uistinu mogla biti moćni  globalni akter, da je  njemačka politika pod  kancelarkom Angelom Merkel, nije stavila u službu egoističnih interesa njemačke države.

Europa danas – svjetske imperije pozicioniraju se na geopolitičkoj karti Euroazije

Europska unija i Njemačka, za vrijeme prethodne administracije predsjednika Obame, kao dio zajedničkog liberalnog holdinga, savršeno su se uklapale u američku agendu stvaranja globalnog liberalnog poretka. Igrajući po američkim notama istovremeno su gradile svoje europsko carstvo koje je imalo ambiciju proširenja na prostore Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike (MENA). A sada su ostale bez washingtonskog vodstva, jer Trumpovu administraciju ne zanima stvaranje svjetskog liberalnog carstva, nego interes američke države. Sa svojim nedovršenim liberalnim carstvom, takva Europska unija pod njemačkom dominacijom i svojim liberalnim sustavom, našla se  na vjetrometini sraza uskrslog ruskog i turskog carstva i angloameričke pomorske sile za nadzorom nad euroazijskim prostorima.

Jer, kada se potpuno ogoli politika Rusije, Turske i Europske unije, na vidjelo izlazi brutalna  geopolitička stvarnost, zastrašujuća spoznaja  da ti moćni akteri svjetske politike, zapravo, grade carstva i da su sve geostrateške postavke potpuno iste kao u vremenima pred Prvi svjetski rat. U sukob,  sve većom silinom ulaze  i stare angloameričke sile Rimlanda, SAD i Velika Britanija. Geopolitičke zakonitosti su neumoljive, a čini se i teško promjenjive. U takvom rasporedu snaga, Europska unija je u najnepovoljnijoj situaciji, jer dok je ruska i turska državna strategija daleko odmakla u projekciji svojih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema carskom ustroju, Europska unija je svoje carstvo  tek započela graditi.

Stvaranje nadnacionalne EU sa njemačkom hegemonijom

Nije  daleko odmakla,  jer je slijepo slijedila viziju prethodne američke administracije koja je težila izgradnji jednog globalnog liberalnog carstva, na nju  se oslanjala i iskorištavala i stoga nije gradila vlastitu unutarnju koheziju. Potisnuti su nacionalni suvereniteti država članica i krenulo se  u stvaranje  nadnacionalne strukture Europske unije, pretvoriti je u njemačku Europu, što je, umjesto jačanja jedinstva, ojačalo centrifugalne sile unutar EU-a. Rezultat je ekonomska i politička nestabilnost Europske unije kao rezultat njemačke dominacije.

Problem Europske unije i njemačke politike je što nikako ne uspijeva ostvariti  jedinstvo EU-a i stvoriti zajednički front otpora  američkim i britanskim izazovima. Paradoksalno, Berlin i Bruxelles  ne uspijevaju homogenizirati EU upravo zato što je ona pretvorena u njemačku Europu, zbog čega otpor ostalih  članica raste svakim danom. A nije tako trebalo biti.

EU je mogla biti stabilna zajednica suverenih nacionalnih država koja je  u međunarodnim odnosima uistinu mogla biti moćni  globalni akter, da je  njemačka politika pod  kancelarkom Angelom Merkel, nije stavila u službu egoističnih interesa njemačke države.   A to da je Europska unija instrument provedbe njemačkih interesa, nije prvi izrekao američki predsjednik Trump, uporno se zgražajući nad tom njegovom konstatacijom.

Angela Merkel kao ‘kancelarka EU’ odlučila primiti imigrante

Tako,  primjerice, Ana Palacio, bivša španjolska ministrica vanjskih poslova i bivša potpredsjednica Svjetske banke, te članica španjolskog Državnog vijeća, u autorskom članku za Project Syndicate od 17. studenoga 2016. godine piše: „Najvjerojatnija alternativa je da Europska unija postane platforma njemačke hegemonije, jer je na  neki način EU to već sada. Istina je da se u Bruxellesu više ništa ne radi bez inicijative njemačke vlade. Kancelarka Merkel jednostrano je odlučila prihvatiti imigrante i potom jednostrano preuzela pregovore u ime cijele EU s Turskom kako bi se regulirali izbjeglički tokovi. Ovo naglašava svu stvarnost Europske unije. Takav ishod će biti vrlo problematičan. Čak i tragičan. EU je trebala biti nadnacionalni poduhvat u obliku zajedničkog kolektivnog djelovanja za opće dobro. Njemačka dobroćudna hegemonija mononacionalne dominacije u Europi, protivi se samim temeljima stvaranja Europske unije, no na praktičkoj razini, stavljanje Europske unije pod de facto njemačko vodstvo, iako nije optimalno rješenje s obzirom na okolnosti, možda je najbolji mogući ishod.”

Ashoka Mody, profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Princeton i bivši šef misije za Njemačku i Irsku u MMF-u,  u autorskom članku od 13. listopada 2016. godine za isti taj Project Syndicate navodi da je  “Merkel uistinu djelovala kao europska kancelarka pri čemu je fokus uvijek držala na njemačkim interesima i grubo manipulirala europskom ekonomskom politikom dok je gradila svoju poziciju gospodarice europske ekonomije“. Mody čak otvoreno tvrdi da je “krajem 2011. godine, Merkel  projektirala zamjenu izabranih vlada u Grčkoj i Italiji, tehnokratskim vladama bez izbornog legitimiteta.” Navodi samo Grčku i Italiju koje su ključne slabe karike europske ekonomije, a tko zna koliko je vlada, manje važnih država članica, sličnim političkim inženjeringom, zamijenila iz ovih ili onih razloga, često iz čisto egoističnih interesa njemačkog kapitala pod maskom zaštite i unapređenja interesa EU-a.

Mody zaključuje, da bi odlaskom Merkel sa scene, moglo doći do ponovnog jačanja nacionalnih suvereniteta država članica EU-a i slabljenja centralističke struje.

Njemačka Europa prevladala nad europskom Njemačkom

Još u srpnju 2015. godine, Joschka Fischer, bivši dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar, u autorskom članku pod naslovom “Povratak opake Njemačke“, upozorava:

„Tijekom duge noći pregovora s Grčkom 12./13. srpnja, nešto je puklo u temeljima Europske unije. Od tada Europljani žive u drukčijoj vrsti EU-a“. U fokusu Fischerovog razmatranja uopće nije Grčka, nego njegova Njemačka i njena uloga u Europi: “Put kojim će Njemačka nastaviti u 21. stoljeću – prema europskoj Njemačkoj ili njemačkoj Europi, temeljno je povijesno pitanje njemačke vanjske politike kroz protekla dva stoljeća. Odgovor je dan tijekom duge noći u Bruxellesu. Njemačka Europa prevladala je nad europskom Njemačkom. Njemački stav u noći na 13. srpnja, najavio je njemačku želju da transformira eurozonu od europskog projekta, u neku vrstu zone utjecaja. To je bila sudbonosna odluka za Njemačku i Europu. Jesu li  kancelarka Angela Merkel i ministar financija Wolfgang Schäuble uopće svjesni što su uradili?  Schäubleov pristup udarac je odnosima juga i sjevera Europe, koji natežu eurozonu do točke pucanja. Uvjerenje da se euro može koristiti za ekonomsko reobrazovanje juga Europe, pokazat će se kao opasna zabluda … koja ugrožava cijeli europski projekt izgrađen na različitosti i solidarnosti. Na kocki je bila uloga u Europi njene gospodarski najmoćnije zemlje. EU, koja se pojavila ujutro 13. srpnja, gubitak je za Njemačku i Europu.“

Politika kancelarke Angele Merkel temeljito je  uništila izvorni pojam Europske unije  i zajedno je s  Njemačkom dovukla  na bojište budućeg ekonomskog i poltičkog okršaja. Ono što se sada događa na crti  sukoba s američkom administracijom, dječja je igra prema budućim razračunavanjima.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.