Na sastanku Vijeća Europske unije za pravosuđe i unutarnje poslove 3. 12. 2015., predstavnici Mađarske i Poljske odbacili su Uredbe o stvarima bračnoimovinskih režima te o stvarima koje se odnose na imovinske posljedice registriranih partnerstava i na taj način spriječili nametanje učinaka životnog partnerstva u cijeloj Europskoj uniji. Radi se o značajnom vanjskopolitičkom potezu obrane braka i obitelji, državnih zakona, supsidijarnosti, načela Europske unije, nacionalnog suvereniteta i identiteta koji su zajedno poduzele Poljska i Mađarska, čiji je premijer Viktor Orban 5. 11. 2015. na demografskom forumu u Budimpešti izjavio da “želimo da obitelji ponovno budu u središtu europske politike“.
Vijeće Europske unije za pravosuđe i unutarnje poslove, koje se sastoji od ministara pravosuđa i unutarnjih poslova država članica EU, trebalo je 3. 12. jednoglasno usvojiti ove dvije uredbe u paketu kako bi one bile pravno obvezujuće za sve države članice. Da su ove uredbe bile usvojene, svaka bi država članica EU morala priznati učinke životnog partnerstva u imovinsko-pravnim odnosima životnih partnera, bez obzira jesu li same države izglasale zakone o životnom partnerstvu ili nisu. Zagovornici ovakvog pristupa tvrdili su u Vijeću da bi usvajanjem ovih uredaba bili zaštićeni oni korisnici životnog partnerstva koji se presele iz države članice u kojoj su sklopili životno partnerstvo u državu članicu u kojoj ono nije regulirano, te bi njihovi imovinsko-pravni odnosi bili i dalje važeći nakon preseljenja. Ipak, na taj bi način države članice bile primorane de facto priznati postojanje životnog partnerstva, iako ga nisu ozakonile. Radi se o pokušaju mimoilaženja i posljedično degradiranja nacionalnih zakonodavstava odozgo, čime se krši jedno od temeljnih načela funkcioniranja Europske unije – supsidijarnost. To su načelo jasno istaknuli predstavnici Mađarske i Poljske pri odbijanju glasovanja za navedene uredbe, jer one krše obiteljsko zakonodavstvo definirano ustavima njihovih dražva. László Felkai, mađarski dražvi tajnik za europsku i međunarodnu pravosudnu suradnju, je dodatno istaknuo da bi predložena uredba o registriranom partnerstvu povrijedila mađarski nacionalni identitet, što je u suprotnosti s člankom 4. 2. Ugovora o Europskoj uniji prema kojem: “Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima, kao i njihove nacionalne identitete, koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu.” “Tradicije i vrijednosti koje se odnose na obitelji, temeljnu jedinicu društva, dio su nacionalnog identiteta”, komentirao je Felkai svojim kolegama na sjednici Vijeća.
Predstavnici većine ostalih država članica bili su vidno razočarani odbijanjem usvajanja uredaba od strane Mađarske i Poljske, jer nije postignuta nužna jednoglasnost. Nekoliko su puta ponovili da uredbe moraju biti usvojene u paketu te da o tome “nema kompromisa”, s obzirom da su Mađarska i Poljska tražile zasebno tretiranje dvaju predmeta kako ipak ne bi propala uredba koja se odnosi na imovinske odnose bračnih drugova. Inzistiranje većine država članica na donošenju odredbi o imovinskim odnosima braka i životnog partnerstva u “paketu” ukazuje na pokušaj izjednačavanje ta dva instituta. Za “paket” se izjasnio i predstavnik ministra pravosuđa Republike Hrvatske, Mato Škrabalo, te potvrdio da Hrvatska podupire donošenja obje uredbe.
Nakon neuspjeha postizanja jednoglasnosti, izgledno je da će države koje zagovaraju priznavanje imovinskih učinaka životnih partnerstava u cijeloj EU pristupiti mehanizmu “pojačane suradnje”, koji je uveden kako bi se izbjegla pat pozicija kada nema konsenzusa u Vijeću Europske unije oko donošenja zakona. Mehanizam se odnosi samo na određena područja kompetencija EU-a. Za njegovo aktiviranje potrebno je da nakon neuspjeha postizanja jednoglasnosti u Vijeću određeni zakonski prijedlog podupre minimalno 9 dražva članica EU-a (tj. ⅓) te da mehanizam “pojačane suradnje” prihvati Europska komisija, Vijeće Europske unije tako da se za nj se izjasni kvalificirana većina država članica (55% država članica, koje predstavljaju najmanje 65% stanovnika Unije), kao i Europski parlament. U slučaju ostvarenja mehanizma “pojačane suradnje” navedeni bi se sadržaji uredaba o imovinsko-pravnim odnosima u braku i životnom partnerstvu odnosili i bili obvezujući samo za zemlje koje sudjeluju u tome mehanizmu.
