Suđenje u Münchenu: Kako je Vice Vukojević nasmijao sudnicu do suza

Zagreb,31.03.2015. Održana je tribina „Politièko-povijesni aspekti I. Opæeg sabora HDZ-a“ u organizaciji Mladeži Hrvatske demokratske zajednice,Na slicii Vice Vukojeviæ. foto Hina/ Tomislav Pavlek/tp

Jučerašnje ročište na suđenju protiv bivših djelatnika komunističkih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača za sudjelovanje u okrutnom ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića bilo je ujedno i treći dan svjedočenja Vice Vukojevića.

Podsjećamo, prvog dana svojeg svjedočenja, 24. ožujka 2015. godine Vukojević je opisao svoj život, progone od strane Udbe i komunističkih vlasti, zatvaranja i pokušaje kompromitacije koje je prolazio. U ponedjeljak, drugog dana svjedočenja Vukojević je govorio pred sudskim vijećem Visokog zemaljskog suda u Münchenu o svojem radu u državnim tijelima Republike Hrvatske, o istraživanjima žrtava II. svjetskog rata i poraća, te posebno o istraživanjima ubojstava hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu. Jučer, završnog dana Vukojevićevog svjedočenja, na red je došlo odgovaranje na pitanja sudskog vijeća i sudionika u postupku.

Očekivano, Vukojevićevo svjedočenje počelo je pitanjima suca Manfreda Daustera o radu saborske Komisije za žrtve rata i poraća, ali i pitanjima usmjerenim na početke suradnje Vukojevića i Bože Vukušića, još jednog važnog svjedoka u ovom postupku.

Osnivanje saborske Komisije za žrtve rata i poraća

Komisija je formirana 1991. godine posebnim zakonom Hrvatskog sabora i sastojala se od 60-ak osoba, uključujući 30 članova iz redova saborskih zastupnika, te vanjskih članova – publicista, povjesničara i drugih znanstvenika i uglednika. Istraživanje komisije je bilo istraživanje svih žrtava koje su u Hrvatskoj nastale zbog Drugog svjetskog rata i nakon Drugog svjetskog rata.

Vukojević kao predlagatelj zakona kojim je osnovana Komisija za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća i njen prvi predsjednik, te dugogodišnji predsjednik Vijeća za ubijene političke emigrante u inozemstvu, kao jednog od tijela Komisije, bio je nadređen Boži Vukušiću, tajniku tog Vijeća. Ovu činjenicu sudsko vijeće Visokog zemaljskog suda u Münchenu iskoristilo je ujedno kako bi  provjerilo pojedine detalje iskaza Bože Vukušića danog pred sudom. Dojam je da je Vukojević do u detalje potvrdio ono što je Vukušić iznio te da je iznio i neke dodatne detalje o tome kako se došlo do nekih informacija, te naveo i neke svoje izvore informacija.

Kako je Vukušić primljen u Komisiju

„Vukušić je živio u inozemstvu, k meni ga je u ljeto 1991. godine doveo tajnik Društva hrvatskih političkih zatvorenika i zamolio me da ga zaposlim u službi. Tada sam bio na dužnosti pomoćnika ministra unutarnjih poslova za javnu sigurnost i policiju, a Jerko Vukas je bio pomoćnik ministra za sigurnost. Zamolio sam Jerka Vukasa da ga primi u službu i tako je započela naša suradnja. Moja suradnja s Božom Vukušićem u Komisiji, odnosno u Vijeću, trajala je od ljeta 1991. do mog odlaska iz Sabora, 1999. godine, kada ta suradnja formalno prestaje. Kroz Počasni bleiburški vod naša suradnja traje i dan danas“, rekao je.

Vukušić je imao ovlasti za razgovore sa svjedocima

Vice Vukojević opisivao je detalje nadležnosti i zadaće Komisije i Vijeća i posebno način njihova rada. U sklopu toga posebno je naveo da je Bože Vukušić imao ovlasti Komisije da može voditi razgovore sa svim ljudima za koje se pretpostavljalo da imaju saznanja od interesa za rad Komisije. Posebno detaljno je sudsko vijeće ispitivalo o okolnostima davanja iskaza Ivana Lasića, rukovoditelja drugog odjela savezne Udbe nadležnog za političku emigraciju u doba ubojstva Stjepana Đurekovića. Na pitanje suca Daustera Vukojević je naglasio da on osobno nije bio nazočan razgovorima s Lasićem koje je vodio Bože Vukušić, ali je bio od Vukušića izvještavan o svim bitnim dijelovima iskaza Ivana Lasića.

Izvješća Komisije nisu negirana, ali je njen rad opstruiran

Suca Daustera je zanimalo kako je Komisija podnosila izvješća Hrvatskom saboru, te kako su ta IZVJEŠĆA Komisije primljena u Saboru.

Vukojević je, u svojem opširnom odgovoru, te u odgovorima na više potpitanja o tome, istaknuo da općenito otvorenih kritika ili negiranja izvješća Komisije ni među članovima Komisije ni u Hrvatskom saboru nije bilo.

Kao bitne probleme u radu Komisije, i to vrlo brzo nakon njenog formiranja, Vukojević je istakao stalne probleme s financiranjem rada Komisije, neplaćanje računa Komisije, te odsutnost volje državnih tijela zaduženih za progon počinitelja za nalaze Komisije. Ovdje je poimenično navodio državne dužnosnike koji su  sve nalaze Komisije, od otkrivenih masovnih grobnica do nalaza o ubojstvima političkih emigranata, jednostavno ignorirali umjesto da iniciraju istrage i progon počinitelja, ističući poimenično niz državnih dužnosnika te, posebno, državno odvjetništvo i njegove tadašnje čelnike, pa i samog Antu Nobila, branitelja Josipa Perkovića.

„Stvarni problem bio je da je Komisija tražila lustraciju i da se prizna genocid nad Hrvatima koji je proveo Tito“, istaknuo je Vukojević.

Komisija otkrila nova imena židovskih žrtava

Sudac Dauster se u svojim pitanjima o radu Komisije posebno referirao na izdvojeno mišljenje Slavka Goldsteina, jednog od članova Komisije, o izvješću Komisije.

U pogledu prijepora oko izvješća Komisije, Vukojević je iznio da je jedino Slavko Goldstein 1999. godine iznio prigovor da u izvješću nisu utvrđene židovske žrtve na području Hrvatske tijekom II. svjetskog rata. Posebno je potencirano, s namjerom poticanja ideoloških sukoba, da je u izvješću Komisije navedena samo 331 žrtva židovske zajednice u Hrvatskoj te su Komisija i Vukojević osobno optuživani da su na taj način pokušali revizionistički umanjiti broj židovskih žrtava. No, istina je suprotna, kako je objasnio Vukojević, jer je Komisija utvrdila 331 novih imena židovskih žrtava koja nisu bila na popisu poratne komunističke Zemaljske komisije.

Vukojević je tu detaljno opisao metodologiju rada Komisije i objasnio da je ona u svom radu pošla od nalaza Zemaljske komisije SRH koja je odmah nakon II. svjetskog rata, 1945./46. radila popise žrtava.

Problem u radu Zemaljskih komisija, obzirom na komunističku ideologiju koja je vladala 1945. i 1946. godine, jest da su popisivane isključivo žrtve jedne strane – žrtve narodnooslobodilačke borbe. Striktno je bilo zabranjeno govoriti da je druga strana imala neke žrtve. Ne samo žrtve koje su poginule u uniformi, već i civilne žrtve rata. Ako se civilne žrtve nije moglo pripisati žrtvama režima NDH, nije ih se ni popisivalo, objasnio je Vukojević.

Komisija ni na kakav način nije ulazila u već utvrđene žrtve, već je utvrđivala dodatne žrtve

Kod toga „njegova“ Komisija ni na kakav način nije ulazila u već utvrđene žrtve, već je utvrđivala dodatne žrtve, koje do tada nisu bile poznate i to bez obzira na vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost žrtava.

Dodatno, objasnio je, zadaća Komisije bila je utvrditi svaku žrtvu poimenično i nikada se nisu bavili bilo kakvim procjenama broja žrtava, statistikama žrtava ili sličnim poslovima.

„Ideja Komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća bila je popisati sve žrtve u Hrvatskoj stradale tijekom II. svjetskog rata, ali i poslije završetka II. svjetskog rata, poći od podataka Zemaljske komisije – ne osporavati podatke Zemaljske komisije, nego dodatno popisati i one žrtve koje nisu ušle u popis Zemaljske komisije zbog ideološkog kriterija,“ objasnio je Vukojević.

Sam Vukojević se unutar Komisije bavio utvrđivanjem broja Hrvata stradalih tijekom II. svjetskog rata i ubojstvima hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu.

Rad Slavka Golsteina u Komisiji

Vukojević je pojasnio je da je unutar Komisije baš Slavko Goldstein preuzeo na sebe zadatak pribaviti detaljne popise Židova stradalih tijekom II. svjetskog rata te je obećao dostaviti Komisiji te popise, ali Goldstein to nikad nije učinio.

Komisija je sastavljala izvješća periodično, dopunjujući svoje nalaze novim imenima u svakom sljedećem izvješću. Tako su u izvješću iz 1999. godine, ne čekajući Goldsteinove podatke, Komisija objavila novoutvrđena 331 imena Židova stradalih tijekom II. svjetskog rata koja je utvrdila.

Lažne optužbe radi izazivanja ideoloških sukoba

Radi izazivanja ideoloških sukoba takvo je objavljivanje imena prikazano kao da je komisija utvrdila da je u Hrvatskoj samo toliko židovskih žrtava ubijeno u Drugom svjetskom ratu. Umjesto da se shvati da su to nova 331 imena povrh onih koje je već utvrdila Zemaljska komisija 1945. i 1946., interpretirano je da se takvim izvješćem negira holokaust koji je počinjen nad Židovima u NDH te da je Komisija lažno prikazala da je u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata ubijen samo 331 Židov.

Ovo sve je dovelo do toga da je na prijedlog liberala, čiji je član bio i Slavko Goldstein, i njihove zastupnice Đurđe Adlešić, Hrvatski sabor izvješće vratio Komisiji na dopunu.

SDP po povratku na vlast 2000. donosi Zakon o ukidanju Komisije

Do dopune izvješća nikada nije došlo, već su, čim je došlo do promjene vlasti 2000. godine, ideološke borbe koje su se vodile oko izvješća Komisije poslužile kao povod da Nenad Stazić, tadašnji zastupnik SDP-a i današnji potpredsjednik Hrvatskog sabora, predloži da se Komisija ukine, te Hrvatski sabor u novom sazivu donosi poseban zakon o ukidanju Komisije.

Dojam je da je Vukojević vrlo mirno, razložno i uvjerljivo iznio svoje svjedočenje o osnivanju, radu i raspuštanju Komisije i, posebno, problemima u radu Komisije.

Osobito će biti zanimljivo čuti i svjedočenje Slavka Goldsteina kojeg je Perkovićeva obrana predložila za svjedoka u ovom postupku već nakon svjedočenja Bože Vukušića, koristeći kod ispitivanja Vukušića u biti isti argumente o namjeri umanjivanja žrtava i negiranja holokausta u Hrvatskoj od strane Komisije.

‘Cijeli život izbjegavam dopisivanja, radi mog dosjea koji je imala Udba’

Zanimljivi su bili odgovori Vice Vukojevića na pitanja sudskog vijeća o dvije pisane poruke koje je Vukojeviću navodno uputio Ragib Merđanić, jedan od djelatnika Udbe u Rijeci, koji je već 1991. godine počeo otkrivati neke podatke o djelovanju Josipa Perkovića. Obrana je pokušala Vicu Vukojevića diskreditirati predajući u sudski spis te dvije poruke tvrdeći da ih je Ragib Merđanić uputio Vukojeviću i da je podatke o Perkoviću davao po uputama Vice Vukojevića.

„Da mi je on pisao, sigurno bih ih imao, no ja nikad nisam imao pismeni kontakt sa Merđanićem. Cijeli život izbjegavam dopisivanja, radi mog dosjea koji je imala Udba, a posebno izbjegavam dopisivanje s nekim od udbaša. Moja komunikacija s njima uvijek je bila isključivo usmena“, naglasio je mirno Vukojević.

Odnos s Vugrincem uspostavio nakon razotkrivanja operacije ‘Labrador’

Više puta tijekom suđenja spominjao se Franjo Vugrinec koji je bio istaknuti djelatnik Udbe, te šef Centra SDS Zagreb 1982. i 1983. godine. Na tom mjestu naslijedio je Zdravka Mustača kada je Mustač, dotadašnji šef Centra SDS Zagreb, postavljen za šefa republičke Udbe. Vugrinec je kao šef Centra SDS Zagreb bio odgovoran za obradu Stjepana Đurekovića te je njegov potpis na većini dokumentacije ‘Operacije Brk’ u kojoj se vodila obrada Stjepana Đurekovića, a koju je sastavljao i vodio Udbin operativac Goran Ljubičić. Vugrinec je ostao u obavještajnom sustavu Republike Hrvatske i nakon 1991. godine.

Vice Vukojeviću ispričao je da je odnos između Vugrinca i njega uspostavljen nakon otkrivanja famozne grupe KOS-ovih špijuna organiziranih u grupu Labrador 1991. godine. Dokumentacija grupe Labrador pronađena je nakon osvajanja komande protuzračne obrane JNA u zagrebačkoj Maksimirskoj ulici. Jedna od namjeravanih akcija te grupe bila je, kako je pokazala rekonstrukcija pronađene dokumentacije koju je radio Vugrinec, ubojstvo Vukojevića i Josipa Perkovića.

Mika Špiljak urlao je na Mustača i dao nalog za likvidaciju Đurekovića

Vukojević je ponovno potvrdio da je Franjo Vugrinec bio osoba koja mu je negdje u proljeće 2012. godine rekla da je Mika Špiljak dao nalog Mustaču da pokrene likvidaciju Đurekovića. Po Vukojevićevim riječima, Vugrinec mu je rekao da je Mika Špiljak urlao na Zdravka Mustača da kako se  može dozvoliti da neko objavljuje takve knjige s takvim sadržajem, da se takve knjige šire po Hrvatskoj te da se to mora spriječiti.

Vukojević je, odgovarajući na vrlo detaljna pitanja njemačkog državnog odvjetnika Lienharda Weissa, opisao tehnologiju odlučivanja, pripreme i organizacije ubojstva Stjepana Đurekovića, prema onome što mu je priopćio Vugrinec.

Smijeh u sudnici do suza

Na suđenju je bila osobito impresivna sigurnost, smirenost i lakoća, te fina ironija kojom je Vukojević, danas već skoro osamdesetogodišnjak, odgovarao na postavljena pitanja i, posebno, na upite obrane.

Kao posebno iznenađenje valja reći da je svjedočenje Vice Vukojevića bilo, uz svu ozbiljnost teme i institucije u kojoj se suđenje odvija, na trenutke i zabavno, što je bilo iznenađenje za kompletnu publiku u sudnici jer je Vukojević osoba od gotovo 80 godina, poznat u javnom životu po svojoj ozbiljnosti.

Ina – mjesto za uhljebljivanje sinova ‘narodnih heroja’

Govoreći o INI, Vukojević je naveo da je INA u komunizmu bila poznata kao društvo „Petar Fleković i sinovi“, referirajući se na tadašnjeg generalnog direktora INE koji je s mjesta predsjednika vlade SRH po partijskom zadatku postavljen za direktora INE sa zadatkom da sredi stanje u INI i utječe na sinove narodnih heroja Josipa Broza, Mike Špiljaka i Mate Ujevića kojima je INA služila za uhljebljenje.

U drugom trenutku, njemački odvjetnik Josipa Perkovića, Peter Wagner, u namjeri omalovažavanja važnosti Stjepana Đurekovića kao direktora za poslovanje INE, pita Vukojevića zna li možda je li INA 1982./1983. godine bila jedna jedinstvena pravna osoba ili se sastojala od više pravnih osoba, te koliko je direktora tada INA imala. Ne vodeći računa koga ispituje, jer Vice Vukojević diplomirani je pravnik, predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora nakon prvih demokratskih izbora i umirovljeni član Ustavnog suda Republike Hrvatske, Wagner dodaje i rečenicu u kojoj nudi Vukojeviću da mu, ako je to potrebno odnosno ako Vukojević to ne razumije, objasni pojam pravne osobe.

Vukojević mrtav-hladan prelazi preko ove, objektivno, uvrede, i do u detalje objašnjava korporativnu strukturu INE, prvo do 1974. godine te zatim i nakon 1974. godine, prema Ustavu SRH i Zakonu o udruženom radu. Nabraja i objašnjava pojmove SOUR, RO, RZ i OOUR te izlaže do u detalje korporativnu i poslovnu strukturu INE.

Tijekom tog predavanja na licima sudaca, već nakon minutu ili dvije Vukojevićevog izlaganja, pojavljuje se osmijeh da bi se sve završilo glasnim smijehom cijele sudnice. Vukojević, i dalje sasvim miran i smrtno ozbiljan, nakon desetak minuta izlaganja, staje i mirno priopćava Wagneru da je on završio s odgovorom, pita ga je li zadovoljan odgovorom i treba li mu još neki detalj.

Na to se sudac Manfred Dauster, smijući se, obraća Wagneru: „Gospodine Wagner, sada, nakon što smo čuli ovo vrlo poučno predavanje iz komunističkog korporativnog prava, ja bih volio znati kamo vodi ovo Vaše pitanje?“. Wagner na to jedva hvata zraka i kaže: „Hvala, nemam više pitanja!“. Naravno, u publici ponovno smijeh do suza.

Vanjski suradnik Komisije – dr. Bauer iz Pullacha

Slično, objašnjavajući rad Vijeća za ubijene političke emigrante u inozemstvu, čiji su članovi bili Vukojević, saborska zastupnica Gordana Turić i Bože Vukušić, Vukojević je rekao da su u rad vijeća uključili i dr. Bauera kao vanjskog suradnika napominjući da je Bauer bio iz Pullacha. Inače, Pullach je općina u sastavu Münchena, poznata po sjedištu BND-a, njemačke tajne službe. U izlaganju o Baueru, Vukojević je nekoliko puta ponovio riječ Pullach da bi u jednom trenutku Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo postavio pitanje: „Tko je taj Bauer?“

Vice je odgovorio da je dr. Bauer bio povjesničar, diplomat NDH-a, izbjeglica u Njemačkoj poslije II. svjetskog rata i da zna da je dr. Bauer radio u Pullachu. Nobilo ga je zatim upitao koja je bila njegova kvalifikacija za članstvo u Vijeću, na što Vukojević odgovara da je Bauer bio poznata osoba i da je radio u jednoj državnoj ustanovi u Pullachu.

Nakon toliko spominjanja Pullacha, Nobilo, očigledno htijući dobiti odgovor da je dr. Bauer bio zaposlenik BND-a i njemački špijun, upitao je kako je Vice upoznao Bauera, na što Vukojević odgovara da se Bauer 1991. godine vratio u Hrvatsku i da je stanovao u Opatičkoj ulici, niti 10 metara od Vukojevićevog kabineta koji je tada bio u Hrvatskom saboru.

„Pa zar je to dovoljan kriterij da nekoga uzmete u vijeće, samo zato jer stanuje 10 metara od vašeg kabineta?“, upitao je Nobilo.

„Ne, ne, to nije dovoljno, ali vidite on je radio u Pullachu“, ponovno je odgovorio Vukojević.

Na kraju je obrana protestirala, Perkovićev odvjetnik Richard Beyer konačno je direktno upitao je li Bauer radio u BND-u. Nadovezao se i Nobilo i upitao je li Vukojević izvijestio Hrvatski sabor da je u Vijeće jedne saborske komisije, dakle u državno tijelo, stavio čovjeka iz BND-a, na što je Vukojević odgovara: „Jesam li ja rekao da je on radio u BND-u? Stanovao je i radio u Pullachu – ništa više nisam rekao“. U sudnici ponovno smijeh,a  protesti obrane smijeh samo pojačavaju.

Naravno, većina u publici se pitala tko je famozni dr. Bauer. Dr. Ernest Bauer bio je urednik najpoznatijeg hrvatskog časopisa “Kroatische Berichte” („Hrvatska izvješća“) koji je u Njemačkoj izlazio na njemačkom jeziku, te član Hrvatskog narodnog vijeća. Nakon smrti dr. Ivana Jelića bio je jedno vrijeme i predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora u Münchenu – političke emigrantske organizacije koju je u Berlinu osnovao dr. Branko Jelić i s kojom je usko surađivao i Stjepan Đureković od 1982. godine, kada je došao u Njemačku, pa do svoje smrti.

Suđenje se nastavlja 12. svibnja 2015. godine.

Izvor: Narod.hr
Photo: fah