Tihomir Vinković otkrio sve detalje s izricanja presude hrvatskoj šestorki: Sve je mučno i daleko od istine i pravde

Tihomir Vinković, novinar HRT-a, od hrvatskih je novinara najdulje, u kontinuitetu, pratio suđenje pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, punih 17 godina. Pratio je i izricanje presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. U razgovoru s njim, iz prve ruke željeli smo čuti što se kobnoga 29. studenoga dogodilo u sudnici Haaškoga suda te njegov pogled na rad Suda. Razgovor s njime objavio je Hrvatski tjednik.

Gdje ste bili u sudnici kada je počelo suđenje, kakvo je vladalo ozračje?

Kao i obično, imao sam akreditaciju za sudnicu i poslije dva temeljita pregleda (prvi kod ulaza u zgradu Tribunala, drugi još rigorozniji za ulazak u samu sudnicu) došao sam na galeriju, gdje inače mali broj novinara uopće može ući. Nema nekakve otvorene komunikacije jer su na toj galeriji pomiješani članovi obitelji optuženika, žrtve (stvarne ili navodne) i njihove obitelji, diplomatski predstavnici… Sve to stvara nekakav osjećaj napetosti, pa i neprijateljstva.

Kakav su dojam ostavljala šestorica Hrvata kad su dovedeni u sudnicu?

Neprobojno staklo dijeli tu galeriju od same sudnice, a iako su zabranjeni kontakti i komunikacija s optuženicima, u kratkome vremenu prije početka izricanja presude u razmijenjenim pogledima s onima koje poznajem otprije sve se činilo uobičajeno – pomiješani optimizam (da će biti oslobođeni) s ‘realizmom’ (presudit će im vrijeme provedeno u pritvoru) i pesimizmom (potvrdit će se presude).

Koliko je pravosudnih policajaca bilo u njihovoj pratnji?

Uobičajeno dva sa svake strane i to je ono zbog čega se i provodi istraga. Naime, prema običaju, a vjerojatno i pravilima Haaškog suda, u sudnici je u smjeni sa svake strane optuženika po jedan čuvar, bez obzira na to je li se radilo o jednome ili, kao u ovome slučaju, o šest optuženika.

Kakvo je stanje zavladalo u sudnici nakon što je Praljak popio otrov? To pitam jer je predsjednik Žalbenoga vijeća nastavio čitati presudu?

Prije svega, kada je čitana presuda generalu Slobodanu Praljka zavladao je nekakav optimizam bez obzira na činjenicu da su prije potvrđene prvostupanjske presude Prliću i Stojiću. General Praljak oslobođen je za ‘najveći krimen koji mu se stavljao na teret’ – rušenje Staroga mosta u Mostaru – jer je to prema konačnoj presudi bio ‘legitimni vojni cilj’. Kada je oslobođen odgovornosti i za zločine koji su se dogodili poslije njegovoga odlaska iz Herceg-Bosne, a koji su mu presuđeni u prvoj presudi, zavladao je osjećaj da će ga osloboditi ili barem značajno smanjiti kaznu. No kada je potvrđena presuda, čula se pokoja psovka na galeriji i likovanje nekakvih čudnih ljudi provokatora, ali rijetko je tko shvatio što je general napravio, a čini se najmanje predsjedavajući sudac Carmel Agius koji je arogantno zatražio da Praljak prestane govoriti i sjedne te nastavio čitati presudu generalu Petkoviću.

Kako su reagirali drugi sudci, odvjetnici, novinari i publika, kad je postalo očito da je general Praljak popio otrov?

Uz vrisak NE gospođe Slavice Paić, Hrvatice koja sa suprugom živi u Nizozemskoj i posjećuje zatočene Hrvate, koja je i prva zapazila da general nešto ima u ruci, na galeriji je zavladala strka. U sudnici je Praljkova braniteljica Nika Pinter tražila prekid sjednice suda, čulo se još i glas Jadranka Prlića i onda je i sudac Agius napokon shvatio da se nešto ozbiljno događa te zatražio da se spuste zastori između sudnice i galerije, a tada se i automatski isključuje ton.

> Čedo Paić, svjedok smrti Praljka tvrdi: Neki Hrvati u sudnici nisu tugovali, a jedan iz Documente se smijuljio!

Jesu li intervenirali liječnici iz zgrade Suda i kada je stigla Hitna pomoć?

Kako smo na Hrvatskome radiju i televiziji imali izravne prijenose, odmah smo se kolega Branimir Farkaš počeli javljati u program, oko nas je vladala zbunjenost svih odgovornih. Osobe zadužene za sigurnost, inače vrlo smireni, sve su više gubile živce jer jednostavno nisu znali što trebaju raditi. Poslije 17 godina redovitih dolazaka u Haag mnoge od njih sam upoznao i imamo vrlo korektan odnos, često i više od toga jer su mi omogućavali neke povlastice koje drugi novinari nisu imali, pa tako i informacije što se događa. Uz suoptuženike generala Praljka, barem prema obavijestima koje imam, intervenirali su oni koji su u kritičnome trenutku zakazali – čuvari u samoj sudnici, vrlo brzo i dežurni bolničar. Kako smo svi sišli s galerije sudnice, mogli smo vidjeti koliko su kasno stigli bolničari i vozilo hitne pomoći, zapanjujuće velik broj vatrogasaca i dolazak dvaju liječnika, otprilike 45 minuta poslije događaja u sudnici. U jednome su trenutku počeli otvarati velika vrata kojima se rijetko kada propuštaju vozila uz samu zgradu Suda, no ni jedno nije prošlo. Postavili su platformu za invalide ili bolnički krevet preko stuba, no ona nije korištena.

Zašto toliko vatrogasaca?

Nazočnost vatrogasaca u Nizozemskoj obvezna je kada se sumnja na korištenje otrova u bilo koje svrhe. Bili su pod punom opremom – kacigama, maskama, bocama s kisikom na leđima. Bespotrebno su stajali pred dizalima u zgradi suda. Sat i pol poslije, uz sirene došao je motor s opremom za oživljavanje, sada mi se čini samo zbog predstave za novinare jer su bolnička kola s drugoga izlaza već odvezla tijelo generala Praljka.

Zna li se gdje je umro general Praljak?

Kao u svemu što se događa, u ICTY-ju postoje službena inačica i postoji istina. Moguće je da je smrt konstatirana u bolnici, u vrijeme koje se i navodi, no teško da je ondje nastupila.

Pratili ste mnoga suđenja, kako na kraju gledate na rezultate MKSJ?

Kao na eksperiment u međunarodnome pravosuđu, kako je rekao sudac Teodor Meron. Samo bih ipak napomenuo da se na ljudima ne eksperimentira, da Sud ne određuje i ne uvodi zakone i da se sud mora razlikovati od tužiteljstva, a ne biti samo njegov instrument – jer onda gubi značajke Suda. Nema pretpostavke nevinosti optuženika, nema ravnopravnoga statusa stranaka u postupku, nema pravednoga suđenja, a kao posljedica – nema na zakonima utemeljenih presuda.

Koje su glavne kontroverze presude ‘šestorici’?

Teza o postojanju Zajedničkoga zločinačkog pothvata (ZZP) na čelu s Franjom Tuđmanom, s ciljem protjerivanja Muslimana/Bošnjaka s teritorija bivše Banovine Hrvatske. Morate biti, da se blago izrazim, intelektualno zakinuti pa da i pomislite da bi Tuđman htio stvoriti državu u kojoj nema Baranje, Istre, kvarnerskih otoka, Rijeke i Zadra. Istina, poslije je unesen ispravak da se radi ‘samo o teritoriju Banovine Hrvatske u Bosni i Hercegovini’ što je također nebuloza jer, na primjer, u Bosanskoj Posavini, koja je također bila dio Banovine, a posebice u Orašju, nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka. Kada tome dodate savezništvo na području Tuzle i Cazinske krajine, jasno je da o nekome pokušaju stvaranja ‘etnički čistoga područja’ nema ni govora. Iako se činjenično predsjednik Tuđman, ministar obrane Šušak i načelnik glavnoga stožera OSRH general Bobetko zaista izrijekom ne spominju kao članovi ZZP, niti im se i jedan zločin stavlja na teret, a ni Hrvatska nije spomenuta kao odgovorna za zločine, sve ostavlja mučan dojam. I daleko je od istine. No to je temelj presude, sve ostalo je samo posljedica tvrdnje da su optuženici ‘morali pretpostavljati da će se dogoditi zločini’ jer – koliko god paradoksalno zvučalo laicima – ni agresija, ni okupacija, ni vojna razaranja nisu zločin – ako imaju vojno opravdanje.

Na temelju čega se, dakle, sudilo?

U Haagu se sudilo navodnoj zločinačkoj ideji koji su lansirali jedan navodni branitelj i nekoliko lažnih i temeljito diskreditiranih svjedoka. Na temelju toga se u prijašnjim postupcima presudilo da se vodio međunarodni sukob u koji je bila uključena Republike Hrvatska. U presudi se tvrdi da je Hrvatska bila ‘okupacijska sila’ u Bosni i Hercegovini temeljem nalaza da je naoružavala, opremala, logistički podupirali i uvježbavali pripadnike HVO-a. Činjenica je da je Hrvatska to isto činila – dakle naoružavala, opremala, uvježbavala i logistički potpomagala Armiju BiH u vrijeme najtežih sukoba s HVO-om. Kako sudce to nije dovelo do istoga zaključka – da je i teritorij pod nadzorom Armije BiH bio pod hrvatskom okupacijom?

Spominjani su dnevnici Ratka Mladića. Kakvi to mogu biti dokazi?

Bez ispitivanja Ratka Mladića, kao dokaz prihvaćeni su njegovi čudnovato pronađeni dnevnici i to kada je već završen postupak Tužiteljstva, a nije se udovoljilo zahtjevima obrane ‘šestorice’ da Mladić svjedoči pred sudom. Nekritički su prihvaćena svjedočenja već spomenutih krivokletnika, a odbijeni zahtjevi obrana da ih ispituju u postupku ‘šestorici’. Osim toga, ako se čitaju haaške presude, Srbija nije bila uključena u sukob u Bosni i Hercegovini. Tako su nedavno Mladiću izbrisani zločini ‘tijekom oružanoga sukoba’, što je vrlo različito od međunarodnoga sukoba, posebice po mogućim posljedicama.

Dugotrajniji postupak, osim šestorici, bio je samo Šešelju…

Da, ako se gleda ukupno, bit će to postupak protiv Šešelja, koji preuzima nasljedni mehanizam. Ako mogu napomenuti – onoga trenutka kad su tužitelji umjesto da optuže čelne ljude jugoslavenskih tajnih služba JNA i KOS, optužili Šešelja i njemu je postalo jasno da se radi o farsi. Uz nedostatak odgoja i kulture, to je bio ključni razlog za njegovo prostačko i degutantno ponašanje na Sudu jer mu je bilo jasno da ga se ne može osuditi za nešto što osobno nije odgovoran. Izabrali su strašilo za pokazivanje pred kamerama, simbol zločina, a bio je ustvari nesposoban i neopremljen za tako nešto. Sve je bilo u rukama jugoslavenskih tajnih služba, koje su odgovorne uz vrh JNA i paravojne postrojbe za zločine u Hrvatskoj.

Kakav je bio odnos prema novinarima, jesu li različito tretirani?

Realno – Tužiteljstvo je imalo svoju agenciju koja je i najintenzivnije pratila rad ICTY-ja. No osobe koje u radile u toj agenciji, koju su financirali različiti izvori, bile su iznimno kolegijalne – i u novinarskome i u tehničkome smislu. Nije se dogodio, barem meni, ni jedan trenutak da su za sebe čuvali ‘ekskluzive’.

Jesu li hrvatski mediji kvalitetno obavili zadatak u praćenju Haškog suda?

Definitivno, ne! Nismo na odgovarajući način – ni vremenski ni činjenično – pratili suđenje. Tek malo više interesa pokazalo se tijekom žalbenoga postupka.

Tko je najviše zakazao?

Najbolje je pitati branitelje na koje su teškoće nailazili kada su nastojali dobiti dokumente koje je Tužiteljstvo imalo. Istaknuo bih da je obveza Tužiteljstva obrani dostaviti dokumente koji idu u prilog optuženicima, što se često nije događalo. Svugdje u svijetu težak je prekršaj koji dovodi do odbacivanja optužnice, no na Haaškome sudu sve je prošlo nekažnjeno.

Imaju li i hrvatski novinari svoju odgovornost, za ovakvu presudu koju pravni stručnjaci smatraju pravno neutemeljenu, a moralno nepravednu?

Teško je govoriti o odgovornosti novinara, a teško je i mnoge koji pišu ili govore u medijima nazvati novinarima. Propagandisti su odradili svoje i sada nastavljaju s istim poslom, bez dovoljnoga znanja i pravnoga i jezičnoga da bi komentirali presudu, no to ih ne zaustavlja.

Čule su se mnoge primjedbe na prijevod…?

Neke su na granici nevjerojatnosti. Psovke, na žalost uobičajene na našim prostorima, prevedene su kao zapovijedi za silovanje. Prevoditelji su se ponekad uživjeli u engleski termin ‘interpreters’, pa su interpretirali, a ne prevodili izrečeno ili napisano što je dovelo do potpuno drukčijega značenja. Inače, stvoren je famozni BCS (bosnian- croatian- serbian ili bosansko-hrvatsko-srpski), prevoditelji su govorili svojim jezikom, a sudionici u postupku pitani mogu li pratiti proces na jeziku koji razumiju. Za razliku od mnogih izvjestitelja, proces sam pratio na originalnome kanalu, dakle na jeziku kojim se govorilo u sudnici, tako da nisam usvajao termine prevoditelja, kao što je već famozni ‘udruženi’ umjesto zajednički zločinački pothvat. Jedan od frapantnijih primjera lošega prijevoda je kada je tužitelj tvrdio da navodni ‘Tuđmanov plan stvaranje nove Banovine Hrvatske nije bio filozofska ili povijesna rasprava nego stvarna država s granicama’. Prevoditelj je konstrukciju ‘real state with borders’ shvatio kao ‘real estate with borders’ pa je tako ‘stvarna država’ postala ‘nekretnina s granicama’. I upravo je tako preneseno u dnevnim novinama koje izlaze u Hrvatskoj. Nekima nije bilo čudno što u konstrukciji kako je prevedena nema ni logike ni zdravoga razuma, glavno je optužiti Tuđmana, a zbog čega, nije bitno.