Neposredan povod za današnji komentar Željka Karduma u Studiju 4 na HRT-u najava je njemačke vlade da će u proceduru uputiti zakon o povećanju mirovina. Analitičari tvrde da je to politički potez prije saveznih izbora sljedeće godine i odgovor na jačanje političke desnice u istočnom dijelu zemlje.
Jasno je da političari žele podilaziti starijem glasačkom tijelu jer im je ono važno, i to nije situacija samo u Njemačkoj nego postaje europski politički trend. Političari su izračunali su da im stariji glasači nose više glasova. Na posljednjim saveznim izborima u Njemačkoj bilo je 16,9 milijuna glasača starijih od 60 godina (njh je na izbore izašlo 77 %), dok je glasača u dobi do 40 godina bilo 13,5 (a na izbore ih je izašlo 64 %). No, da bi favorizirali starije glasače (i pri tome zadržali proračunsku disciplinu), političari moraju smanjiti izdatke na nekoj drugoj strani. Uglavnom to čine smanjujući izdatke za javno obrazovanje i državne investicije. To je loša i nepravedna politika, tvrdi Željko Kardum.
Od 2007. do danas prihodi starijih u Eurozoni rasli su gotovo dvostruko brže od prihoda mladih (27,1 % za starije građane, a 15,3 % za mlađe). Istodobno je za mlade, zbog nezaposlenosti, rastao rizik od siromaštva, dok se starijima od 65 zapravo smanjio. Jedan od ključnih problema koji se gura pod tepih je pitanje – ako sporije rastu prihodi mladih, tko će uplaćivati novac za brži rast mirovina starih. Svi raspravljaju o limitiranju deficita na najviše 3 % i govore kako nema „proračunskog prostora” za veća izdvajanja za školstvo, zdravstvo. Nitko, međutim, ne govori o budućim obvezama države za isplatu mirovina.
Javni dug zemalja Eurozone kreće se od 70 % do 130 % BDP-a (u čemu prednjači Italija). Međutim, mnoge studije pokazuju da moguće buduće financijske obveze za mirovine u Velikoj Britaniji dostižu gotovo 450 % BDP-a, u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj i Nizozemskoj od 300 % do 350 % BDP-a. Italija gotovo i nema tako akumuliranih budućih obaveza. Pri tome nitko još nije smislio kako će se te obaveze podmiriti ako se smanjuju izdvajanja za mlađe generacije koje su nositelji budućega gospodarskog rasta i razvoja.
Izdvajanja za stariju generaciju sve su veća. Javna potrošnja za mirovine od 2007. do 2016 rasla je u SAD-u za 0,5 %, u Velikoj Britaniji za 1-1,5 %, a u Francuskoj i Italiji za 3-4%. Izdaci bi u postotku bili mnogo veći da proračuni zemalja nisu profitirali od ekstremno niskih kamatnih stopa ECB-a. Prema istraživanjima OECD-a, niske kamatne stope između 2015. i 2017. donijele su rast BDP-a Njemačkoj i SAD-u za 0,5-0,75 %, Francuskoj i V. Britaniji za oko 1,3 % i Italiji za gotovo 2,25 %. To je trebalo stvoriti dovoljan ‘fiskalni prostor’ za državne investicije, no one su rasle mnogo sporije od rasta gospodarstva.
Podatci govore i kako su izdvajanja za školstvo padala od 2009. (V. Britanija -1,5 %, SAD i Italija -0,5 %, Njemačka i Francuska -0,2 %), a sva međunarodna istraživanja pokazuju bolje obrazovne rezultate Azije od Europe i Amerike. U Aziji sve više ulažu i postaju sve konkurentniji. Čak ni ostajanje na istim razinama izdvajanja za obrazovanje ne jamči održavanje koraka s Azijom.
Također, posljednja istraživanja OECD-a pokazuju da javne investicije (čak i kada su mnogo manje učinkovite od privatnih) snažno pridonose ekonomskom rastu. A investicije u obrazovanje i zdravstvo smanjuju socijalne nejednakosti – jedan je od glavnih argumenata populističkih pokreta i radikalno desnih stranaka. Čak i Ekonomski bilten ECB-a (broj 2/2016) pokazuje da javne investicije, unatoč niskoj produktivnosti, nose rast, posebno sada kad je novac gotovo besplatan za države. No, ako se nastavi politika kreirana prema ‘brojanju dobi glasača’, imat ćemo vrlo velik problem s isplatama mirovina u budućnosti. Ali to onda neće biti problem ovih političara nego nekih drugih.
