Tema etničkog čišćenja

Tema etničkog čišćenja:
Kad su Srbijanci počeli upražnjavati etničko čišćenje?
Odlukom vladinog vijeća 1805. u Smederevu Karađorđevi ustanici odlučili su se za ODMAZDU nad Turcima pod kojima su bili 450 godina – etničko čišćenje.
Pokolji, strahovlada i istjeravanje ne-srbskog stanovništva (Turci, islamizirani Srbi, Cincari, Židovi).
“Klali su Turke pri zauzimanju Beograda, a i poslije toga, gdje god su koga našli. Nisu štedjeli ni ranjenike ni žene ni djecu tursku. I samo se oni poštedješe koji su se obećali krstiti.”
To je temelj.
Opravdanje Srba: “Oni su htjeli nas zatrti!” Turci su čekali 450 godina da zatru pobjeđene na Kosovu? Neće biti baš tako.
Kad su Srbi počeli prisvajati tuđu kulturu?
Srbijanci su imali usmeno pjesništvo. Najslavniji sabiratelj bijaše Vuk Karađić, reformator srbskog jezika. Kada? 1845! Iza Napoleona. Što se čekalo do tada?
Vuk je u teoriji ODBACIO starocrkvenoslavenski i Srbijancima odabrao govor seljaka Hercegovine – isti kojim su već davno pisali slavenski katolički autori Dubrovnika i mletačke Dalmacije! A praksa?
Tako je Vuk “posrbio” Hrvate Bosne i Hercegovine i istočne obale Jadrana. Za sanjanu ‘Veliku Srbiju.” Do danas neostvarenu.
“Srbi svi i svuda” (Beč 1849. Beograd 1972. Zagreb 1991!)
“Ali od onijeh koji su grčkog zakona i koji se zapravo Srbi (?) zovu, jezgra je samo seljak i težak.”
Najpopularnije narodne pjesme (Časni krsti) pjevaju o “prokletim Židovima” koji kradu kršćansku djecu i da su kanibali.
Pjesme o Marku daju junaku nadnaravnu snagu, ali i vrlo upitan moral. Djevojku kojoj je obećao ženidbu, ako ga oslobodi iz tamnice i koja ga noću zaista oslobodi po danu Marko vidi kao tamnoputu pa ju iz zahvalnosti usprkos obećanja – ubije!
Kraljević Marko je veliki srbijanski junak. Istovremeno je protivnik Turaka i turski podanik te mrzitelj ‘Latina’ (Dubrovčana i Mlečana). On je hajduk, pijanac koji mrzi rad.
Prima plaću od Turaka da ubije Musu Kesedžiju, Albanca. I ubije nadmoćnog svojim tajnim skrivenim nožem.
I Miloš Obilić ubi sultana Murata prije boja na Kosovu uvukavši mu se u tabor.
Gavrilo Princip, Puniša Račić, … i svi ostali srbijanski zaplotnjaci su odrasli na tom kulturnom izvoru.
Jovan Cvijić: “Način ubijanja, sakaćenja kojim se četnici u praksi služe od balkanskih ratova do naših dana podsjećaju na stihove koji se pjevaju po selima.”
Antonije Isaković (SANU): “…vraćali smo se Kosovu, Karađorđu, narodnoj pjesmi. Ti mitovi i cijela naša mitologija, koju vuku i naši intelektualci pa i SPC, uvode nas u jedan pomalo tijesan hodnik.”
Tim putem, priznaje, srbski narod neće ući u Europu.
“Gorski vijenac” Petra Petrovića Njegoša (1847 Beč) je pravi brevijar međuetničke mržnje.
Napada se islam i slave ubojstva – “sveta ubojstva, ako žrtve nisu pravoslavne.”
Turci se kolju veselo, a i oči se kopaju.
“Borbi našoj kraja biti neće do istrage turske, ali naše ”
(1902. su u Zagrebu ‘turske’ zamjenili sa ‘hrvatske’. To su srbijanski kulturni plodovi!)
Plan za stvaranje Velike Srbije piše Ilija Garašanin 1844. za kneza Aleksandra Karađorđevića.
Uoči pojave bana Jelačića u kneževini Srbiji autonomnoj pokrajini Turskog carstva. Statusa sličnog autonomnoj pokrajini Kosovo u sklopu SFRJ. ?
Još Srbija nije SEBE samu OSLOBODILA, a već je kovala velikosrbijanske ekspanzionističke planove!
Nema Jedinstva južnih Slavena nego samo srbsko carstvo i “njegova prava.” Tako se pjeva.
Obnoviti Dušanovo carstvo, izaći na more, uzeti BiH i sjevernu Albaniju postaje opsjednutost.
Kasnije će svi ti dobiti nadimak ‘dušanovci.’
Priznanjem (uvjetnim) srbske države 1878. jača njihov narodni preporod.
Srbija se prvo širi pa se onda etnički čisti – homogenizira. Baš kako je u početku bilo sa Turcima!
Kakav je “zajednički srbski jezik” u Načertaniju? (Pročitajte ovaj nasumično izabrani dio – ovo je vama starocrkvenoslavenski ili dubrovačka književnost? Svog suvremenika Vuka školovanog u Beču, Srblji očigledno nisu mogli pratiti u velikosrbskim fantazijama. Ali, potruditi će se.)
“Rasuždavajuće političeško stanje zemlje, osobito partaje u njoj nalazeće se; kupićedu beleške po kojima bi se narod bolje upoznati i čuvstva srca njegovog, dakle tajne želje saznati mogle; no pre svega naznačićedu ono što se kao pripoznata i već javno izrečena narodna potreba smatrati mora.”
1902. Nikola Stojanović – Parolu “Do istrage vaše ili naše!” donosi u Zagreb. Sto godina je Srbima trebalo da progon i pokolj Turaka doguraju do Hrvatske i Zagreba.
Istraga znači potpuno etničko čišćenje. Hrvata? Ne samo njih.
“Hrvati nisu ni pleme ni nacija!” – kaže Stojanović. “Hrvati nemaju nikakve nacionalne umjetnosti ni književnosti ni slikarstva. Oni primaju strance (i Srblje i Vlahe i … ?)…”
1917. Stojan Protić “Što činiti s ‘Turcima’ u Bosni?”
1918. Jovan Cvijić “Dinarski tip (najbolji!) ….. preteže u moravskoj Srbiji ….! (?)
Kraljevina SHS 1918.
“Strahoviti apetiti dolaze na vidjelo u trenutku podjele plijena….”
“Ujedinjenje je nasilno. Ono će nestati sa diktaturom.”
(New York Times 1931. kad nisu znali za komunističku diktaturu Tita koja tek dolazi da obnovi Jugoslaviju.)
Stevan Moljević 1941. “Za veliku homogenu Srbiju.”
Sad već znamo što je ‘homogena’ –
Proširena i etnički očišćena od svih koji nisu pravoslavnog zakona kojeg čuva Srbska Pravoslavna Crkva!