Sanader je znao kako se to radi. Kako napraviti korak naprijed i dva natrag, a na koncu sve prikazati kao odlučan pomak naprijed. Kad god je vidio da neka odluka ili zakonsko rješenje proizvodi nepopularne efekte, izišao bi pred kamere i manirom dobrog monarha pokudio svoje ministre koji su se, eto, malo previše zaigrali, a on sam o tome kao da ništa nije znao, piše Ivan Hrstić u Večernjem listu.
Plenković nema tu manipulatorsku demagošku žicu kojom bi poraz pred očima kamera drsko pretvorio u trijumf, ali očito i on zna kad treba “poduzeti” taj odlučni korak unatrag. Uostalom, da nije tako – njegove vlade danas ne bi ni bilo. U jednom intervju u dvije minute pokopao je već izglasani porez na nekretnine, čedo njegovog ministra financija, zatim je javno uputio packe nedovoljno pripremljenom potezu ministra poljoprivrede koji je poslužio kao okidač novog kamionskog rata između Hrvatske i Srbije. Na koncu je ostavio i prostora za uvjerenje da je obrazovna reforma, onakva kakvom ju je zamislio prethodni njegov ministar znanosti – zapravo već stvar prošlosti.
Što se tiče novog hrvatsko-srpskog “rata”, sasvim je izgledno da će se naći rješenje – prepolovit će se trošak pregleda po svakom proizvodu, ili će se pak plaćati isti iznos, ali po svakom kamionu, bez obzira koliko vrsta voća ili povrća u njemu bilo. To je relativno lako.
No, zašto je porez na nekretnine izazvao tako žestoku reakciju šire hrvatske javnosti, ako ministar financija tvrdi da 80 posto građana neće plaćati veći porez no što sad plaćaju komunalnu naknadu? Čini se onda sasvim racionalno pretpostaviti da iza kampanje protiv tog poreza stoje oni preostali, bogatiji, koji ne dižu buku toliko zbog sela, koliko zbog vlastite kože – ne samo zato što bi sada plaćali osjetno više, nego i strahujući se da će upravo oni biti izvor neizravno najavljenih daljnjih povećanja tog poreza u budućnosti.
Ima svakako istine u tome, no, posve je očito da je nezadovoljstvo mnogo šire, da nije u pitanju samo otpor imućnih, već nejasna koncepcija zakona, bez jasnih izračuna koji bi uvjerili prosječnog Hrvata da se ne radi o još jednom potezu kojim će se povećati neizvjesnost života u ionako izmučenoj Hrvatskoj.
Nema dvojbe da u domaćim i međunarodnim institucijama mnogima bode oči da su ti isti Hrvati europski rekorderi po statistici stanovanja u vlastitim domovima, te da bi rado da se ti domovi izlože vjetrometini tržišta. Pravedno jest oporezivati nečije gomilanje imovine, porezima destimulirati rentijerstvo, te poticati ulaganja koja stvaraju nova radna mjesta, ali nipošto nije pravedno oporezivati to što je netko kroz duga desetljeća odricanja uspio steći dom ili krov nad glavom. A kamoli oporezivati nekretnine koje su već stavljene u gospodarske svrhe.
Neki se rugaju i statistikama prema kojima su Hrvatići statistički pri vrhu nacija koje najkasnije odlaze iz roditeljskog doma. Mamini sinovi. I kćeri. Vele. No, ne vide da ta statistika proizlazi iz one prve. Ulaganje u nekretninu desetljećima je bio jedini oblik sigurnog ulaganja u nedemokratskom društvu koje je ograničavalo privatno poduzetništvo. Hrvati te kuće i jesu gradili za svoju djecu, kako bi im pružili barem tu sigurnost. Nakon drske pljačke društvene imovine, danas nekoga pripustiti da stavi svoju šapu i na tu privatnu imovinu bio bi – zločin povijesnih razmjera.
Odgovorne vlade nove poreze ne uvode u razdobljima gospodarske stagnacije.
Ovaj rast kojem trenutno svjedočimo dolazi nakon sedam predugih gladnih godina, tako da je sasvim jasno da većina Hrvata još liže otvorene rane koje su zadobili tijekom krize koja za većinu zasigurno ni danas nije završena te da ih se ne smije izložiti novim gladnim predatorima.
Ta ovo je društvo u kojem je gotovo svaki četvrti građanin drugog reda, živi s blokiranim računom, bez prava da na bankomatu podigne svoj novac! Građane se ne smije kažnjavati zato što nakon rata i dugogodišnjeg pada nisu u stanju investirati u vlastitu djedovinu i privesti je priželjkivanoj svrsi.
A za spekulante nekretninama postoje i drugi zakoni koji mogu i moraju biti upotrebljeni. Dakle, porez treba barem odgoditi do osjetnijeg održivog oporavka gospodarstva. A u međuvremenu zakonski obvezati lokalne samouprave na prikupljanje komunalne naknade. Ako im to nije dosta i ako smo već zaboravili na obećano smanjenje PDV-a, preusmjerimo privremeno njima taj jedan postotak. I vrijeme iskoristimo za pripremu reforme javne uprave te za izradu uvjerljivih projekcija i simulacija – što se od tog poreza zapravo sve očekuje i kakve će biti stvarne posljedice za “malog” čovjeka. Bez toga – ni koraka dalje.
