Banić i Koić: Enigma nestalih iz ‘Narodnih novina’

Foto: Fah

Kao što je već mnogo puta pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara jer navodi tisuće lažnih jasenovačkih žrtava što je dokazano poimenično za svaku od njih. Postoji aforizam za prostodušne zvan Hanlonova britva prema kojem se ne pripisuje zlobi ono što se može objasniti glupošću. Samo što je pretjerana i prečesta „glupost“ vrlo često naznaka zlobe.

Na mrežnom jasenovačkom popisu se kod 232 nestalih kao izvor podataka navode Narodne novine. Uglavnom su Narodne novine jedini izvor podataka pa su tako nestali bez stvarnih dokaza na temelju novinskih oglasa pretvoreni u jasenovačke žrtve. Kod čak 162 nestalih iz ove promatrane grupe iz jasenovačkog popisa nije navedeno ime oca, kod 111 nema godine rođenja, a još u devet slučajeva je godina rođenja označena kao nepouzdan podatak. Sveukupno su u 182 slučaja tj. kod 4/5 manjkavi i nepouzdani identifikacijski podatci. Zanimljivo je da ti podatci nedostaju u mrežnom jasenovačkom popisu čak i u slučajevima kad se neki od osobnih podataka navode u Narodnim novinama. To ide do krajnosti pa kod nekih od ovih nestalih s mrežnog jasenovačkog popisa osim imena i prezimena uopće nema drugih identifikacijskih podataka.

Zlatko Enigman iz Kutine se nalazi na mrežnom jasenovačkom popisu na temelju oglasa iz Narodnih novina broj 113 iz 1946. godine. On je još jedna od „skrupulozno“ popisanih jasenovačkih žrtava koje postoje samo na papiru, ali nikada nisu postojale u stvarnom životu. Prvo treba reći da se u navedenom broju Narodnih novina uopće ne spominje Zlatko Enigman, već Zlatko Engiman, ali to je valjda bilo previše složeno za kreatore jasenovačkog popisa. Nadalje, na jasenovačkom popisu se nalaze Oto i Ružica Enigman iz Kutine. Kako piše u gore citiranim Narodnim novinama, oni su „odvedeni u logor Jasenovac“ 5.12.1944. godine. U napomenama jasenovačkog popisa se navodi da su „otjerani 5.12.1944.“ godine. Otjerani zvuči dramatičnije nego odvedeni, ali ovdje se ne radi samo o netočnom citiranju izvora. Najzanimljivije tek slijedi jer već samo jedan red dalje u Narodnim novinama piše da „(…) su posljednji puta tamo viđeni u veljači 1944.“ Odvedeni u prosincu, a zadnji puta viđeni u veljači iste godine. Kako bi rekao jedan skrupulozni stručnjak za Jasenovac – to ne bu išlo dečki! Prema jasenovačkom popisu Enigmani su Židovi, ali nema ih u digitalnom arhivu Yad Vashema. Nema ih zato što nikada nisu ni postojali. Uz malo istraživanja može se otkriti da se u Kutini 1929. godine ocu Otonu i majci Ružici rodio sin Zlatko Engelman. Zlatko, Otto i Ruža Engelmann također se nalaze na jasenovačkom popisu. Možemo pretpostaviti da su kreatori jasenovačkog popisa kako piše na njihovoj mrežnoj stranici „uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob“ spoznali da su Enigmani i Engelmanni jasenovačke žrtve. Nisu ih u tome omeli ni podatci iz knjige M. Švob u kojima se kod Otta Engelmana spominje (logor) Tenja i da mu je sudbina nepoznata. Ti podatci se navode u napomenama jasenovačkog popisa, ali se očito ne uklapaju u shemu jugokomunističke povijesti. U digitalnom arhivu Yad Vashema nema svjedočanstava rodbine, prijatelja i židovskih organizacija da su Zlatko, Otto i Ruža Engelmann ubijeni u Jasenovcu. Prema nekakvoj listi Židova iz Zagreba i okolice Otto, Zlatko i Johanna Engelmann iz Kutine su bili u logoru Jasenovac, ali ne navodi se da su ubijeni. Te podatke o Engelmannima iz Kutine navodno je dao njihov rođak Ljudevit Pollak. Moglo bi se postaviti pitanje kada je dao te podatke jer je prema listi Židova iz Bjelovara izvjesni Ljudevit Polak, gostioničar iz Kutine, ubijen 1942. godine u Staroj Gradiški. Da podsjetimo, Enigmani (Engelmanni) su prema Narodnim novinama odvedeni u prosincu 1944. godine. Prema popisu stanovništva u gradu Kutini je 1931. godine bilo 50 Židova, a njihov broj je u cijeloj Židovskoj općini Kutina bio u stalnom opadanju još od 1880. godine. [1] Nevjerojatno je da bi u tako maloj zajednici bilo više od jednog Ljudevita Pollaka tim više jer se ni taj jedan ne spominje među ratnim stradalnicima. [2] Kako zdravorazumski objasniti da je svjedok o Engelmannima u Jasenovcu ubijen prije nego što su oni odvedeni u logor? Toliko o pouzdanosti raznih komunističkih lista i popisa. Da su Engelmanni ubijeni u Jasenovcu, tvrdi se samo u digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) i u Spisku žrtava rata srbijanskoj inačici tog popisa,. Međutim, prema tim popisima oni nisu iz grada Kutine u Moslavini, već iz sela Kutovi u Slavoniji. Osim morfološke sličnosti toponima Kutina i Kutovi vrlo je slično i brojčano kodiranje tih dvaju naselja u digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata L64. Brojka tu, slovo tamo, izvori podataka koji to nisu i beskrajne su mogućnosti kreiranja jasenovačkih žrtava. Međutim, sva ta endemska lukavost jugokomunista ima svoj rok trajanja i kad se razotkrije, samo dovodi do bržeg kraja jasenovačkog mita. Za razliku od nepostojećih Enigmana kutinski Engelmanni su stvarne osobe, ali njihova sudbina je nepoznata.

Prema Narodnim novinama za poslijeratnog skrbnika nestalim Enigmanima (Engelmannima) bio je postavljen Vojko Sat[t]ler čiji je djed kao istaknuti pravaš bio zaslužan za osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Sattler je u svibnju 1941. godine nakratko bio poslan na „radnu službu“, ali je pušten na intervenciju ustaškog Ministarstva unutarnjih poslova kojem je tada na čelu bio Andrija Artuković. Prema svemu sudeći Sattleri iz Kutine su bili blisko povezani možda i rodbinski s Engelmanima pa bi to moglo biti objašnjenje zašto ih nitko nije dirao sve do nekoliko mjeseci prije kraja Drugog svjetskog rata u Europi. Tu se otvara pitanje zašto bi ustaše tada skoro na samom kraju rata imali razloga smaknuti Engelmanne pa bi trebalo uzeti u obzir mogućnost da su odvedeni na njemački zahtjev. S obzirom na gore navedene primjere komunističke nepismenosti moglo bi se pretpostaviti da Enigmani, tj. Engelmanni možda nisu zadnji puta viđeni u veljači 1944. godine kako piše u Narodnim novinama, već u veljači 1945. godine. To bi moglo ukazivati da su možda tada upućeni na rad u Njemačku. Prema Huberu Nijemci su u veljači 1945. godine zatražili od ustaša nekoliko stotina jasenovačkih zatočenika za rad u Njemačkoj. [3] U ovakvim nejasnim slučajevima iz meteža s kraja Drugog svjetskog rata u Europi ne treba odbaciti ni mogućnost da su u nestanku Engelmanna udjela možda imale i nadolazeće komunističke horde. Možda je netko od drugova komesara mislio da su Engelmanni povezani s ustašama. Anđeosko prezime samo im je moglo biti teret u to vrijeme, a eventualno bogatstvo još i više. Ovakvi slučajevi traže detaljno istraživanje i kritičko preispitivanje kakvim se djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac ne bave sudeći prema podatcima koje serviraju u popisu. Oni uglavnom prelistavaju nepismene oglase i komunističke propagandne knjige u potrazi za novim žrtvama kojima se održava na životu jasenovački mit o hrvatskoj genocidnosti.

Priča o obitelji Engiman tj. Engelmann nije jedina glede nestalih s jasenovačkog popisa prema izvoru iz Narodnih novina. U mrežnom jasenovačkom popisu se navodi da je Dimitrije Abramović 1941. godine nestao od ustaša u Jasenovcu. Osim toga nema nikakvih drugih podataka o njemu. Znači ne zna se niti je li ubijen i koja mu je daljnja sudbina, ali se ipak kao godina smrti navodi 1941. U napomenama se kao izvor podataka navode Narodne novine broj 18 iz 1951. godine. U tom broju Narodnih novina nigdje se ne spominje nekakav Dimitrije Abramović. Međutim, na jednom mjestu pod rubrikom „Proglašenje mrtvima“ se spominje izvjesni Dimitrije Adamović. Prezime Adamović je još u tom oglasu napisano istaknutije, ali niti to nije pomoglo da ga se pogrešno ne pročita i/ili prepiše. U digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine koju je ustupio gospodin Roman Leljak (L64) od potencijalno sličnih imena nalazi se samo Dimitrije Avramović iz Jabukovca kod Petrinje, rođen 1927. godine, koji je kao pripadnik Titovih partizana poginuo u Pakracu 5. svibnja 1945. godine. Inače, spomenuti postupak za proglašenjem mrtvog Dimitrija Adamovića je pokrenuo kotarski sud u Pakracu. Da to s Dimitrijem Abramovićem ili kako se već zove nije slučaj, možemo se uvjeriti na primjeru jednog drugog Abramovića s mrežnog jasenovačkog popisa. Primjerice, kod Ilije Abramovića ime oca nije navedeno, rođen je 1867. godine u Starom Selu kod Siska, kao godina smrti navedena je 1942.* koja je od samih autora popisa označena kao nepouzdan podatak. To je zato što je prema prvoj od četiri Miletićeve knjige o Jasenovcu Ilija Abramović ubijen 1941. godine, a prema Narodnim novinama iz 1949. godine „otjeran je 9.3.1942.“ Znači prema jednom izvoru ubijen je prije nego što je „otjeran“ valjda u Jasenovac, a prema drugom izvoru uopće ne piše da je ubijen. Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata Ilija Abramović rođen 1871. godine iz Starog Sela kod Siska ubijen je od nepoznatih počinitelja sredinom 1942. godine kod Petrinje. Godina rođenja razlikuje se za 4, a u jasenovačkom popisu nema očevog imena pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da se radi o istom čovjeku. Međutim, znakovito je da je ovo jedini Ilija Abramović iz Hrvatske u digitalnoj inačici komunstičkog popisa žrtava rata iz 1964. godine.

Petina od 232 nestalih s jasenovačkog popisa kojima su izvor Narodne novine su Židovi. Od tih 46 Židova u digitalnom arhivu Yad Vashema samo za dvojicu postoje svjedočanstva rodbine, prijatelja ili neke židovske organizacije da su stradali u Jasenovcu. To je samo 4% od svih nestalih Židova s jasenovačkog popisa za koje su izvor podataka oglasi iz Narodnih novina. Kad bi to primijenili na svih 232 nestalih prema Narodnim novinama, statistički bi se moglo očekivati najviše deset jasenovačkih žrtava i 222 lažnjaka. Od 27 slučaja u kojima se u svjedočanstvima iz digitalnog arhiva Yad Vashema navode mjesta smrti u 10 slučajeva mjesto smrti je u ND Hrvatskoj, a od toga kako je već gore navedeno logor Jasenovac se navodi u samo u dva slučaja. U 13 slučajeva mjesto smrti je izvan ND Hrvatske ili u logorima izvan jurisdikcije vlasti ND Hrvatske. Od toga u 9 slučajeva se radi o logorima u Njemačkoj ili Poljskoj, tj. o Auschwitzu, a u 4 slučaja mjesto smrti je njemački logor Loborgrad na području NDH. Logor Loborgrad je bio u funkciji od rujna 1941. do listopada 1942. godine. To je bio jedan od logora u NDH kojim su upravljali Nijemci. Zapovjednik Loborgrada bio je Karl Heger, a zamjenik njegov brat Waldemar. Obojica su umrli u dubokoj starosti u Austriji desetljećima nakon rata. Karl Heger umro je 1996., a Waldemar 2007. godine. U četiri slučaja prema svjedočanstvima rodbine u dgitalnom arhivu Yad Vashema mjesto smrti „nestalih“ s jasenovačkog popisa je nepoznato. Za jedanaestoro nestalih u digitalnom arhivu Yad Vashema nema zapisa iz kategorije svjedočanstava, već samo podatci iz izvora nastalih tijekom komunističke diktature ili iz srpskih izvora. Za sedmero nema nikakavih zapisa u digitalnom arhivu Yad Vashema. To znači da ima 18 potencijalno preživjelih za koje u Narodnim novinama postoje poslijeratni oglasi da su nestali. To je oko 2/5 Židova nestalih iz jasenovačkog popisa prema podatcima iz Narodnih novina.

Enigma s inačicama prezimenima Enigman, Engiman i Engelmann ili Abramović i Adamović nije slučajnost nastala kao odraz nečijih problema s latiničnim pismom, već kao sustav kreiranja papirnatih žrtava na kojem počiva jasenovački mit. U ovom slučaju ne pomaže ni aforistična Hanlonova britva jer bi razina gluposti potrebna da se objasne sve nelogičnosti i netočnosti kod nestalih iz Narodnih novina morala biti enormno velika. Toliko velika da bi dovela do logičkog paradoksa poznatog kao kvaka 22. Primjerice, to je kao da zaboravni analfabet na dlanu ima napisane upute za preživljavanje – udahni, izdahni!

 

[1] Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj – Židovske zajednice, knjiga II, Zagreb, 2004. s. 339

[2] Švob s. 321

[3] Čedomil Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, Spomen-područje Jasenovac, biblioteka Poruke, Knjiga 10, 1977.

 

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik